Velike bijele psine (Carcharodon carcharias) gotovo su izumrle tijekom posljednjeg ledenog doba, kada je razina mora bila mnogo niža nego danas, a morski psi morali su se snalaziti s manje prostora. Najnovije zahlađenje završilo je prije otprilike 10.000 godina i od tada se planet postupno zagrijava. Kako su temperature rasle, ledenjaci su se topili, a razina mora rasla, to je bila dobra vijest za velike bijele psine.
Rezultati studije objavljene u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences pokazuju da je ova vrsta svedena na jednu, dobro izmiješanu populaciju negdje u južnom Indo-Tihom oceanu. Bijele morske psine počele su se genetski razilaziti prije otprilike 7.000 godina, što sugerira da su se do tada razdvojili na dvije ili više izoliranih populacija.
Ovo je nova informacija, ali ne i posebno iznenađujuća. Nikad nema mnogo bijelih morskih psina čak ni u najboljim vremenima, kako i priliči njihovom statusu na vrhu suženog hranidbenog lanca, gdje nedostatak prostora, ograničava njihov broj. Danas postoje tri genetski različite populacije bijelih morskih psina: jedna na južnoj hemisferi oko Australije i Južne Afrike, jedna u sjevernom Atlantiku i druga u sjevernom Pacifiku. Iako je široko rasprostranjen, broj velikih bijelih psina i dalje je nizak.
Svega 20-ak tisuća jedinki na svijetu
– Vjerojatno postoji oko 20.000 jedinki diljem svijeta – rekao je koautor studije Gavin Naylor, direktor Floridskog programa za istraživanje morskih pasa u Prirodoslovnom muzeju Floride.
Vrste s malim populacijama mogu biti gurnute opasno blizu ruba izumiranja u klimatski osjetljivom vremenu. Ledenjaci visoki kilometar protezali su se između polova i zarobili toliko vode da je do prije 25.000 godina razina mora bila niža za oko 40 metara, eliminirajući staništa i ograničavajući velike bijele psine na oceanski tor.
Ali nešto se dogodilo s ovom vrstom tijekom njihova velikog povratka što zasad ostaje misterij. Primarna motivacija za ovu studiju bila je iznijeti konačno objašnjenje, ali unatoč korištenju jednog od najvećih genetskih skupova podataka o bijelim morskim psima ikada prikupljenih, stvari nisu išle baš po planu.
– Iskren znanstveni odgovor je da nemamo pojma – rekao je Naylor.
Ženke velikih bijelih morskih pasa godinama lutaju kako bi se hranile, ali se vraćaju kući kako bi se razmnožavale
Znanstvenici su prvi put naišli na nešto čudno 2001. godine, kada je istraživački tim objavio rad koji je započeo rečenicom: “Informacije o velikim bijelim morskim psima bilo je teško pribaviti, ali ne samo zbog rijetkosti i ogromne veličine ove ribe…”
Autori te studije usporedili su genetske uzorke uzete od desetaka morskih pasa u Australiji, Novom Zelandu i Južnoj Africi. Otkrili su da, iako je DNK proizvedena i pohranjena u jezgrama njihovih stanica uglavnom ista među pojedinim jedinkama, mitohondrijska DNK morskih pasa iz Južne Afrike bila je izrazito drugačija od one u Australiji i Novom Zelandu.
Naizgled očito objašnjenje bilo je da se velike bijele psine drže zajedno i rijetko upadaju u susjedne skupine. S vremenom bi se u svakoj skupini nakupile jedinstvene genetske mutacije, što bi, ako bi trajalo dovoljno dugo, rezultiralo stvaranjem novih vrsta.
To bi objasnilo uočene razlike u njihovoj mitohondrijskoj DNK, ali ne i zašto je nuklearna DNK bila gotovo identična među sve tri populacije. Kako bi to objasnili, autori su sugerirali da su mužjaci morskih pasa putovali na velike udaljenosti tijekom cijele godine, ali ženke ili nikada nisu putovale daleko, ili ako jesu, najčešće su se vraćale na isto mjesto tijekom sezone parenja, vrsta migracijskog obrasca koji se naziva filopatija.
Ova se ideja temeljila na činjenici da se nuklearna i mitohondrijska DNK ne nasljeđuju u jednakom omjeru kod biljaka i životinja. DNK unutar jezgri oba roditelja prenose na svoje potomstvo, ali samo jedan – najčešće ženka – doprinosi mitohondrijima sljedećoj generaciji.
To je bila dobra pretpostavka i imala je dodatnu prednost što se kasnije pokazalo da je uglavnom točna. Mužjaci i ženke velikih bijelih psina putuju na velike udaljenosti u potrazi za hranom tijekom cijele godine, a ženke se dosljedno vraćaju prije nego što dođe vrijeme za parenje.
– Mali broj jedinki može uzrokovati slučajne genetske promjene, ali ovaj fenomen selektivno pogađa samo mitohondrijski DNK. Prirodna selekcija bila bi jedina druga opcija, ali to bi moralo biti – kako smo rekli – brutalno smrtonosno – zaključuje Naylor.
D.G.
