Federacija Bosne i Hercegovine, nekada stabilan proizvođač električne energije, danas povremeno postaje neto uvoznik, što stručnjaci i dužnosnici ocjenjuju neprihvatljivim. Pad proizvodnje električne energije od čak 23 posto u posljednje četiri godine rezultat je desetljeća zanemarivanja, krize u rudnicima i zastarjelih termoelektrana. Problem je eskalirao, a Vlada Federacije BiH poručuje da se energetski sektor mora hitno sanirati.
Federalni ministar energije, rudarstva i industrije Vedran Lakić ističe kako više nema prostora za improvizaciju, dok premijer Nermin Nikšić naglašava: “Energetska neovisnost strateški je cilj.”
Pitanje je, međutim, postoji li rješenje?
– “Povremeno postajemo neto uvoznik struje, a to je nešto što nikada nismo smjeli dozvoliti. Ovo je crveni alarm koji pokazuje da se energetskim sektorom godinama upravljalo stihijski, neplanski i politički, a ne strateški,” upozorava ministar Lakić.
Što nas je dovelo do uvoza?
Godinama je stanje u domaćoj proizvodnji električne energije u Federaciji bilo sumorno. U posljednje četiri godine zabilježen je pad proizvodnje od čak 23 posto. Razlozi za to su višeslojni: termoenergetski kapaciteti su u velikoj mjeri zastarjeli, termoblokovi rade s manje od 70 posto kapaciteta, a termoelektranama nedostaje oko 1,5 milijuna tona ugljena godišnje.
Rudnici se nalaze u dubokoj krizi: sedam rudnika koji posluju u okviru koncerna Elektroprivrede BiH bilježe ukupne gubitke veće od 1,1 milijardu konvertibilnih maraka. Dodatni izazov predstavlja preveliko oslanjanje na hidroenergiju, što Federaciju čini posebno ranjivom na klimatske promjene i sve češće hidrometeorološke ekstreme.
Stanje u Elektroprivredi BiH koje je zatekla nova uprava premijera Nikšića ocijenjeno je katastrofalnim: dug od 140 milijuna KM u kompaniji koja bi trebala biti profitabilna. Dodatni problemi proizlaze iz nepromišljenog preuzimanja svih rudnika od strane EPBiH, što je izazvalo krizu i u rudnicima i u elektroprivredi.
Zbog svega navedenog, Vlada Federacije BiH konačno je priznala dubinu problema, kako na retoričkoj, tako i na strateškoj razini.
Što se (konačno) radi?
Premijer Nikšić ističe:
“Više se ne smije gubiti vrijeme. Prvi put nakon 30 godina održali smo tematsku sjednicu Vlade posvećenu energetici. To je znak da više nećemo ignorirati probleme. Imamo plan i tražimo međunarodnu podršku za njegovu provedbu.”
U posljednjih godinu dana poduzeti su važni koraci. Usvojeni su ključni zakoni za reformu sektora, a na državnoj razini konačno je usuglašen zakon o regulatoru električne energije, čije se usvajanje uskoro očekuje u Vijeću ministara BiH.
Paralelno s tim, pokrenuti su veliki projekti iz obnovljivih izvora energije, uključujući solarne i vjetroelektrane. Federacija je osigurala kredit Svjetske banke od 72 milijuna eura za pravednu energetsku tranziciju, a u suradnji s UNDP-om izrađuju se 11 strateških studija koje će služiti kao temelj za buduće planiranje i donošenje odluka u sektoru.
Najznačajniji dosadašnji potez bila je likvidacija Rudnika mrkog ugljena Zenica, što je bio bolan, ali neizbježan korak u reformi rudarske politike.
Što nas čeka?
Prema riječima ministra Lakića:
“Do 2027. godine planira se sanacija najkritičnijih termoenergetskih postrojenja, dok je cilj do 2030. godine provesti postupnu plinsku tranziciju i prelazak na održive izvore. Do 2050. godine Bosna i Hercegovina treba postati energetski dekarbonizirana i potpuno neovisna.”
Među hitnim prioritetima su:
-
revitalizacija termoenergetskih blokova koji trenutno rade ispod kapaciteta,
-
povećanje proizvodnje ugljena za 1,5 do 2 milijuna tona godišnje,
-
ozbiljna kadrovska obnova sektora,
-
diverzifikacija izvora energije – korištenje termo, hidro, solarnih i vjetro potencijala,
-
jačanje plinske povezanosti s Hrvatskom kroz tri strateške konekcije (južnu, sjevernu i zapadnu),
-
modernizacija hidroenergetskog sustava, osobito pumpne hidroelektrane “Čapljina”, koja se smatra ključnom za stabilizaciju domaće proizvodnje.
Još imamo šansu
Premijer Nikšić tvrdi:
“Vlada FBiH ima plan i zna u kojem smjeru treba ići. Energetska neovisnost je pitanje strateške sigurnosti. Ako izgubimo vlastite proizvodne kapacitete i oslonimo se na uvoz, gubimo kontrolu nad sustavom i priliku da energetiku stavimo u funkciju razvoja. Pred nama su ozbiljni izazovi. Ključ će biti u kapacitetima, odlučnosti i brzini provedbe mjera.”
