Suvremeni kapitalizam postao je općeprihvaćeni oblik gospodarskog uređenja države. Iako se pokazalo da donosi najviše koristi jer se bazira na slobodnom tržištu i konkurenciji, također kapitalizam je sinonim za izrabljivanje i ugnjetavanje radnika te društvene nejednakosti. Zarada je važna i dobrodošla za države i tvrtke, ali ne bi se trebala događati na štetu radnika. Nažalost, to je pravilo koje se u većem ili manjem stupnju krši svuda u svijetu gdje vladaju tzv. tržišni principi. Radnici su uvijek najveći gubitnici i stalež koji najmanje profitira. Pogled u povijest pokazuje zašto je to tako.
Kapitalizam se kao gospodarski sustav u Europi i svijetu nije počeo razvijati u 18. i 19. stoljeću kako se to često pogrešno smatra, nego se nametnuo u 15. i 16. stoljeću usponom gradova, trgovine i gospodarstva baziranog na novcu. Kapitalistički sustav na početku Novog vijeka nastao je kao izravni potomak srednjovjekovnog gospodarskog sustava. U Srednjem vijeku vladao je feudalizam i zato se srednjovjekovno društvo naziva još i feudalno. Suvremeni svijet 21. stoljeća i dalje je snažno obilježen tim vremenima i navikama koje nisu iščezle.
Korijeni feudalizma
Feudalizam je nastao je iz potrebe za organizacijom društva u uvjetima općeg i stalnog kaosa i neprestanih vojnih sukoba. Korijeni feudalizma nalaze se u posljednjim stoljećima Zapadnog Rimskog Carstva i na početku razdoblja Velike seobe naroda. Radi se o 4. i 5. stoljeću. U tom razdoblju centralizirana vlast Zap. Rimskog Carstva uvelike je slabjela zbog unutarnjih kriza i upada barbarskih plemena sa sjevera i istoka Europe. Germanska, slavenska, hunska i druga plemena napadala su i naseljavala rubne rimske teritorije. Došlo je do naglog slabljenja gradova, pada trgovine i povratka agrarnom gospodarstvu. Novac je zamijenjen sustavom trampe ili robne razmjene.
U takvim nepovoljnim okolnostima lokalni gospodari preuzimali su sve veću odgovornost za obranu i održavanje rimske vlasti na nekom području. Stanovništvo je postajalo sve ovisnije o lokalnim elitama, jer rimska vojska nije bila sposobna štititi udaljena područja. Decentralizacija moći omogućila je da lokalni vođe (vojskovođe i plemenski vođe) postaju de facto vladari i stvorila je temelje za budući feudalni sustav. Korijeni feudalizma mogu se pronaći i u sustavima germanskih plemena (Angli, Sasi, Franci, Goti) koji su imali društvene i pravne odnose koji su podrazumijevali lojalnost vladaru, dodjelu zemlje i vojnu službu. Sustav komitatus (pratnja) kod germanskih plemena predviđao je da ratnici služe vođi u zamjenu za zaštitu i nagrade u obliku zemlje ili bogatstva. Ovakva praksa postala je temelj kasnijih feudalnih odnosa između vazala i seniora.
Nastanak feudalizma
Feudalno društvo nastalo je u Ranom srednjem vijeku (8. i 9. st.) u Franačkom Kraljevstvu i proširilo se Europom. Tada je u Franačkoj pod vladavinom dinastije Karolinga, feudalizam počeo dobivati svoj prepoznatljivi oblik. Najmoćniji franački vladar Karlo I. Veliki (vladao od 768. do 814.) uspostavio je vlast nad velikim dijelom zapadne Europe. Kako bi upravljao velikim teritorijem i osigurao podršku vojske, Karlo je dodjeljivao zemljišne posjede svojim vojnim zapovjednicima, crkvenim dostojanstvenicima i lokalnim plemićima. Zemljišni posjedi dolazili su s obvezama: obrađivanjem zemlje ili vojnom službom.
Feud – temelj moći
U feudalnom sustavu je feud ili vlastelinstvo (zemljišni posjed) bio osnovna vrijednost i mjerilo bogatstva jer novac u Europi tada uglavnom nije postojao. Feud (zemljoposjed) je postao ključni instrument upravljanja i kontrole. Kraljevi i plemići bili su vlasnici feuda. U Franačkom Kraljevstvu sva je zemlja pripadala vladaru, a on je darivao plemiće i vojnike zemljom. Vladari su zemljište darovali i Crkvi. Plemići su dobivali zemljišta zbog vjernosti vladaru i služenja u vojsci. Feudalni posjed nije obuhvaćao samo poljoprivredno zemljište, već i pripadajuće resurse poput šuma, rijeka, jezera i sela. Vlasnik feuda imao je pravo na plodove rada seljaka (kmetova) koji su živjeli na njegovom posjedu, ali je bio i odgovoran za njihovu zaštitu.
Vazalni odnos
Temelj feudalizma je vazalni odnos: senior (gospodar) i vazal (podanik). Plemići (feudalci) su bili gospodari, a kmetovi podanici na feudu (vlastelinstvu). Plemići su bili privilegiran stalež (manjina), dok su kmetovi bili potlačen stalež i činili su većinu stanovništva. Vazalni odnos bio formaliziran kroz obred prisege lojalnosti (homagium). Vazal je prisegao na vjernost svom gospodaru, obećavši mu davanje feudalne rente, sudjelovanje u ratovima i političku podršku. Zauzvrat je senior je vazalu osiguravao zaštitu i pravo na korištenje feuda. Odnosi seniora i vazala bili su složeni. Jedna osoba mogla je biti istovremeno vazal većem broju gospodara i senior vlastitim vazalima. Vrhovni senior je bio vladar. Kraljevi vazali su bili velikaši – feudalci s velikim zemljišnim posjedima. Velikaši su dijelili manje posjede nižim plemićima koji su bili njihovi vazali.
Feud nije bio u vlasništvo seljaka (kmetova), a njegovo korištenje bilo je uvjetovano obvezama prema senioru. Kmetovi su morali obrađivati zemlju, plaćati rente i davati dio svojih prinosa gospodaru, uz vrlo ograničene mogućnosti za poboljšanje vlastitog statusa. Feudalci su mogli suditi kmetovima, kmetovi se nisu mogli odseliti (niti njihova djeca) i morali su dobili dozvolu za vjenčanja. Zauzvrat su feudalci pružali zaštitu kmetovima od razbojnika. Alodij je bio manji dio vlastelinstva koji su koristili feudalci (najplodnija zemlja). S druge strane, selišta su bili dijelovi vlastelinstva gdje su živjeli kmetovi.
Manorijalizam
Feudalizam je sinonim za manorijalizam – gospodarski hijerarhijski sustav Srednjeg vijeka u kojem su seljaci bili ovisni o svojim gospodarima kroz davanje rente i obradu zemlje. Velikaška imanja su se nazivala i manori i predstavljala su samodostatne gospodarske jedinice koje su uključivale poljoprivredno zemljište, seljačke domove, mlinove, pekare i druge infrastrukture objekte. Kmetovi su radili su na manoru i osiguravali potrebe vlastelinstva. Sustav je bio učinkovit iako nehuman.
Obilježja feudalizma
Feudalizam je bio izrazito decentraliziran sustav. Dok je kralj bio formalno vrhovni vladar, stvarna moć bila je podijeljena među lokalnim gospodarima. Plemići, koji su upravljali velikim posjedima, često su djelovali kao autonomni vladari unutar svojih teritorija, s vlastitom vojskom i pravnim sustavom. Decentralizacija je olakšala lokalnu kontrolu i prilagodbu specifičnim okolnostima, ali je vodila sukobima između gospodara i slabijoj središnjoj vlasti. Regionalni ratovi između plemića bili su stalna pojava, posebno u situacijama kada je kraljeva moć bila slaba.
Lokalni gospodari imali su značajnu autonomiju u provođenju pravde na svojim posjedima. Feudalni gospodari bili su suci na svojim teritorijima, rješavajući sporove među stanovnicima i kažnjavajući prekršitelje zakona. Pravna autonomija omogućila je brže rješavanje lokalnih problema, ali je također dovela do nejednakosti u provođenju pravde. Zakoni i kazne razlikovali su se od jednog posjeda do drugog, a niži slojevi društva su bili izloženi samovolji gospodara.
Vazali su se obvezivali pružati vojnu pomoć svom senioru. Pomoć je uključivala sudjelovanje u ratovima, opskrbu vojnika ili održavanje vlastite vojske. Vitezovi su bili ključni dio ove vojne sile, a njihov se status temeljio na vojnim vještinama i službi gospodaru. Viteški kodeks, koji je naglašavao odanost, hrabrost, čast i zaštitu slabijih, bio je važan dio feudalizma. Iako je primarno bio povezan s vitezovima, njihove su vrijednosti utjecale na šire društvo. Zaštita je bila ključna usluga koju su seniori pružali svojim vazalima i kmetovima. U nestabilnoj srednjovjekovnoj svakodnevici prepunoj oružanih napada, gospodari su osiguravali sigurnost stanovništvu na svom posjedu kroz izgradnju utvrda i održavanje lokalnih straža. Feudalno društvo u Hrvatskoj se razvilo potkraj 11. st. najviše u Slavoniji, a manje na prostoru Like, Primorja i dalmatinskog zaleđa. U 12. st. u Hrvatskoj se pojavljuju velikaške obitelji. U Slavoniji seljaci su bili većinom kmetovi i velik broj nižeg plemstva. Na prostoru južno od Save boravio je velik broj slobodnih seljaka.
Uloga Crkve
Kristijanizacija Europe dodatno je potaknula razvoj feudalizma. Crkva kao jedna od najmoćnijih institucija srednjovjekovlja, igrala je ključnu ulogu u legitimaciji feudalnih odnosa. Crkva je opravdavala feudalni sustav kao dio Božanskog plana. Kraljevi i gospodari smatrali su se Božjim predstavnicima na zemlji, a njihova vlast bila je legitimirana svetim sakramentima. I Crkva je imala svoje ogromne feude dobivene od vladara ili plemića i na njima su radili kmetovi. Seljaci su bili dužni davati desetinu svog prihoda ili proizvoda Crkvi, što je dodatno povećavalo njezinu gospodarsku moć. Biskupi i opatije često su bili feudalni gospodari, a mnogi plemići smatrali su da je njihov autoritet božanski dar. Samostani su djelovali kao manori, proizvodili su hranu, robu i pružali utočište, pridonoseći feudalnoj samodostatnosti. Crkva je organizirala križarske ratove, koji su imali religijski, ali i politički značaj: mobilizacija društva. Iako je bila privilegirani stalež, Crkva je pružala pomoć siromašnima kroz karitativne aktivnosti. Samostani su bili centri za pružanje hrane i utočišta za najugroženije.
Prednosti feudalizma
Prednosti feudalizma su bile opipljive. U razdoblju nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, Europa se suočavala s invazijama, pljačkama i ratovima. Feudalni sustav omogućio je lokalnim zajednicama zaštitu kroz decentraliziranu vlast i vojne resurse plemića. Sustav je omogućio upravljanje velikim teritorijima zahvaljujući lokalnim gospodarima. To je bila prednost u vremenima kad centralizirana vlast nije mogla učinkovito kontrolirati udaljena područja. Manorijalizam se oslanjao na samodostatna gospodarstva. Manori su proizvodili sve što je bilo potrebno za život, od hrane do osnovnih alata, smanjujući ovisnost o trgovini u vremenima političkih nestabilnosti i slabo razvijenih i ranjivih mreža trgovine. Feudalizam je uspostavio jasnu hijerarhiju i podjelu odgovornosti. Kraljevi su vladali, plemići upravljali zemljom, vitezovi ratovali, kmetovi radili na zemlji, a svećenici se molili. Takvo društvo osiguralo je red iako je bilo nepošteno.
Manjkavosti feudalizma
Feudalizam je bio prepun mana. Najvažnije, generirao je velike društvene nejednakosti. Većina ljudi, posebno kmetovi, bila je vezana za zemlju i gotovo bez mogućnosti za društveni napredak. Plemići su uživali privilegije, dok su niži slojevi bili izloženi eksploataciji i ovisili o volji gospodara. Kmetovi su činili većinu populacije. Morali su plaćati rente i davati dio svojih prinosa, što ih je držalo u stalnom siromaštvu. Njihova ograničena prava i obveze prema gospodarima činili su ih izrazito ranjivima.
Iako je decentralizacija omogućila lokalnu kontrolu, također je dovela do političke fragmentacije i sukoba među plemićima. Lokalni gospodari često su djelovali kao neovisni vladari, što je oslabilo centraliziranu vlast i otežalo stvaranje stabilnih država. Sukobi između plemića i kraljeva bili su učestali. Vazali su ponekad imali obveze prema više seniora, što je moglo dovesti do sukoba interesa. Feudalna ekonomija bila je uglavnom agrarna. Oslanjanje na manorijalnu samodostatnost smanjilo je razvoj trgovine. Nedostatak konkurencije i tehnološkog napretka ograničio je gospodarski rast i poticao stagnaciju. Decentralizirana struktura otežavala je organizaciju velikih vojnih operacija. Feudalne vojske bile su fragmentirane i manje učinkovite u borbi protiv velikih, centraliziranih sila, poput Osmanskog ili Mongolskog Carstva.
Krah feudalizma
Feudalizam je prestao postojati u izvornom obliku otprilike kada i Srednji vijek, koncem 15. st. Doduše, feudalizam je nestajao od 14. do 17. st. Njegov pad bio je rezultat kombinacije ekonomskih, političkih i društvenih čimbenika. Rast gradova i obnova trgovačkih ruta omogućili su razvoj tržišne ekonomije. Pojava snažnih trgovačkih centara, poput Venecije, i Genove, potaknula je širenje novčarskog gospodarstva koje je zamijenilo tradicionalnu feudalnu trampu. S razvojem novčarskog gospodarstva, vazali su sve češće plaćali svoje obveze seniorima novcem, a ne vojnom službom ili agrarnim proizvodima. Seljaci su počeli proizvoditi viškove za prodaju na tržištu, a ne samo za vlastite potrebe ili za svog gospodara. Time su dobili veću ekonomsku neovisnost, što je smanjilo kontrolu gospodara.
Nadalje, sredinom 14. st. Europu je pogodila pandemija kuge koja je smanjila broj stanovnika za oko 60%. To je uzrokovalo ozbiljan manjak radne snage, što je povećalo pregovaračku moć seljaka. Mnogi kmetovi napustili su vlastelinstva i tražili bolje uvjete u gradovima ili na drugim posjedima, što je oslabilo feudalni sustav. Tijekom 14. i 15. stoljeća, Europa je svjedočila brojnim seljačkim pobunama, poput Engleske seljačke bune 1381. godine. Seljaci su tražili bolje uvjete rada, ukidanje kmetstva i smanjenje poreza. Te su pobune dodatno oslabile kontrolu feudalnih gospodara.
Feudalistička obilježja kapitalizma
Kapitalizam je postupno zamijenio feudalni sustav tijekom Ranog novog vijeka, počevši od 15. i 16. st. Kapitalisti su naglašavali privatno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje, slobodno tržište, konkurenciju i utrku za profitom. Ipak, kapitalizam je integrirao mnoge sastavnice feudalizma što je danas u 21. st. vidljivo kroz velike društvene nejednakosti, izrabljivanje radnika, hijerarhijsko klasno društvo, institucionalnu potporu strukturama moći i sukobe radnika i poduzetnika/države u obliku štrajkova i revolucija. Trebat će proći još mnogo vremena prije nego što feudalizam otiđe iz sadašnjosti i postane povijest.
Znate li da polovicu vremena provodite ‘kmetareći’ u neofeudalizmu? Evo o čemu je riječ
