Imamoglu ostaje u zatvoru, ali ‘Erdogan je taj koji je zarobljen’
Iako je Imamoglu i dalje u zatvoru, Erdogan je taj koji je zarobljen, kaže Barkey, tvrdeći da je njegova sve dublja nepopularnost umanjila njegovu sposobnost da promijeni ustav ili prisili državu na prijevremene izbore, dvije pravne mogućnosti koje može poduzeti kako bi pronašao put koji bi mu omogućio da produlji svoj predsjednički mandat. Za četiri godine, kada mu istekne sadašnji predsjednički mandat, Erdogan gotovo sigurno više neće biti predsjednik.
Činjenica da se toliko mladih turskih građana usudilo prosvjedovati protiv njega odražava neopozivu degradaciju njegove popularnosti. Kao jedini vođa kojeg je ta omladina ikada poznavala, nekoć se činio vječnim, životnom činjenicom. Ali više nije: njegovi vlastiti pogrešni koraci osudili su ga na propast. Ankete sugeriraju da da se izbori u Turskoj održe sutra, on ne bi pobijedio. Bez obzira na budući razvoj događaja, Erdoganovo naslijeđe vjerojatno će biti definirano njegovom odlukom da zatvori svog glavnog protivnika – i poslužit će kao primjer kako čak i najstrašniji autoritarni vođe mogu prekoračiti ovlasti.
Sve dok Imamoglu nije stigao na scenu, Erdogan je uspio pretvoriti napade javnog protivljenja ili pojavu konkurenata kao izgovore za daljnje jačanje vlasti. Iako njeguje imidž svemoći i nepogrešivosti, Erdogan je izuzetno tankoćutan. Turski zatvori sada su prepuni političara, novinara, akademika i građana čije su riječi ili djela protumačeni kao uvredljivi ili oporbeni.
Pojedinci često čame u pritvoru mjesecima, čekajući suđenje za navodna kaznena djela beznačajna kao što je objava na društvenim mrežama iz prošle godine koja se smatraju uvredljivim za predsjednika. Samo između 2014. i 2020. Erdoganova vlada istražila je otprilike 160.000 Turaka zbog vrijeđanja predsjednika i kazneno gonila njih 35.000.
Ujedinjavajući faktor za opoziciju
Imamoglu je prvi političar zadnjih godina koji je ozbiljno ugrozio Erdoganovo držanje vlasti, a turski čelnik koji je već 22 godine na vlasti, sada želi nadživjeti krizu izazvanu njegovim zatvaranjem oslanjajući se na grubu silu, kao što je učinio tijekom prosvjeda u parku Gezi 2013. Ali njegovo je pretjerano djelovanje nenamjerno ujedinilo i potaknulo tursku opoziciju.
Označavanje prosvjeda i ekonomskih bojkota kao činova terorizma ili izdaje te zabrana marševa danas je manje uspješno, jer opozicija sada ima privlačnog vođu u liku Imamoglua, kao i ujedinjujuću ideju: da Turska zaslužuje priliku za izgradnju demokracije. Na prosvjedima 2013., tako ujedinjavajućeg faktora nije bilo.
Što je Imamoglu duže u zatvoru, to više raste njegov status. Samo je pitanje vremena kada će se povući usporedbe između njega i ličnosti kao što su malezijski premijer Anwar Ibrahim ili češki dramatičar Vaclav Havel. Činjenica je da je nepopustljivom Erdoganu ponestalo manevarskog prostora. Odabirom vremena i načina svog odlaska, mogao bi olakšati prijelaz na novog vođu i osigurati da Turska bude u miru sama sa sobom. Još uvijek može oblikovati svoje nasljeđe. Njegova osobnost, međutim, sugerira da je malo vjerojatno da će se upustiti u takvu promjenu. Ako se bude držao svog tipičnog pristupa, postoji značajan rizik da će se turska javnost odlučno okrenuti protiv njega—i da će se njegov dugi, događajima bogat mandat pamtiti jednostavnije kao doba autokracije.
Erdogan gradi ogromne gradove-zatvore: Broj zatvorenika je jezivo velik
