Umjetna inteligencija danas proizvodi fotografije koje su, na prvi pogled, neodvojive od stvarnosti. Lica, geste, sjene, teksture kože, pa čak i „nesavršenosti“ koje smo do jučer smatrali jamstvom autentičnosti, sada se mogu generirati u nekoliko sekundi. Za prosječnog korisnika društvenih mreža razlika između stvarne fotografije i one nastale uz pomoć umjetne inteligencije postaje gotovo nevidljiva.
Problem pritom nije sama tehnologija, nego način na koji se ona koristi. A koristi se sve češće za manipulaciju.
U vremenu u kojem se fotografija doživljava kao dokaz, umjetna inteligencija razara jednu od temeljnih pretpostavki povjerenja u javni prostor. Ako se više ne može vjerovati slici, teško je govoriti o istini, odgovornosti ili zaštiti privatnosti.
Privatni životi kao laka meta
Jedna od najopasnijih posljedica ove tehnologije jest činjenica da privatni život gotovo svakoga može postati predmet zlouporabe. Dovoljno je nekoliko fotografija preuzetih s društvenih mreža da se stvori realističan vizualni sadržaj u kojem se osoba prikazuje u situacijama koje se nikada nisu dogodile.
Takvi sadržaji mogu sugerirati intimne odnose, kompromitirajuća ponašanja ili društveno neprihvatljive radnje. Iako su lažni, posljedice su stvarne. Šteta po ugled, obitelj i profesionalni život nastaje trenutno, a dokazivanje istine često dolazi prekasno.
U tom kontekstu, granica privatnosti praktički nestaje. Osoba ne mora biti javna, poznata ili politički izložena da bi postala meta. Dovoljno je da bude dostupna na internetu.
Šteta koja se ne može zaustaviti
Jednom kada se manipulirani sadržaj pojavi u javnosti, gotovo ga je nemoguće u potpunosti ukloniti. Čak i ako se izvor izbriše, kopije ostaju, dijele se dalje i žive vlastitim životom. Algoritmi društvenih mreža pritom ne razlikuju istinu od laži, nego nagrađuju ono što izaziva reakciju.
Ispravci, demantiji i objašnjenja rijetko imaju isti doseg kao izvorna lažna objava. U digitalnom prostoru šteta se širi brže od činjenica, a percepcija često ostaje trajno narušena.
Pravni mehanizmi, koliko god bili nužni, spori su i teško prate brzinu tehnološkog razvoja. U mnogim slučajevima, i kada sud potvrdi da je riječ o lažnom sadržaju, reputacijska šteta već je učinjena.
Podle namjere i diskreditacija
Umjetna inteligencija sve se češće koristi kao alat za diskreditaciju. U političkim, poslovnim, pa i osobnim sukobima, lažne fotografije i videozapisi postaju sredstvo obračuna. Cilj nije uvjeriti sve, nego stvoriti sumnju.
Dovoljno je da dio javnosti povjeruje ili da ostane neodlučan. U tom prostoru sumnje gubi se povjerenje, a istina postaje relativna.
Posebno je opasno što se takve manipulacije često plasiraju anonimno, bez odgovornosti, što dodatno otežava pravnu i društvenu reakciju.
Umjetna inteligencija razvija se brže nego što društvo uspijeva postaviti pravila. Tehnologija koja može stvarati „dokaze“ bez stvarnosti pred nas postavlja ozbiljno pitanje: kako zaštititi pojedinca u svijetu u kojem više ne možemo vjerovati vlastitim očima?
Bez jasnih zakonskih okvira, medijske pismenosti i odgovornosti platformi, rizik od zlouporabe nastavit će rasti. Fotografija više nije jamstvo istine. A to je promjena čije će posljedice tek postati vidljive.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
