Američko-izrelska vojna operacija napada na Iran traje duže od mjesec dana. Čini se da američko vodstvo nema jasan plan za završetak rata niti deklarirane strateške ciljeve. Iran i dalje demonstrira kapacitet za vojni otpor, a sposobnost upravljanja iranskom državom, čini se, nije ovisna o konkretnim pojedincima na vrhovnim pozicijama. No, što je to što održava na okupu strukturu u Iranu? Zanimljiv pogled o idelogiji i narativu koji je podloga iranske teokracije potpisuje analitičar Michael Aaron Cody za think tanka Foreign Policy in Fokus (FPIF), 30 godina star projekt američkog Instituta za političku znanost (IPS). Ovaj kraći komentar prenosimo u cjelosti:
Operacija Epski bijes uništila je iransku nuklearnu infrastrukturu, degradirala njegovu mornaricu, ubila vrhovnog vođu i koštala Sjedinjene Države najmanje 900 milijuna dolara po danu. To su taktički značajni ishodi. Međutim, oni ne odgovaraju na središnje strateško pitanje. Što se događa sa sustavom čija je politička legitimnost upravo izgrađena na otporu prema vanjskom pritisku kada se taj pritisak primjenjuje ogromnom silom?
Teorija prisile pretpostavlja racionalnog državnog aktera. Teorija zamišlja to ovako: primijenite dovoljnu naplatu cijene, a vodstvo države modificira svoje ponašanje kako bi smanjilo te troškove. Taj model funkcionira kada je vladajući sustav pragmatičan, kada je opstanak države važniji od ideologije koja je drži na okupu. Iran nije taj sustav. Islamska Republika ne samo da tvrdi da se opire stranom uplitanju; ona svoju legitimnost izvodi iz samog čina otpora. Ovo nije retoričko pozicioniranje. Radije, to je strukturna arhitektura režima, namjerno izgrađena tijekom četiri desetljeća kroz političke institucije, vjerski autoritet i revolucionarni identitet.
Ubijanje samo ojačava narativ o mučenicima
Ova struktura potpuno invertira logiku prisile. Vanjski udari ne oslabljuju nužno utjecaj režima na njegovu ideološku bazu. Umjesto toga, oni često upravo potvrđuju narativ o kojem ta baza ovisi. Mrtvi vođe tako ne stvaraju samo vakuum moći, već proizvode slavne mučenike.
Četrnaest stoljeća šijitska politička kultura usredotočena je na lik imama Huseina, vođe kojeg su ubili vanjski neprijatelji čija je žrtva postala temeljni narativ tradicije. U tom okviru, ubojstvo vrhovnog vođe ne uklanja samo političku figuru, već proizvodi simboličan događaj sposoban ojačati temeljni identitet režima. Iran je brzo djelovao kako bi očuvao taj temeljni identitet odabravši Mojtabu Hamneija za nasljednika, figuru bez reformističkih sklonosti, čije je prvo političko nasljeđe nacija pod bombardiranjem.
Vanjski neprijtelj ojačava unutarnju koheziju
Matematika stanovništva čini ovaj strukturni problem jasnijim. Iran ima otprilike 90 milijuna ljudi. Režimu nije potrebna podrška većine da bi preživio. Umjesto toga, potrebna mu je predana i organizirana baza ugrađena u Korpus islamske revolucionarne garde (IRGC), frakciji Basij uz mrežu vjerskih i institucionalnih struktura građenih desetljećima. Ta je baza relativno mala u usporedbi sa širom populacijom, ali je kohezivna, disciplinirana i ideološki motivirana na načine na koje difuzno javno nezadovoljstvo rijetko jest. Nedavni prosvjedi pokazali su istinsko nezadovoljstvo režimom, ali nisu uspjeli srušiti režim. Međutim, Operacija Epski bijes dala je tvrdolinijašima argument koji može nadjačati to nezadovoljstvo nacije: Nacija je napadnuta, stoga unutarnji sporovi postaju sporedni.
Ništa od ovoga ne sugerira da napadi nisu imali učinka. Nuklearni rokovi su odgođeni, pomorski kapaciteti su smanjeni, a postrojenja za proizvodnju projektila su uništena. To su stvarni taktički ishodi. Problem leži u asimetriji između onoga što vojna sila može uništiti i onoga što ne može. Obnova nuklearnih centrifuga traje godinama, ali preoblikovanje identiteta vođe traje samo nekoliko dana: od mrtvog čelnika koji nije imao dovoljnu obavještajnu zaštitu- pa do svete žrtve i heroja. Taktički uspjeh protiv infrastrukture ne mora nužno značiti političko rješenje kada se sustav pod pritiskom definira kroz otpor.
Sljedeća faza sukoba stoga predstavlja dilemu na koju Washington nije jasno odgovorio. Novi vrhovni vođa ima malo poticaja za pregovore s pozicije koju bi domaća publika tumačila kao predaju pod bombardiranjem. Uklanjanje sadašnje vlade ne bi uklonilo ideologiju koja je održava. Umjesto toga, ta bi se ideologija raspršila među konkurentskim frakcijama, a svaka bi pokušavala dokazati da je najautentičniji branitelj revolucionarnog projekta. IRGC zadržava organizacijsku koherentnost, Basij zadržava mobilizacijski kapacitet, a regionalna mreža posrednika, iako degradirana, i dalje djeluje diljem Iraka, Sirije, Jemena i Libanona. Hezbollah ostaje aktivan, a Huti nastavljaju s napadima, pokazujući da ideološki ekosustav koji okružuje iransku državu ostaje kao podloga.
Strateška logika Operacije Epski bijes pretpostavlja da je Iran problem koji se može riješiti dovoljnom primjenom sile. To nije tako. Islamska Republika je politički sustav namjerno izgrađen oko iskustva vanjskog pritiska. Svaki dodatni udar pojačava narativ koji ga održava. Promjena političkog identiteta zahtijeva uvjete koje ne mogu ispuniti bombarder B-2 ili raketa Tomahawk. Nijedna količina oružja ne može izvršiti taj zadatak, a oslanjanje na oruđžje može čak otežati zadatak. Stoga je malo vjerojatno da će sukob završiti samo bombardiranjem. Ulazi u svoju sljedeću fazu.
M. Šerić: Iranska revolucija: kako je uspostavljena suvremena Islamska Republika Iran (1)
