Fra Miljenko Stojić, koji vodi Vicepostulaturu za 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i poraću, za Narod.hr prokomentirao je izjavu Vjere Andrijić, 101-godišnje partizanke koja je bila medijska zvijezda Milanovićeve inauguracije. Ova nekadašnja pripadnica prve čete prvog bataljuna Prve dalmatinske proleterske udarne brigade u intervjuu za Vida TV čiji je vlasnik Srpsko narodno vijeće, hvali se da je sudjelovala u partizanskom osvajanju Širokog brijega kada je mučki ubijeno 12 fratara.
Vicepostulator Vicepostulature ”Fra Leo Petrović i 65 subraće”, fra Miljenko Stojić smatra da Vjera Andrijić o pokolju fratara zna i više od onog čime se ‘pohvalila’ u videu.
Fratri nisu pucali na partizane
Odbacuje njene tvrdnje, a iste su i ranije služile za pokušaj opravdavanja ovog zločina, da su fratri pucali na partizane s crkvenog zvonika.
”Ono što je rekla jednostavno ne može odgovarati istini. A zašto ne može odgovarati istini? Posjedujemo dokumente iz njihovih izvora. Jugokomunističkih ili partizanskih, kako god hoćemo.
U Beogradu postoji dnevnik osmog dalmatinskog korpusa koji je kao i svaka imalo ustrojena vojska iz minute u minutu, možemo tako reći, pratio je što se događa na bojišnici. Ja sam taj dnevnik čitao. Nigdje, baš nigdje nema nikakva spomena o bilo kakvom otporu Franjevaca ovdje samostanu na širokom brijegu. Ništa, ništa”, kaže nam Fra Miljenko.
Dodaje da se pucalo prilikom zauzimanja Širokog Brijega jer jer je njemačka vojska imala bunkere oko grada.
Na pitanje smatra li da je pozivanje Vjere Andrijić na inauguraciju zapravo davanje legitimiteta osobi koja sama priznaje da je sudjelovala u tom zločinu i o njemu i nakon 80 godina s ponosom priča, fra Miljenko odgovara: Jasno, to ponavljamo stalno.
Podsjeća na odluku Hrvatskog sabora iz 20026. o osudi komunističkih zločina, europske deklaracije oko totalitarnih režima, a u BiH Rezoluciju Doma naroda o zločinima komunističkog režima.
Vjeru Andrijić treba ispitati
”Iz ovoga je sve jasno što bi trebalo činiti. Znači, dotična osoba onim svojim izjavama je došla do toga da bi je trebalo pozvati i ispitati koliko je se sudjelovala u tome zločinu, što ona uopće zna o tome zločinu”, smatra fra Miljenko Stojić.
Napominje da 101-godišnja partizanka u videu govori o uhićenim fratrima, no ne i o onome kako su završili.
”Mi imamo ovdje mnoštvo svjedočenja, i fratara i civila koji su tu bili. Oni su svjedočili kada su partizani ušli u samostan, što se događalo i kada je počelo ubijanje ovih 12 franjevaca koje su oni zatekli ovdje u samostanu”, kaže nam.
Što se točno dogodilo 7. veljače 1945.?
Stojić kaže da su u kompleksu franjevačkog samostana i gimnazije, tj u podrume bili sklonjeni i civili i đaci gimnazije. U samom tzv. ratnom skloništu samostana bilo je 12 fratara. Postojala je i mlinica s hidrocentralom na rijeci. Tamo je bilo još devet fratara.
”Partizani su ovih 12 iz samostana uhitili 7. veljače 1945. u 8:45. Držali su ih zatvorene i ispitivali do 16 sati, kada jednog po jednog izvode među skupinu vojnika koji ih udaraju i tuku. Imaju, kaže fra Miljenko Stojić, i izjave tih vojnika.
Potom fratre odvode u tzv. ratno sklonište odmah do samostana i ubijaju ih metkom u potiljak. Ubijeni u bačeni u sklonište, poliveni benzinom i zapaljeni.
Naknadno su uhvatili i devet fratara s mlinice na rijeci čudeći se otkud oni kad su već poubijali fratre.
No, ni ti oni nisu bolje prošli. Uhiti li su ih, potpali na kamione i odveli prema Dalmaciji, a njihove kosti leže u nekoj od brojnih neistraženih jama.
Tog 7. veljače 1945. teror nije prestao nakon ubojstva fratara. Partizanska operacija na Širokom Brijegu i okolici trajala je dva, tri dana i rezultirala je s 330 što manjih, što većih, kaže nam naš sugovornik, stratišta i masovnih grobnica.
Zemni ostaci izvađeni iz skloništa i sahranjeni tek 1971.
Zemni ostaci fratara ubijenih u samostanu na Širokom Brijegu, nisu smjeli biti dirani i to sve do 1971.
Nakon što su ih zapalili u tom ratnom skloništu, došle su žene vidjeti što se događa i moliti Boga. Vojska ih je potrpala u kamione i vratila u Široki, a oko ratnog skloništa u kojem su ležali zapaljeni zemni ostaci fratara, postavili stražu.
Potom su oba ulaza u sklonište zatrpali i nitko nije smio dolaziti. ”Ja sam i kao dijete znao tu dolaziti, no uvijek su nas ganjali da se ne približavamo tom ratnom skloništu”, prisjeća se.
Tek 1971., kada je politička klima zbog Hrvatskog proljeća malo promijenila, posmrtni ostaci fratara su izvađeni i pokopani u samostanskoj crkvi uz nazočnost više od deset tisuća vjernika.
Uz 12 ubijenih fratara iz samostana, pokopano je te 1971. i šest fratara nađenih u Mostarskom Gradcu, a potom i još šestorica čija su tijela tijekom 2000.-tih godina nađena u jamama kod Vrgorca, Ljubuškog i Zagvozda.
Andrijić o ”zarobljenim popovima”
U najzanimljivijem dijelu intervjua za VIDA TV partizanka Andrijić bez dlake na jeziku i trunke kajanja opisuje kako su partizani ”neutralizirali” franjevce iz Širokog Brijega.
”Mi kad smo došli u Široki Brijeg nije bilo nikoga”, započinje prisjećanje Andrijić.
”Nismo imali borbu s ničim nego s crkvom. Dokle god crkva nije pala, dokle god popi nisu prestali iz crkve pucati Široki Brijeg nije pao. To sam ja svojim očima vidjela, upali su naši u crkvu i naravski zarobili….Mi smo zarobili pet, šest popova, koliko ih je bilo…”, ispričala je Andrijić.
