Na 32. obljetnicu masakra na Stipića livadi, fra Marin Mikulić objavio je potresan osvrt u kojem ne štedi političare ni društvo u cjelini. U emotivnoj i snažno intoniranoj poruci poziva na dostojanstvo, šutnju i poštovanje prema žrtvama, poručujući kako Stipića livada nije politička pozornica, nego svetište natopljeno krvlju nevinih. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
Danas sam bio na Stipića livadi, mjestu strašnog zločina nad Hrvatima. Taj zločin dogodio se mjesec dana prije nego što sam se rodio. Odlučio sam nešto napisati jer često dolazim na tu livadu. I prije nego što sam postao fratar, dolazio sam ovdje moliti se za nevine žrtve. Neću pisati iz perspektive nekoga tko je bio svjedok događaja niti tko zna sve činjenice. Govorit ću iz one tišine neznanja, iz onoga što su mi drugi ispričali. Istinu ne znam, ali imam razum, imam savjest i sve vidim.
Danas ne mogu znati kako je obiteljima stradalih. Znam da osjećaju bol, tugu, žalost, možda i ljutnju, jer se 32 godine ništa nije učinilo. Njihovu bol mogu donekle razumjeti jer sam je gledao na licu svoje bake koja je izgubila dva sina. Isus danas, u evanđelju, donosi prispodobu o gorušičinu zrnu – najmanjem, ali kada padne u zemlju, izraste u golemo stablo. Zrno mora umrijeti, proći kroz tamu, hladnoću i bol, da bi donijelo plod. Gdje je u našem narodu palo to sveto sjeme? Gdje je pala krv nevinih? Gdje je zemlja natopljena žrtvom, ali zaboravljena od ljudi? Na Stipića livadi.
Tamo je palo sveto sjeme. Tamo je pala krv. Tamo je nikla nada usred nepravde – ali i sjeme Božjeg milosrđa. Na tom svetom tlu gorušičino je zrno niklo iz tame, iz ljudskog bezumlja, iz pakla. A što smo mi učinili s tom livadom? Dolazimo jednom godišnje, s kamerama i mikrofonima, u ispeglanim košuljama, s planovima za objave. Političari dođu, stanu pred križ, naprave fotografiju, nasmiješe se – i već su na sljedećoj stanici, na janjetini ili na fešti. A livada ostaje. I šuti. I viče.
Braćo i sestre, neka se jasno čuje: Stipića livada nije mjesto za slikanje. Nije mjesto za promociju. Nije politička govornica. To je mjesto šutnje. Mjesto klečanja. Mjesto molitve. Mjesto posipanja pepelom po glavi. Tamo političar treba doći sam, bez kamera – i zaplakati. Jer ako ne znaš plakati nad zločinom, šutjeti pred nepravdom i spustiti glavu pred križem – nemaš što tražiti na toj livadi.
Dosta je bilo. Dosta je lažne sućuti. Dosta praznih govora. Dosta dolazaka jednom godišnje, a 364 dana šutnje. Gdje ste, političari, kad obitelji traže istinu? Kad majke pitaju tko im je zaklao sina? Kad udovice vape za pravdom? Kad narod moli da barem zna što se dogodilo? Nema vas. Ali na komemoraciji ste prvi – s rukom na srcu i lažima u ustima.
Ne smijemo šutjeti. Ne smijemo dopustiti da Stipića livada – ili bilo koje drugo mjesto stradanja – postane pozornica. To mora biti oltar. Kapelica istine. Učionica savjesti.
Kraljevstvo Božje počinje u tišini, a ne u poziranju. Gorušičino zrno iz evanđelja govori o onima koji su pali da bismo mi mogli živjeti. Oni nisu pozirali. Nisu pričali. Nisu glumili. Oni su ginuli – u šutnji, u molitvi. Njihova krv nije izgubljena. Ona viče iz zemlje. I Bog je čuje. A mi? Mi smo oglušili. Mi šutimo. Okrećemo glavu.
Zato treba reći jasno i glasno: tko dolazi na Stipića livadu, neka dođe u istini. Ne u licemjerju, ne iz političkog interesa. Neka dođe u molitvi, u pokajanju, u boli i tišini. Ako dolaziš samo da te ljudi vide – bolje nemoj dolaziti. Ako dolaziš bez poštovanja – ne kroči. Ako dolaziš s planom za izbore – vrati se natrag. Bog vidi. Bog zna. I Bog pamti.
Mi nismo gospodari te livade. Mi smo dužnici. Tko dođe – došao je na tuđe tlo, natopljeno krvlju. Tamo nema tvoje politike, tvoje stranke, tvoje promocije. Tamo je sve Božje. Sve sveto. Sve tiho.
Zato, ako dođemo, dođimo sa srcem. S ružom, a ne selfie štapom. S Očenašom, a ne press objavom. S poštovanjem, a ne s planom. Bog ne traži da budemo veliki, nego maleni pred svetinjom. Ne moćni, nego pravedni. Ne da govorimo – nego da slušamo krv nevinih.
Gorušičino zrno se posijalo na Stipića livadi. I to stablo živi. Ne u zakonima, ne u programima, ne u deklaracijama – nego u molitvama majki, u krikovima očeva, u šutnji djece bez oca. To će stablo rasti, s nama ili bez nas. S našom savješću – ili protiv nje.
Ali kad staneš pod to stablo – kleči. Ne govori. Moli. Ne poziraj. Jer Stipića livada nije tvoja scena. To je Božje svetište. I zapamti, narode moj: Bog se ne da ismijavati. Krv nevinih se ne zaboravlja. A Istina uvijek nađe svoj put. Pokoj vječni daruj im, Gospodine. 28. 7. 1993. – 28. 7. 2025.”, napisao je fra Marin Mikulić.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
