Gallo najavljuje mirovinu nakon 777 utakmica u NBA ligi: oproštaj koji zatvara karijeru obilježenu talentom kojeg je nedostajalo
“Hvala, od srca.” Danilo Gallinari poručuje to košarci u svojoj oproštajnoj poruci kojom je na društvenim mrežama najavio kraj karijere koja ga je odvela na najvišu razinu. A košarka, talijanska i europska, ali i NBA, kaže mu hvala. Jer Danilo odlazi s 37 godina kao jedan od najjačih talijanskih igrača ikada, s onih 777 utakmica raspoređenih u 16 godina u najjačoj ligi svijeta tamo da to dokaže. Odlazi kao jedan od onih Europljana koji su obilježili jedno doba, koji je prije Giannisa Antetokounmpa i Nikole Jokića koji danas skupljaju MVP-ove, potvrdio da talenti Starog kontinenta nisu u SAD-u da glume statisti, nego da budu protagonisti. A Gallinari je svakako bio.
predodređen
—
Danilo je ubrzo prestao biti samo sin Vittorija, koji je prije njega donio ime Gallinari u košarku. Kad se prijavio za NBA draft već je bio zvijezda te milanske Olimpie u kojoj mu je otac odrastao, najbolji mladi igrač Eurolige. A pomisao da su ga u SAD zvali upravo New York Knicksi, koje je tada trenirao Mike D’Antoni, koji je kao i Danilo nosio dres Milana s brojem 8, uz pomoć oca da ga poveća, činila se kao savršen početak nove bajke. Danilo je odmah pronašao Ameriku, čak iako je na njegovu rookie sezonu utjecao problem s leđima. Iz New Yorka u Denver bio je prijelaz koji ga je doveo do toga da postane nešto više. I evo, travanj 2013., prvo žaljenje: križ lijevog koljena koji poskakuje u pokretu izvedenom milijun puta. Više od toga, godinu i pol koliko je trebalo da stane na noge. Druga žaljenje je ozljeda s reprezentacijom uoči Europskog prvenstva 2022., njegovog Europskog prvenstva u Milanu. Ponovno lijevo koljeno, slomljeno prije početka sezone s Boston Celticsima u kojoj je ideja bila loviti naslov. Kao timski čovjek, kao veteran, ali ipak kao protagonist. To što s reprezentacijom nije osvojio medalju na velikom natjecanju ostaje mu najveća žaljenje. No, to ne briše ono što je napravio u košarci, što je njegovih 16 godina u NBA značilo za Italiju, za Europu i njezin rast.
simbol
—
Gallinari nije osvojio NBA kao Marco Belinelli, nije bio prvi pozvan na draftu kao Andrea Bargnani. Međutim, kao i oni, on je bio simbol. Talijanske izvrsnosti, ustrajnosti, sposobnosti zadobivanja poštovanja najvećih prvaka, hodanja na terenu s njima kao ravnopravnih, pomoći nekima od njih da rastu. Dva imena iznad svih: Nikola Jokić, kojeg je Gallo dočekao u NBA-u posljednjih godina u Denveru, i Shai Gilgeous-Alexander, s kojim je bio suigrač dvije sezone, prvo u Clippersima, a zatim u Oklahoma Cityju. Nije slučajno što su mu se danas poklonile sve njegove momčadi: Gallo je ostavio trag tamo gdje je bio, puno više nego što kaže statistika, puno više nego što govori teren. Ako postoji cijela generacija novih talijanskih talenata, onih kojima je trener Luca Banchi pomogao pobijediti s Litvom, koji vjeruje da je NBA san moguć unatoč startu iz Sant’Angelo Lodigiana, kao što je i učinio, zasluge idu i Danilu, za ono što je napravio u NBA daleko iznad 777 utakmica, prosjeka od 14,9 poena ili finala Istočne konferencije odigranog s Atlantom, što mu je i dalje najveći bod u doigravanju. Ovo je njegova najveća ostavština. Zato, ako on danas zahvaljuje košarci što je prestala, talijanska košarka zahvaljuje njemu.
© SVA PRAVA PRIDRŽANA
