Uskrsnuće Isusa Krista predstavlja središnji i temeljni događaj kršćanske vjere. Ne radi se tek o unikatnom zaštitnom znaku, nego o svjetonazorskoj okosnici bez koje samo kršćanstvo gubi svoj smisao. S tim na umu, kada pogledamo suvremeni svijet koji se uvelike izrodio iz kršćanskog sentimenta (ali ga se odriče), a pogotovo kršćanske crkve koje su čini se (svaka u različitoj mjeri) podlegle utjecaju sekularnog, Uskrs djeluje kao običan dan, čak i preobičan. Mnoge zajednice koje čak propovijedaju isključivo mesijansko otkupljenje i radost uskrsnuća ne stavljaju naglasak na sam blagdan Uskrsa. Ovo je sasvim čudno, jer od je od samih početaka kršćanstva proslava Uskrsa zauzimala središnje mjesto.
Ustanovljenje Uskrsa
Kao što smo ranije naveli, događaj Uskrsa središnji je i temeljni događaj kršćanske vjere, i svi događaji vezani uz Uskrs počeli su se memorijalizirati. Tako je euharistijsko slavlje odmah postao središnji oblik okupljanja i slavljenja prve kršćanske zajednice, jer se u njoj sačuvala uspomena događaja Posljednje večere, muke, smrti te uskrsnuća Isusa Krista i prisutnost Isusa Krista među svojim vjernima. Dugo vremena se nije pomišljalo na godišnje obilježavanje Uskrsa, kako se Kristov drugi dolazak žurno očekivao, međutim kako je postalo jasno kako se taj dugoiščekivani događaj neće tek tako uskoro dogoditi, Uskrs se počeo slaviti godišnje. Sredinom 2. stoljeća nalazimo već prvi spomen proslave Uskrsa. Njegova sama proslava naslanjala se na židovsku Pashu, jer je Krist predstavljao ispunjenje svega onoga što je u Pashi tek moglo naslutiti. Kristova krv bila je krv pravog Jaganjca koja će zaštiti svoje vjerne od smrti, a njegov izlazak iz smrti u život onaj pravi izlazak iz ropstva u slobodu. Naslanjanje na židovsku Pashu uvjetovalo je čak i vrijeme slavljenja Uskrsa, koje se nakon stoljeća rasprava i različitih tumačenja konačno ustalilo. Tako Uskrs svake godine slavimo prve nedjelje iza prvog proljetnog punog mjeseca. Taj tjedan je bio početak nove godine kod Židova i predstavljao je trenutak povratka temeljima svog identiteta. Uskrs kod kršćana to čini na još radikalniji način, jer tim činom poništava se stvarnost grijeha i otvara put spasenja, a godišnje slavlje Uskrsa predstavlja stalno osvježavanje te svijesti. Kao što se da iščitati čak iz ovog šturog pregleda, Uskrs je blagdan bogat simbolikom i jednostavno nezaobilazan ako želimo razumjeti bit kršćanstva. Iako je to tako, danas Uskrs djeluje kao neki čudni višak. Čak i kod vjernika koji ga duboko proživljavaju kroz slavlje, obrede i obiteljska druženja, duh Uskrsa jednostavno prekratko traje. Zbog čega je to tako?
Komercijalizacija blagdanâ
Uspon industrije i kupovinske moći podredio je sebi svaki aspekt naših života, pa i blagdane koje slavimo. Komercijalni stroj u kojem živimo vrlo lako uzme bilo koji fenomen i uspijeva ga pretvoriti u proizvod na kojem se može zarađivati. Blagdanska razdoblja ili bilo kakva posebna razdoblja u godini pogodna su materija za ostvarivanje komercijalnog duha uz onaj blagdanski. Reklame i proizvodi poput virusa ulaze u naše najintimnije sentimente te parazitiraju na njima dok ih ne iscijede od svega vitalnog u njima. Božićno razdoblje školski je primjer takve infiltracije gdje se ‘Bog’ u Božiću istjerao kako bi napravio mjesto za orašare, djedove mrazove, snjegoviće i crvene kapice. Temeljni narativ Božića dobio je sporednu ulogu u odnosu na Coca-Cola reklame koje se tih dana vrte po svim mogućim uređajima i prostorijama. Kršćanstvo nije jedina žrtva komercijalne uzurpacije, jer ona ne gleda ni rasu ni vjeru ni naciju. Osjećaji prijateljstva i zajedništva najpogodnije su tlo za takvu komercijalizaciju, i pod krinkom toplog okupljanja i druženja ona prava bit blagdan iscijedi se i na njezino mjesto dolazi konzumacija.
Ono što je zanimljivo je činjenica da Uskrs nije doživio takvu uzurpaciju. Marginalizaciju je doživio, ali jasno nam je da uskrsni zeko nikada neće nadmašiti sobove te kako košare s jajima nikada neće buditi draž kao ispunjene čizmice iznad kamina. Kada pogledamo i vrijeme blagdana, božićno vrijeme predstavlja stanku u našem redovitom radnom ciklusu. Uskrs i razdoblje Uskrsa koje traje čak pedeset dana zamire već utorak iza Uskrsa. Iako samo slavlje Uskrsa obiluje zajedništvom i toplinom, to se nije dalo komercijalizirati kao što se u slučaju Božića dalo. Takva sekularizacija Uskrsa praktički je nemoguća. Primjer toga je uskrsna čestitka koju je Željko Komšić uputio prošle godine:
Vaša Preuzvišenosti, Vama i katolicima u našoj domovini čestitam veliki blagdan Uskrs. Uskrs je vrijeme obnove i novih početaka, te prilika za razmišljanje o važnosti solidarnosti, saosjećanja i tolerancije. Neka vaša duhovna obnova bude izvor snage i inspiracije za sve izazove koje budete susreli na svom životnom putu. Želim da ovaj blagdan donese obilje radosti, mira i ljubavi u vaše domove. Želim da svima srca budu ispunjena nadom i optimizmom dok slavite ovaj poseban dan u krugu svojih porodica i zajednice.
Komšić nije u načelu ništa pogrešno rekao, ali je ‘promašio ceo fudbal’. Dok se u božićnom narativu može štošta toga pogrešnog učitati, narav uskrsnog narativa takvo nešto ne dopušta. Jednostavno ne daje dovoljno materije, nego u srž nas propituje vjerujemo li u ono što se dogodilo ili nismo. Uskrsli Krist je prevelika provokacija za konzumerističku manipulaciju.
Hoće li se vratiti blagdani?
Radosna vijest je (‘pun intended’) kako konzumerizam i kultura oko nje poprima sve više negativnih konotacija. Prokazana je njena parazitska narav, a suvremeni je čovjek sve svjesniji činjenice kako mu sekularni i potrošački duh uskraćuje autentično iskustvo slavljenja i zajedništva. Blagdani nisu izmišljeni tek da bi razbile radnu rutinu. Oni su prije svega svjedočanstvo o ljudskoj naravi koja se ne može zadovoljiti po principu ‘u se, na se i poda se’. Čovjek je duhovno biće i previše svjesno sebe da bi tek tako odbacio postojanje neke više duhovne stvarnosti. Ova šira marginalizacija Uskrsa koliko se god na prvu činilo kao nešto negativno predstavlja zapravo nešto pozitivno. Uskrs je trn u oku suvremenog konzumerizma, i možda čak bude prva pukotina u njegovu konačnom krahu.
Stavovi izneseni u ovoj kolumni isključivo su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
