Glasnogovornik splitskog škvera Josip Jurišić brani se od kritika zbog izjave koja je u javnosti doživljena kao bahata i bezobzirna, a odnosi se na zbrinjavanje otpada iz Brodosplita.
U izjavi pojašnjava da pitanje lokacije odlaganja otpada nije u njegovoj nadležnosti, već u nadležnosti ovlaštene tvrtke, ali tvrdi da mu je stalo jer i sam živi u tom okruženju. Kroz primjer problema s azbestom (nesanirana odlagališta, opasni materijali na zgradama, bivša tvornica Salonit, radioaktivna šljaka) želi ukazati na dugogodišnji institucionalni nemar i društvenu ravnodušnost prema ekološkim prijetnjama.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
“Rekao sam što sam rekao i ne bježim od toga. Izjava je dana u žaru trenutka, jer sam želio medijima jasno dati do znanja da doista ne znam gdje će otpad završiti. Nezgrapno sam se izrazio jer su mediji inzistirali na odgovoru, a pitanje gdje će se otpad skladištiti jednostavno nije u mojoj nadležnosti. Odn. Brodosplit predaje otpad ovlaštenoj tvrtki za zbrinjavanje otpada, a ta tvrtka je odgovorna za odabir lokacije na kojoj će otpad biti propisno zbrinut. Također, imaju obvezu izdati potvrdu da je otpad zbrinut u skladu sa zakonom.
No to ne znači da me nije briga. Naravno da mi je stalo. I ja ovdje živim, udišem isti zrak i gledam istu djecu kako se igraju. Zato postavljam pitanje – je li moja izjava zaista bila toliko bahata i bezobrazna? Ili je, možda, odraz društva u kojem živimo, društva koje godinama ignorira probleme koji nas izravno ugrožavaju?
Primjera ima napretek. Pogledajte tri nebodera na Spinutu koja su još uvijek u potpunosti obloženi azbestnim pločama. Ili brojne krovove diljem grada koji i dalje sadrže azbest. Sve ima svoj vijek trajanja, pa tako i ti materijali. Vremenom propadaju i raspadaju se, a čestice koje vjetar raznosi završavaju u našim plućima.
U kontekstu moje izjave “da me nije briga”, moramo se zapitati što ćemo sa solinskom javnom plažom Kosica u Vranjicu, koja i dalje služi kao divlji deponij azbesta? Ljudi se tamo ljeti sunčaju i kupaju, djeca se igraju, nesvjesna da su izloženi ozbiljnoj prijetnji po zdravlje. Ili s dječjim igralištem u blizini, izgrađenim na nesaniranom odlagalištu azbesta? A planira se i izgradnja sportskih terena.
Što je s prostorom bivše tvornice Salonit, simbolom borbe protiv azbesta, iz kojeg se i danas ispuštaju štetne čestice u zrak? Ta su žarišta stara desetljećima, no čini se da nikoga nije briga. U tom kontekstu, Brodosplit je postao kolateralna žrtva tuđeg višegodišnjeg nemara. Probudili smo uspavanog zmaja. A možda bi, prema nekima, bilo bolje da je ostao uspavan, pa da se o azbestu ne govori, da sve ostane zakopano. Kao radioaktivna šljaka iz Jugovinila u Kaštelima koja se više nigdje ne spominje. Kao ni tone otpada zakopane u zemlju.
Ali jedno mogu reći sa sigurnošću: posao u Brodosplitu obavit ćemo stručno, odgovorno i u skladu s najvišim sigurnosnim standardima. Štoviše, nadležne državne službe svakodnevno će pratiti tijek radova i razinu sigurnosti.
Na kraju, svi se moramo iskreno zapitati – je li nas doista briga za naš okoliš? Ili govorimo o njegovoj zaštiti samo deklarativno, dok istodobno dopuštamo da godinama postoje nesanirana odlagališta?
Zašto, onda, još uvijek nisu sanirana sva odlagališta azbestnog otpada?
I zašto ljudi oboljeli od azbestoze nisu dobili odštete, već samo otpremnine? Jer otpremnina označava kraj radnog odnosa, dok odšteta priznaje nanesenu štetu i traži odgovornost”, poručio je.
Moja reakcija na članak je…
