Globalno vodstvo Amerike ugroženo: Glavna igra tek predstoji i vodi prema svjetskom ratu

Je li završilo vrijeme američke dominacije u svijetu? To se pitanje često javlja u posljednje vrijeme, a Rusi otvoreno i Kinezi neizravno poručuju da se centri moći iz Washingtona pomiču prema drugim velesilama, među kojima je i Indija. Globalno vodstvo Amerike svakako je ugroženo, ali još je daleko od toga da se može reći da su Rusi i Kinezi preuzeli vodstvo. To mogu sanjati samo oni koji su i inače “američki neprijatelji”, poput čudaka iz Sjeverne Koreje, strašno siromašne Kube, nekih afričkih zemalja i dvojca iz susjedstva, Aleksandra Vučića i Milorada Dodika.

Dr. Stephen Wertheim, povjesničar i analitičar američke vanjske politike, smatra da je nakon Donalda Trumpa sadašnji predsjednik Joe Biden trebao vratiti SAD na poziciju globalnog vodstva. Po konvencionalnim standardima Washingtona, u tome je i uspio.

“Predvidio je rusku invaziju na Ukrajinu i vješto okupio NATO da joj se suprotstavi. U Aziji je podupirao stare saveze, gradio nove i raspirivao kineske ekonomske probleme. Nakon što je Izrael napadnut, uspio ga je podržati, a izbjegao je sveopći regionalni rat. Ipak, postoji nešto više od podrške prijateljima i uzvraćanja udaraca neprijateljima. Lideri, u punom smislu riječi, ne ostaju samo na vrhu, nego rješavaju probleme i ulijevaju povjerenje. Trump se jedva pretvara da nudi takvu vrstu vodstva na svjetskoj pozornici. Ali upravo zato što većina američkih dužnosnika to čini, utoliko je upečatljivije gdje se danas nalazi američka moć. Nikada u desetljećima od hladnog rata Sjedinjene Države nisu izgledale manje kao svjetski vođa, a više kao šef frakcije – svedene na obranu svoje omiljene strane od sve složnijih protivnika, dok velik dio svijeta gleda i pita se zašto Amerikanci misle da su oni glavni.”

Strateški udarac

Kad je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, Washingtonom je prostrujala poznata atmosfera. Nakon desetljeća sumnjivog zagrijavanja, Sjedinjene Države ponovno će postati globalni dobar momak, ujedinjujući svijet da se odupre očitom vrijeđanju reda i zakona od Kremlja. U prvim je mjesecima Bijela kuća postigla briljantne taktičke uspjehe, omogućivši obranu Ukrajine, organizirajući pomoć saveznika i olakšavši ulazak Finske i Švedske u NATO. Ipak, ako Rusija plaća visoku cijenu za svoju invaziju, sukob također zadaje strateški udarac Sjedinjenim Državama.

“Sjedinjene Države sada se moraju boriti s oštećenim i nepredvidljivim nuklearnim ‘kolegom’ u Moskvi. Što je još gore, Kina, Iran i Sjeverna Koreja približili su se kako bi poduprli ruske ratne napore i oduprli se onomu što nazivaju američkom globalnom hegemonijom. Ova antiamerička antanta već se pokazala dovoljno snažnom da ublaži učinke zapadne pomoći Ukrajini i podiže cijenu američke vojne dominacije. Rusija izravno graniči sa šest zemalja koje su Sjedinjene Države ugovorom dužne braniti. Pentagon se u međuvremenu priprema za kinesku invaziju na Tajvan. Sjedinjene Države nisu nadmašene, točno. Ali sve je jako, jako napeto”, kaže dr. Wertheim.

Po njegovu mišljenju, ni ostatak svijeta ne hrli na stranu Amerike. Većina balansira između optužbe prema Rusiji i straha od Kine, ali dovodi i u pitanje odgovor Zapada. Biden se u tome nije najbolje snašao. Zapravo, povukao je neke posve pogrešne poteze, vjerujući da će sankcijama slomiti Ruse, ali to se nije dogodilo. Očito su procjene njegovih suradnika bile sasvim pogrešne i posljedice sada osjeća Amerika, koja je natjerala i svoje europske saveznike da je bespogovorno slijede. Sličan scenarij, ako Kina napadne Tajvan, očito se ne može očekivati jer jednostavno nije učinkovit.

Kada Amerika ovo kaže izgleda kao da se nešto gadno sprema: Mogli bismo svjedočiti strašnom sukobu

Gomila problema

Rat u Gazi došao je, po mišljenju američkog povjesničara, u najgorem mogućem trenutku, a Biden nije našao adekvatan odgovor. Odmah je obećao podršku izraelskoj nemilosrdnoj vojnoj kampanji umjesto da uvjetuje američku pomoć Izraelu pronalaženjem strategije koja će zaštititi civile. Nakon što je odlučio slijediti, a ne voditi, Biden je morao balansirati, dajući podršku Izraelu, uza sve kritike tamošnjem vodstvu. Ali bez puno efekta.

“Nedavno su Sjedinjene Države pokušale posredovati između Izraelaca i Palestinaca pod uvjetima koje bi obje strane mogle prihvatiti. Koristile su se diplomacijom kako bi spriječile Iran da postane nuklearna velesila i ohrabrile Saudijce da ‘dijele susjedstvo’, riječima Baracka Obame, sa svojim iranskim rivalima. Odsad, Bidenova administracija očito teži učiniti nešto više od konsolidacije protuiranskog bloka. U zamjenu za normalizaciju odnosa Saudijske Arabije s Izraelom, ona se nastoji obvezati, ugovorom, braniti saudijsko kraljevstvo američkom vojnom silom. Ovaj dogovor, ako se ostvari, ima male šanse da donese mir i stabilnost na Bliskom istoku i velike šanse da dodatno zapetlja Sjedinjene Države u regionalno nasilje.”

Dr. Stephen Wertheim, autor knjige “Svijet sutra”, zaključuje da je Biden ostavio svom nasljedniku ili nasljednici gomilu problema koje Amerika treba riješiti želi li ostati predvodnik u svijetu. “Dio je problema predsjednikova sklonost pretjeranom poistovjećivanju s američkim partnerima. Prepustio je Ukrajini pitanje hoće li nastaviti mirovne pregovore i izbjegavao je proturječiti njezinim maksimalističkim ratnim ciljevima. Ubrzao je pomoć Izraelu iako je javno sumnjao u njegove ratne planove. Biden je također četiri puta obećao da će braniti Tajvan, prekoračivši službenu američku obvezu naoružavanja otoka, ali ne nužno i borbe za njega. Njegovi prethodnici nisu uvijek bili tako jednostrani, održavali su ‘stratešku dvosmislenost’, na primjer, u vezi s tim hoće li Sjedinjene Države krenuti u rat zbog Tajvana. Ipak, instinkti gospodina Bidena odražavaju dublju pogrešku koja se stvarala desetljećima. Izlazeći iz hladnog rata, američki kreatori politike poistovjetili su globalno vodstvo s vojnom dominacijom. Sjedinjene su Države sigurno imale oboje.”

Kukavički bijeg

“Mogao bi sigurno proširiti svoj vojni doseg bez nailaska na smrtonosni otpor velikih nacija. Svijet više nije podijeljen na dva neprijateljska tabora”, izjavio je Bill Clinton 1997., godine kada je zagovarao proširenje NATO-a na istok. “Umjesto toga, sada gradimo veze s nacijama koje su nam nekoć bile protivnici.” Ali izgradnja veza nikada nije nadvladala uzajamnu sumnju, djelomično zato što su Sjedinjene Države nastavile cijeniti vlastitu globalnu dominaciju, smatraju analitičari i u tome se slažu s poznatim povjesničarom i stručnjakom za vanjsku politiku. Administracije koje su se smjenjivale širile su američke saveze, započinjale česte ratove i ciljale na širenje liberalne demokracije, očekujući da potencijalni suparnici prihvate svoju sudbinu u američkom poretku.

Kao u Afganistanu, prije kukavičkog bijega iz te zemlje koji je organizirao Joe Biden, ostavljajući Afganistance na milost i nemilost onih s kojima su se desetak godina pod američkim kišobranom borili. “Danas je to naivno očekivanje nestalo, ali ostaje refleks dominacije. Sjedinjene Države nastavljaju se dalje širiti i nailaziti na zastrašujući otpor, što zauzvrat dovodi Washington u iskušenje da se udvostruči jer velik dio svijeta uzmiče. Ovo je gubitnička igra i Amerikanci će morati riskirati i potrošiti više da je nastave igrati. Dostupan je bolji pristup. Da bi povratile globalno vodstvo, Sjedinjene Države trebale bi sumnjičavom svijetu pokazati da žele uspostaviti mir i izgraditi otpornost, a ne samo iskrvariti neprijatelja ili poduprijeti saveznika.

To bi značilo podržati Ukrajinu, ali jednako naporno raditi na okončanju rata za pregovaračkim stolom – s postupnim prelaskom na manju ulogu u NATO-u i inzistiranjem na tome da Europa sama vodi svoju obranu. Prijedlog gospodina Bidena o prekidu vatre u Gazi bio je hvalevrijedan, osim što je nedostajala prijetnja da će prestati slati američko oružje ako Izrael to odbije. Povlačenje iz Europe i s Bliskog istoka poboljšalo bi američki angažman ondje gdje je najvažnije – u Aziji. Objasnilo bi se da svrha Amerike nije težiti hegemoniji, kao što navodi pekinška propaganda, nego spriječiti Kinu da uspostavi vlastitu azijsku hegemoniju. S ovog stajališta, Sjedinjene Države mogle bi biti sigurni lider u Indopacifiku čak i ako Kina nastavi rasti. Kina je danas daleko od toga da može nametnuti svoju volju cijeloj regiji, niti bi joj to omogućilo osvajanje Tajvana, krajnje riskantno”, zaključuje Wertheim, uz konstataciju da ništa od toga nije lako.

Ameriku trese gigantska afera, Trump sve ugroženiji: ‘Ono što se sada događa nije normalno’

Konačni pad

Ima i analitičara koji tvrde da je Amerika carstvo u opadanju, ali da to ne znači da mora pasti. John Rapley, autor knjige s Peterom Heatherom “Zašto padaju carstva, Rim, Amerika i budućnost Zapada”, smatra da Amerika voli sebe prikazivati kao “sjajni grad na brdu”. Rapley kaže, ne i kao globalno carstvo. “To datira iz vremena završne faze Drugog svjetskog rata. Na poznatoj konferenciji u Bretton Woodsu Sjedinjene Države razvile su međunarodni trgovinski i financijski sustav koji je u praksi funkcionirao kao imperijalističko gospodarstvo, nerazmjerno usmjeravajući plodove globalnog rasta građanima Zapada.

Uz to, Amerika je stvorila NATO kako bi osigurala sigurnosni kišobran za svoje saveznike. Tijekom druge polovice stoljeća ovaj je sustav postigao stupanj svjetske dominacije kakav nijedno prethodno carstvo nije poznavalo. U posljednja dva desetljeća, međutim, Amerika je tonula u propadanje. Na prijelazu tisućljeća zapadni je svijet činio četiri petine globalne gospodarske proizvodnje. Danas je taj udio pao na tri petine i pada. Dok se zapadne zemlje bore da vrate svoju dinamiku, zemlje u razvoju sada imaju najbrže rastuća gospodarstva na svijetu. Preko institucija poput BRICS-a i OPEC-a, a potaknuti Kinom, oni pretvaraju svoju rastuću gospodarsku težinu u političku moć.”

Sve to ukazuje na to da Ameriku možda čeka sudbina svih velikih imperija u povijesti – pad i na kraju na konačni pad. “Amerika, istina, nikada više neće uživati ​​u onom stupnju globalne ekonomske i političke dominacije koju je imala u desetljećima nakon rata. Ali može se, uz prave izbore, veseliti budućnosti u kojoj će ostati nadmoćna nacija svijeta. Nazvati Ameriku carstvom, doduše, izaziva kontroverziju ili barem zabunu. Na kraju krajeva, Sjedinjene Države ne tvrde da vladaju ni nad jednom zemljom i čak su potaknule svoje saveznike da se odreknu svojih kolonija. Ali postoji ilustrativan presedan za vrstu imperijalnog projekta koji su Sjedinjene Države iskovale nakon rata: Rimsko Carstvo.”

Ugrožen projekt

Rapley, profesor na Sveučilištu Cambridge, analizira povijesne činjenice i zaključuje da je do četvrtog stoljeća Rimsko Carstvo evoluiralo iz osvajačke države u državu u kojoj je Vječni Grad ostao duhovno središte, ali je stvarna vlast bila podijeljena između provincija, s dva središta carske vlasti: jednim na istoku i drugim na zapadu. U zamjenu za prikupljanje poreza, provincijske zemljoposjedničke elite uživale su zaštitu legija, njihovu odanost carstvu zacementiranu stvarnim udjelom u njegovim beneficijama. “Poput moderne Amerike, Rim je postigao stupanj nadmoći bez presedana u svoje vrijeme. Ali paradoks velikih imperijalnih sustava jest da oni često siju sjeme vlastite propasti.

Kako se Rim bogatio i jačao zahvaljujući gospodarskom iskorištavanju svojih periferija, nenamjerno je poticao razvoj teritorija izvan svojih europskih granica. S vremenom su veće i politički koherentnije konfederacije koje su se pojavile stekle sposobnost pariranja – i na kraju povratka – imperijalne dominacije. Na isti je način pad Amerike proizvod njezina uspjeha. Iako su zemlje u razvoju u poslijeratnom razdoblju rasle sporije od svojih zapadnih zemalja, ipak su rasle. Do kraja stoljeća počele su pretvarati tu rastuću ekonomsku moć u političku i diplomatsku moć. Ne samo da su počele stjecati kapacitet za pregovaranje o boljim trgovinskim i financijskim sporazumima nego su također imale ključnu pregovaračku prednost u dvama resursima koja su sada potrebna zapadnim tvrtkama: rastuća tržišta i obilje radne snage.”

Mnogi smatraju da je svaka dominantna nacija na kraju osuđena na propast. Tako nas uči i povijest. Ali, sigurno je samo jedno, sada nije trenutak za propast američke dominacije. Na drugoj su strani politički sustavi koji donose kaos, teror, koji s demokracijom, bar onom koja je uvriježena na zapadu, nemaju veze. Ali i taj se Zapad mijenja, danas se udomaćilo ono što je bilo nezamislivo prije desetak, a možda i manje godina.

Što će se dogoditi ako Trump izgubi izbore? Već se prijeti najgorim scenarijem

Mirno okruženje

Zapravo, glavna prijetnja američkoj dominaciji nije Rusija, nego Kina. To je mnogo puta rečeno u posljednje vrijeme i zato Zapad likuje svaki put kada se pojavi podatak da kineska ekonomija posustaje. Posustaje, ali se i brzo prilagođava i vraća. To je činjenica, pa je Azija sve više mjesto gdje se odlučuje o budućnosti svijeta. Iz kineske perspektive, središnja Azija, kao blisko susjedna regija, igrat će ključnu ulogu u njezinim novim globalnim inicijativama i pridonijeti naporima Pekinga da uspostavi sigurno i mirno okruženje duž svojih granica.

S obzirom na sve veći interes velikih sila za središnju Aziju, Kina nastoji ojačati svoj položaj u regiji, gdje već održava čvrste gospodarske i tehnološke veze i signalizirala spremnost za jačanje suradnje, osobito u sigurnosnim pitanjima. Posljednjih godina Kina je pokazala neviđenu vojnu i diplomatsku aktivnost prema središnjoj Aziji. Samo u travnju i svibnju 2024. četiri visoka kineska dužnosnika posjetila su zemlje srednje Azije i razgovarala prije svega o sigurnosnoj suradnji s regionalnim čelnicima. Istodobno je održan niz sastanaka između agencija za provođenje zakona zemalja srednje Azije i Kine. Također postoji sve veći interes Kine za uspostavu trajnog kanala interakcije u području sigurnosti i obrane sa zemljama srednje Azije.

Sve to Washington prati i često je zbunjen kineskim inicijativama. Ipak nitko nije mogao prije dvadesetak godina predvidjeti da će Kina ugroziti američku dominaciju u svijetu. A baš se to dogodilo. Rusija, koja se nije proslavila u Ukrajini, sada je u drugom planu. Indija je politički oprezna, ali ekonomski jaka. Glavna igra tek predstoji, što ne mora značiti da svijet hrli u neku vrstu utakmice koja može završiti i svjetskim sukobom. Ali ni to nije isključeno. Iran pokazuje sve veće apetite, Izrael ne posustaje, pa i u arapskom svijetu slijede brojna iskušenja. U Americi presudni izbori trebaju dati odgovor na pitanje kakav će put izabrati Washington. Hoće li nastaviti Bidenovu politiku uske suradnje s Europom ili će Trump, ako pobijedi, promovirati novu politiku koja treba Americi vratiti vodeću ulogu. Ili će je poslati na put bez povratka.