Istraga libanonskog Al Mayadeena iz srpnja ove godine razotkrila je ozbiljan neuspjeh američke mornarice u operaciji “Prosperity Guardian”, u kojoj je jemenski pokret AnsarAllah, također poznat kao hutisti, zadobio ključnu pobjedu nad snažnom američkom flotom. Ovaj incident, koji je započeo s velikim očekivanjima Washingtona o demonstraciji američke vojne moći, završio je sramotnim povlačenjem nosača zrakoplova USS Eisenhower, što se u mnogim krugovima smatra simboličkim krajem jedne ere američke vojne hegemonije. U početku osmišljena kao pokazna sila koja bi odvratila iranske i jemenske snage te umirila saveznike poput Izraela, operacija se ubrzo pokazala kao ozbiljan vojni i politički fijasko.
Zapadni mediji, poput New York Timesa, kasnije su priznali ovaj poraz, no ton izvještavanja bio je blaži, gotovo prikrivan, kako bi se ublažila stvarna težina neuspjeha. List je opisao povlačenje Eisenhowera iz Crvenog mora kao “kraj strateškog raspoređivanja” i istovremeno pokušao obraniti herojski povratak mornara u luku Norfolk, u Virginiji. Iako je novina slabo priznala nesavršen ishod operacije, razmjeri poraza odražavaju puno dublje probleme unutar same američke vojne strategije i percepcije njihove sile u svijetu.
Jake Sullivan, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Joea Bidena, sletio je na palubu nosača zrakoplova kako bi dočekao posadu i održao govor u kojem je hvalio hrabrost američke mornarice. U svom govoru je izjavio kako je Eisenhower uspješno sudjelovao u obaranju bespilotnih letjelica iranske proizvodnje i “spašavanju mornara” od napada jemenskih snaga. Također je u intervjuu za New York Times tvrdio kako je “borba nosača zrakoplova pokazala da ti brodovi i dalje mogu učinkovito djelovati na modernom bojištu”.
Neugodna kataklizma
Ipak, stvarnost govori drugačije. Kako je operacija napredovala, postalo je jasno da američki nosači zrakoplova, nekoć simbol nepobjedivosti i vojne moći, više nisu prilagođeni suvremenim ratnim uvjetima. Skupi i tehnološki napredni brodovi poput Eisenhowera sada se suočavaju s prijetnjama poput jeftinih dronova i raketa, koje ih mogu iscrpiti u dugotrajnim sukobima bez mogućnosti brzog odgovora. Jemenske snage uspjele su lansirati brojne bespilotne letjelice i rakete, prisiljavajući američku mornaricu na defenzivnu poziciju i dugotrajnu potrošnju resursa. Ogromni vojni troškovi, u kombinaciji s niskom efikasnošću, doveli su do zaključka da su nosači zrakoplova postali relikti prošlosti, prilagođeni za sukobe u unipolarnom svijetu u kojem je SAD bio neosporni vladar.
Očito, operacija “Prosperity Guardian” može se smatrati samo duboko neugodnom kataklizmom. Kako je NBC izvijestio nakon pokretanja napora, aparatčici iz Bijele kuće su isprva izračunali da je sama prisutnost USS Eisenhowera u Sredozemlju bila “otvorena poruka” koja će uplašiti Iran, libanonski Hezbollah i jemenski AnsarAllah od napada na cionistički entitet. Međutim, Pokret otpora nije odvratio niti mrvicu od svog kolektivnog križarskog rata protiv genocida, a strašni nosač zrakoplova se nekako uspio povući natrag u bazu.
New York Times je, doduše, priznao da je zaključak o “strateškom raspoređivanju” bio daleko od savršenog. Naime, list je izvijestio kako borbe u Gazi između izraelskih snaga i palestinskog otpora nisu prestale, a sukobi između Hezbollaha i Izraela mogli bi dodatno eskalirati. AnsarAllah je u međuvremenu zadržao kontrolu nad ključnim dijelovima teritorija i nastavio prijetiti proširenjem blokade, pokazujući da se Pokret otpora nije zastrašio prisutnošću američke mornarice. U međuvremenu, službene brojke pokazuju da je ogroman broj raketa koje je teško reproducirati, a svaka košta milijune, potrošena na obaranje jeftinih bespilotnih letjelica AnsarAllaha tijekom neuspjele operacije.
BREAKING:
Happening in Sanaa, Yemen, today.
🇵🇸🇵🇸🇵🇸🇵🇸🇵🇸🇵🇸🇵🇸🇵🇸🇵🇸 pic.twitter.com/IPCfLuOSQO
— sarah (@sahouraxo) September 6, 2024
Millennium Challenge
Ovaj neuspjeh pomalo podsjeća na povijesni fijasko ratne simulacije “Millennium Challenge” iz 2002. godine, koja je također razotkrila slabosti američkih vojnih operacija. U njoj, američka vojska pokušala je invaziju na fiktivnu zemlju na Bliskom istoku, a simulirani protivnik, pod vodstvom generala Paula Van Ripera, uspješno je potopio američki nosač zrakoplova i 16 pratećih brodova koristeći asimetrične taktike poput malih čamaca i propelerskih zrakoplova, zajedno s krstarećim raketama – u dva dana. 20.000 izmišljenih američkih vojnika je poginulo.
Iako je Pentagon kasnije pokušao prepraviti scenarij kako bi osigurao pobjedu američkih snaga, Van Riper je kasnije javno razotkrio manipulaciju i izrazio ozbiljnu zabrinutost zbog toga što su američke vojne strategije zasnovane na neadekvatnim simulacijama i pogrešnim procjenama protivnika. Inače, projekt je koštao 250 milijuna dolara, što je gotovo 500 milijuna dolara u današnjem novcu. Sveukupno je sudjelovalo 13 000 stvarnih američkih vojnika.
Operacija “Prosperity Guardian” pokazala je slične probleme – previsoka očekivanja od tehnologije i veličine, bez pravilnog razumijevanja modernih ratnih taktika i prijetnji. Jemenske snage, koje se oslanjaju na jeftinu, ali učinkovitu vojnu opremu i inovativne metode borbe, uspjele su iscrpiti američke snage i prisiliti ih na povlačenje. Ovaj poraz također ukazuje na dublje strateške nedostatke SAD-a, koji se i dalje oslanja na zastarjele modele ratovanja iz vremena kada su nositelji globalne moći bili nosači zrakoplova i masovne vojne flote.
Moderno ratovanje
Unatoč porazu, američki vojni dužnosnici kao što su mornarički tajnik Carlos Del Toro nastavili su braniti ulogu nosača zrakoplova, tvrdeći da su oni i dalje ključni za projekciju američke sile. No, stvarnost moderne borbe – u kojoj mali, agilni i asimetrični protivnici mogu nanijeti ozbiljnu štetu velikim vojnim jedinicama – neosporno ukazuje na to da se američka vojna doktrina mora prilagoditi. Nosači zrakoplova, nekoć ključni elementi američke vojne moći, sada su ranjivi u sukobima koji uključuju napredne tehnologije i gerilske taktike, kao što su pokazali jemenski Huti.
No, vjerojatniji scenarij je onaj u kojem imperijalni trust mozgova opet nije ništa naučio iz ovog iskustva i da nesposobnost Washingtona da adekvatno i promišljeno vodi ratove ne znači da ih neće nastaviti provocirati ili pokretati, s razornim posljedicama za svijet.
Vojni veteran Lawrence Wilkerson posvjedočio je kako je, dok je bio šef osoblja američkog državnog tajnika Colina Powella 2002. – 2005., sudjelovao u velikom broju ratnih vježbi sukobljavajući SAD s Kinom, u obrani Tajvana. Svaki scenarij završio je nuklearnim ratom, obično u roku od nekoliko dana. I dok bi neki očekivali da će to obeshrabriti američku ratobornost protiv Pekinga, danas američki vojni zapovjednici, s alarmantnom redovitošću, otvoreno raspravljaju o sveopćem sukobu s Kinom.
Vođa hutista, sretan zbog sukoba s Izraelom, obećava novu eskalaciju i napao drugi izraelski grad
