„I sit and wait
Does an angel contemplate my fate?
And do they know the places where we go
When we’re grey and old?
’Cause I have been told
That salvation lets their wings unfold“
„Sjedim i čekam
Pomisli li anđeo o mojoj sudbini?
I znaju li mjesta kamo idemo
Kad budemo sijedi i stari?
Jer rekli su mi
Da im takvo spasenje raširi krila“
Robert Peter Williams, Guy Antony Chambers
Naše je društvo „politički tjeskobno“, ova „superizborna“ godina to sjajno ilustrira. Parlamentarni, europarlamentarni, predsjednički izbori jačaju ustrašenosti. „Bitke“ biju ustaše i partizani, komunjare i revizionisti, hodači za život i prajdovci… „A mi gluhi, nijemi, slijepi, svatko u svom mraku strepi“, pjevao bi izvođač „kamenih“ gena. Donedavno nas je razdvajao odnos prema cijepljenju protiv COVID-a, danas ZDS i pobačaj, izborni zakon i curenje podataka u fazi istrage. I još svašta. Predsjednik i premijer invociraju kršenje Ustava. Strah, pa i panični, između „njih“ i „nas“, zauzimanje strana u političkom korpusu našeg društva, motivator je održanja upravo tog šizofrenog stanja. U strahu od „drugih“ zbijamo redove, priklanjamo se moćnijoj političkoj većini. Zaklon tražimo uz one koji nam mogu jamčiti egzistenciju. Politički perpetuiramo polarizaciju društva na plave i crvene, produktivnu poput podjele uloga u manevrima JNA osamdesetih. Time možda i nesvjesno održavamo napetosti, neproduktivno suprotstavljanje, sukobljavanje, u društvu.
Naravno, nije takvo samo naše društvo. Premaleni smo da bismo živjeli specifične frustracije. Crni, žuti i zeleni vragovi postoje na svim stranama. Crveni i plavi također. Za društvene strahove prepuštene političkoj frustraciji ne postoji grupna terapija, nema socijalne psihoanalize. Ne postoji psihofarmak koji može ozdraviti društvo. Djeluju samo pravila i institucije. Ako djeluju. A ne djeluju, da skratim.
Poticaj za ovaj tekst jest Poziv Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskog sabora za izbor deset sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske. Poziv je prošao, naravno, slabo primijećen. Kao i sve važno u zajednici društveno neodraslih i politički frustriranih. Europsko nogometno prvenstvo, izbor predsjednika Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, autodestrukcija Dompoka – sve je preče. U politički površnom društvu tema nije tema dok ne dijeli, čak je ni mediji do tada ne produciraju. Tako i u povodu kadroviranja Ustavnog suda izostaje društveni pritisak na političko društvo da uvaži institucije, među njima i ustavnosudski mehanizam, kao lijek za osobne i društvene strahove, odgovor na teorije zavjere na kojima populizam buja. U društvu politički uspavanih aktera, usmjerenih osobnim, ne i društvenim probicima, ne razaznaje se važnost mehanizma ustavnosudske zaštite koji bi građanima, biračima, dao osjećaj sigurnosti valorizacije njihovih prava.
Školski: ustavno sudovanje sofisticiran je mehanizam vrednovanja temeljnih prava i sloboda, jamstvo valjanog funkcioniranja države u društvu – ostvarenja vladavine prava. Uz zakonodavnu vlast koja normira, izvršnu koja provodi i sudsku koja nadzire, Ustavni sud i njegovo postupanje interpoliraju se kao najzahtjevniji oblik propitivanja svih njih. Ne radi se samo o sukladnosti sa zakonodavstvom, već i o uvažavanju ključnih principa ljudskih prava i temeljnih vrijednosti društva. To je, pojednostavljeno, ustavnosudski posao: vladavina prava ne nameće samo standarde zakonodavstvu i izvršnoj vlasti (za to imamo pravnu državu), već i sudskom postupanju. Ustavni sudovi sva pravila i odluke podvrgavaju ocjeni ustavnosti, to je njihov posao, nadležnost. Vrijedan i, u demokratskom društvu, neosporno važan. A za koji tjedan znat ćemo tko se za tu ulogu natjecao.
Ustavno sudovanje u nas nije od jučer. Postoji od 1963. Značajno dugo. Naravno, ključno je razdoblje Ustavnog suda Republike Hrvatske kao nositelja nadzora ustavnosti u samostalnoj Republici. Imali smo odluka koje su na maestralan način unaprijedile vladavinu prava, bilo je sjajnih mišljenja, većine ili izdvojenih, kojima su suci stručno obnašali svoju ulogu. No, a to posebno posljednjih petnaestak godina, u Ustavni sud su kadroviranjem uneseni politička snishodljivost, oportunizam prema većini na vlasti, servilnost slabih karaktera i isluženih političkih karijera. To razdoblje, nimalo literarno, mogli bismo opisati „šekspirologijom“ u ustavnom sudovanju. Notorna je politizacija Suda i ne samo u sastavu, zbog politički izloženih aktera, već i u ishodima, koji počesto nalikuju potezima produžene ruke vlasti. Ili zainteresirane klike. Ne nužno i političke većine. Sastav, a tko drugi, jer ljudi su temelj svake institucije, omogućio je da služenje dnevnopolitičkoj svrsi postane argument postupanja. Takvo, pak, podigravanje pravnom pozitivizmu i argumentu političke volje ne omogućava samo dominaciju političke izvršne vlasti, već daje krila i populistima u društvu da šire blagovijest o Ustavnom sudu kao zavjeri „duboke države“, oružju političkog establišmenta. Sve su to prigode za obezvređivanje ustavne institucije u očima građana, onih koji ponekad loše prolaze u društvu, stradaju od sustava. Upravo će Ustavni sud, koji bi „običnima“ ili „slabima“ trebao ojačati povjerenje u sustav, većini u smislenost demokracije, postati meta u borbi protiv sustava. Sve zbog politički kompromiserskog kadroviranja koje pragmatično služi politički dominantnim akterima. Onima koji, birajući suce među sobom dvotrećinskom većinom, razbaštinjuju osjećaj ustavnosti upravo kod onih kod kojih bi povjerenje trebali graditi.
Što je odgovor? Sumnja je temeljna zadaća ustavobranitelja! Sumnja u izvršnu vlast, sumnja u dnevnu politiku zakonodavnog procesa, u mehaniku sudskog odlučivanja. Nepovjerenje u površno odgovaranje potrebama društva. Ta sumnja sudaca Ustavnog suda ustavnošću i vladavinom prava obuzdava državu, njen represivni instrumentarij i raspolaganje sa zakonitošću. Sumnja radi zaštite sloboda i temeljnih prava!
Ustavno ograničavanje vlasti često nije popularno. Ne može ni biti. Jer usporavati ili činiti neefikasnim vršenje političkih ovlasti, posebice kad javnost traži brza i efikasna rješenja ili kada se politička odluka pi-arovski nameće kao poželjna, nije lako. Sumnja vodi propitivanju ne samo sadržaja već i mjere. Stručne i znanstvene, društveno opravdane. Inzistiranje na vladavini prava i zaštiti osobnih sloboda reducira mogućnosti u prostoru političkog odlučivanja: jednostavna rješenja koja izgledaju pravedna i poštena, a popularna su, ponekad moraju biti osporena. Za to trebaju znalci, stručni i društveno senzibilizirani, svjesni odgovornosti vlastite kompetencije! Zalog hrabrosti suprotstavljanja oportunizmu u društvu „pozdravljenih“ poteza, demagogiji koja pogoduje većini – to je cijena ustavnosti. Za tu vrijednost zaštite manjine pred većinom ne trebaju samo snažne i hrabre osobe, već osobe stručnog i ljudskog kredibiliteta kojima osporavanje legitimiteta drugih ustavnih aktera nije sporno. Ni odiozno. Ali ni sredstvo stjecanja političkih poena.
Ustavni sud nema divizije ni korpuse. Nema artiljeriju ni inženjeriju. Ni „adute“ niti „džokere“. Jezik temeljnih prava sadrži samo načela. I beskompromisnost onih koji ih tumače. Tu je ključ ustavnosti – u izboru upravo tih stručnih i znalaca. Onih čiji se kredibilitet ne mjeri za ubuduće, već je, naprosto, ostvaren.
Naša politika živi od kukavica. Ne ravna se po pojedincima dokazanih sposobnosti, struke ni znanja. Svijet ustavnosti treba djelovati suprotno! U društvu u kojem je šutnja zlato treba birati glasne. Tamo gdje je neznanje prednost valja se osloniti na one koji znadu. Kada se politička poslušnost isplati, ustavnost treba graditi na neposlušnima. To je pravilo. Bez toga ne ide. Inače ostaju neupitni naši „veliki vođe“, a stradaju prava i slobode. Odgovornost pozicije i opozicije, dvije trećine, sviju, leži u izgradnji ustavnosti. I biranju branitelja ustavnih vrijednosti. Sudaca Ustavnog suda. Republike Hrvatske. Sumnjičavih. Ne sumnjivih.
