Kamala Harris takvog znanja i iskustva kao Biden niti približno nema pa bi moglo biti „veselo“ u slučaju njene pobjede u trenutačnoj „mrtvoj utrci“ za Bijelu kuću. Ali „veselo“ bi moglo biti i u slučaju Trumpove pobjede – poglavito na Bliskom istoku
Nakon što je u proljeće ove godine potvrđeno da je Srbija odabrala francuski borbeni zrakoplov četvrte generacije Rafale za potrebe svojih zračnih snaga, a što je potvrđeno i sporazumom o nabavi 12 tih zrakoplova nakon što je tu zemlju krajem kolovoza posjetio francuski predsjednik Emmanuel Macron.
Ubrzo su uslijedile brojne reakcije i upiti unutar EU-a, najviše oko toga je li takva akvizicija sigurnosno preosjetljiva u kontekstu tradicionalno bliskih odnosa Beograda i Moskve, od kojih onaj prvi ne odustaje usprkos snažnim pritiscima koji na njega postojano dolaze iz Bruxellesa i ključnih prijestolnica Europske unije. Tako Beograd već godinama ne pristaje uvesti proturuske sankcije što od njega traži Bruxelles kao nužan preduvjet bilo kakvog ozbiljnijeg razgovora o približavanju Srbije članstvu u Europskoj uniji.
Slično kao što je riječ i po pitanju nastavka intenzivnog razvoja kinesko-srpskih odnosa u uvjetima kada EU, prije svega pod pritiskom SAD-a, intenzivno radi na pronalascima modaliteta za smanjenje svoje prevelike trgovinske ovisnosti o Pekingu.
Ne slučajno, spomenuti deal između Francuske i Srbije izazvao je i veliko iznenađenje u Hrvatskoj, koja je nedugo prije toga dobila prvih šest od ukupno 12 zrakoplova istoga tipa iz Francuske sukladno ranije potpisanom kupoprodajnom ugovoru. Istina, oni namijenjeni Srbiji ne bi imali sve elektroničke dijelove kao oni isporučeni Hrvatskoj ili nekoj drugoj članici NATO saveza, ali se svejedno praktički radi o istom zrakoplovu.
Avioni, milijarde i tajni dogovori: Macron stigao u Srbiju
Srbijanske kalkulacije
Zbog pokušaja poboljšanja odnosa sa zapadom, prije svega gospodarskih ali i političkih, jer ne smijemo zaboraviti žilavost Beograda kada je u pitanju status Kosova odnosno srpske zajednice na njegovu sjeveru (što on ne može niti pomisliti po sebe povoljno riješiti u uvjetima izostanka suradnje s tim istim zapadom), srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić odlučio se za nabavu skupljih francuskih zrakoplova. I to neovisno o tome što je prethodno dobivao ponude i od nezapadnih država za kupnju cjenovno puno povoljnijih borbenih zrakoplova, koji bi se, osim toga, lakše integrirali u postojeći srpski sustav protuzračne obrane nego što to mogu francuski Rafali ili bilo koji drugi zapadni zrakoplovi.
Naime, kako piše specijalizirani medij Military Watch Magazine, činjenica je da se Rafale neće moći lako integrirati u srbijansku mrežu protuzračne obrane, niti dijeliti podatke s ruskim lovcima MiG-29 kao i kineskim i ruskim sustavima protuzračne obrane HQ-22, Pancir-S. To je pak izazvalo dodatne kontroverze i u samoj Srbiji.
Srbijanska visoko politizirana priroda odabira francuskih Rafalea izlaže dogovor ozbiljnom riziku, jer Srbija počinje razmatrati i mogućnost prekida svojih težnji za pridruživanjem Europskoj uniji, i umjesto toga odabrati prokineski i proruski BRICS.
Zračni prostor od danas još sigurniji: ‘Hrvatski Rafalei i hrvatski piloti stigli su kući’
Bizantinska politika nije privilegij Srbije
Takva razmišljanja nikako nisu neutemeljena iako iz poteza Beograda, umjesto definirane strategije, na površinu već dugo otvoreno izbija politika trgovanja odnosno cjenkanja tko će dati više – zapad ili istok?
Iako se to laički često smješta u kontekst tzv. bizantske politike, ona, poglavito u današnjim, krajnje složenim globalnim geopolitičkim okolnostima nikako nije privilegij isključivo Srbije. Mnoge zemlje koje nisu u zapadnom taboru danas razmišljaju i djeluju slično tj. postupaju krajnje oprezno: s jedne strane svjesne su bržeg od očekivanog pada globalnog utjecaja zapada s jedne, i činjenice da su ključne poluge, prije svega financijske moći unutar postojećih međunarodnih institucija još uvijek u njegovim rukama s druge strane.
Istodobno, multipolarni svijet koji se rađa još nije strukturno definiran iako je njegov dolazak neizbježan, a samim time nisu određena niti nova pravila igre koja će regulirati buduće odnose između zapada i tog „ostatka svijeta“ kako bi se izbjegle napetosti, krize i međusobni ratovi. Dakle, oprez neopredijeljenih itekako je razumljiv i može ga se svrstati u klasični pragmatizam. Onaj isti kojim se služe i same Sjedinjene Države već više od jednog stoljeća, kada se redovito prilagođavaju okolnostima ukoliko na njih više ne mogu presudno utjecati – kako bi zaštitili maksimalno moguću količinu svojih nacionalnih interesa.
Štoviše, rekao bih kako samo slabe zemlje i one s neodlučnim vladama, sklonim kalkulacijama – srljaju „grlom u jagode“, nekritički prihvaćajući sve ono što im na geopolitički tanju serviraju moćnici.
Beograd još ne zna gdje bi
Tako je 13. listopada potpredsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vulin izjavio kako Beograd razmatra pristupanje BRICS-u kao alternativu članstvu u EU. “Nema sumnje da je BRICS postao prava alternativa EU-u”, izjavio je Vulin, koji je i početkom kolovoza o privlačnosti BRICS-a izjavio kako “BRICS ne traži ništa od Srbije i nudi više nego što možemo željeti“, dok „EU od nas traži sve, a više nisam siguran što nudi”, … “Vidimo BRICS kao priliku i alternativu”, dodao je tada Vulin – bliski Vučićev partner i suradnik, rekavši kako “Srbija vrlo pozorno istražuje sve mogućnosti koje nudi BRICS i bliža suradnja s njegovim državama članicama”.
Ali vratimo se glavnoj temi. Srbija i države bivše SFRJ dosljedno su koristile sovjetske borbene zrakoplove, pa tako Srbija trenutačno ima 14 MiG-ova 29 koji čine glavninu zračne flote te zemlje, od kojih je većina donirana kao pomoć od Rusije i Bjelorusije.
Iskustvo Srbije u intenzivnom NATO-ovom bombardiranju njezine civilne infrastrukture 1999. dovelo je do toga da srbijansko ministarstvo obrane oklijeva oslanjanje na zapadnu opremu za zaštitu svog zračnog prostora, pri čemu se smatra da će takva oprema imati malo koristi u slučaju ponovnog izbijanja neprijateljstava s članicama NATO-a, kojeg Beograd očito ne isključuje.
Dok su Beograd prijetnje zapadnim sankcijama odvratile od nabave novih ruskih sustava protuzračne obrane S-300 ili S-400, te je umjesto toga nabavio kineske sustave HQ-22 2022. usprkos znatnom pritisku Zapada, ranije se očekivalo da bi se Srbija mogla odlučiti za kineski moderni borbeni zrakoplov koji bi odražavao neutralni status u trenutačnom sukobu NATO saveza i Rusije.
Budući da je sporazum o Rafaleu usko povezan s težnjama Beograda da se pridruži Europskoj uniji, eventualni kraj takvih srpskih prozapadnih težnji vjerojatno bi rezultirao i prekidom planova za nabavu francuskih borbenih zrakoplova koji su digli tokiko buke ne samo na ovim prostorima.
„Moderna nesvrstanost“ kao utopija?
Vidjet ćemo što će Beograd na kraju odlučiti. Igrati stalno na kartu nekakve moderne nesvrstanosti neće biti moguće vječno, rekao bih čak niti još dugo.
U svakom slučaju Beograd će pozorno pratiti što će se događati i na predstojećem skorom summitu BRICS-a u ruskom gradu Kazanju od 22. do 24. Listopada gdje dolaze predstavnici čak 34 države, od kojih će 22 biti predstavljena sa svojim predsjednicima. Tako osim kineskog vođe Xi Jinpinga, indijskog premijera Narendre Modija, brazilskog predsjednika Lule da Silve, kao i južnoafričkog čelnika Cyrila Ramaphose, na summit dolaze i saudijski prijestolonasljedni princ Muhammed bin-Salman, egipatski vođa Al-Sisi, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, iranski predsjednik Masoud Pezeshkian i mnogi drugi, a glavom i bradom stiže i glavni tajnik UN-a Antonio Guterres.
Bit će to najveći sastanak grupe BRICS od njenog utemeljenja s obzirom kako od ove godine ona broji deset punopravnih članica (dvostruko više nego ranije), i još čitav niz onih koje su podnijele službeni zahtjev za prijam ili čekaju u predvorju tog brzorastućeg formata kojeg mnogi analitičari sada smatraju najozbiljnijim konkurentom združenom zapadu, prije svega u gospodarskoj sferi.
Što će se konkretno u Kazanju dogovoriti još je teško reći, ali vjerujem kako ipak ne bi trebalo očekivati neka spektakularna rješenja povijesnog karaktera, jer je za to još prerano (i zbog gore navedenog razloga o polugama moći) iako bi ponekih, po zapad ozbiljnih iznenađenja itekako moglo biti.
Zapadni Balkan u raljama geopolitike
Vučićev šamar Putinu ili velika igra?
Ali o tome sada ne treba nagađati jer ćemo sve ionako brzo saznati. Jednako kao što će to saznati i Srbija čiji će visoki dužnosnici također sudjelovati kao promatrači, i to predvođeni spomenutom Vučićevom „desnom rukom“ – Aleksandrom Vulinom. Sam Vučić je, naime, vješto izbjegao poziv ruskog vođe Vladimira Putina od početka listopada, da osobno nazoči summitu u Kazanju, opravdavši se „neizbježnim obvezama“. Naime, tada u Beograd navodno stiže poljski premijer Donald Tusk.
Iako će mnogi reći kako se radi o Vučićevom „šamaru“ Putinu jer mu je eto važniji jedan Tusk od ruskog vođe, to nikako nije tako. Zapravo se radi o vještoj igri Moskve i Beograda, gdje ova prva često tvrdi kako je Srbija izložena „neviđenim pritiscima“ zapadnih država da prekine partnerske odnose s Rusijom i da razumije sadašnji krajnje složeni položaj Beograda.
Moskva, zapravo, podržava Vučićevu igru, jer smatra kako bi ulaskom Srbije u EU ona dobila još jednog vjernog saveznika poput, primjerice, Orbanove Mađarske, s kojim bi onda mogla nastaviti gospodarsku suradnju, a pritom imala dodatnog „kočničara“ za blokiranje novih proturuskih sankcija od strane Bruxellesa.
Je li Vučić sličan Orbanu?
Ovdje je ipak glavno pitanje koliko bi sam Vučić bio dosljedan u održavanju dobrih odnosa s Rusijom nakon što bi se Srbija jednom dočepala EU-a? Tj. ima li on Orbanove karakteristike odlučnosti i političke dosljednosti koje su prošle test provjera i iskušenja – izdržavši proteklih godina brojne političke pritiske s vrhova Bruxellesa i ključnih članica EU-a uključujući i praktične poteze sankcijske prirode koji se odnose na zamrzavanje sredstava namijenjenih Mađarskoj iz pojedinih izdašnih europskih fondova? Jer ako nema, i ako je i on samo veliki kalkulator, a to uopće nije isključeno – tada i spomenute ruske nade u Srbiju padaju u vodu.
Iako se, također, može postaviti i pitanje što je za samu Srbiju strateški važnije: osigurati nekakva samoupravna prava srpskoj manjini na Kosovu na čemu Beograd sada navodno inzistira (bolje reći čeka rezultat američkih predsjedničkih izbora i moguću pobjedu Donalda Trumpa na koju nedvojbeno stavlja uloge kada je riječ ne samo o Kosovu već i o željenoj rekonfiguraciji političke geografije zapadnog Balkana u kontekstu želja za formiranjem nekakvog novog „srpskog svijeta“ nakon kraha srbijanskih ratnih pohoda 90-ih godina), ili zadržati partnerstvo s Moskvom u turbulentnim globalnim geopolitičkim prilikama gdje još nitko ne zna čime će i kako sve ovo ludilo na kraju završiti?
Poglavito ako na američkim izborima pobjedi Kamala Harris, potpuno neiskusna po pitanju vanjske politike zbog čega će njenim potezima puno lakše upravljati tzv. duboka država negoli je to činila sa samim Joeom Bidenom – koliko god on bio slaboga zdravlja i često izgledao odsutno. Jer činjenica je da je Bidenu vanjska politika bila specijalnost – najjača karika u njegovoj profesionalnoj političkoj karijeri. Usprkos svemu, znao je držati nogu na pedali kočnice kako ne bi došlo do neposrednog sraza SAD-a i Rusije zbog maksimalističkih zahtjeva jastrebova iz redova neokonsa iz obje američke stranke. To sada upravo demonstrira i po pitanju izraelskih vojnih odgovora prema Iranu.
Velika analiza Zorana Metera: Je li Putin učinio ovu stratešku grešku i je li sve moglo biti drukčije?
Harris takvog znanja i iskustva niti približno nema pa bi moglo biti „veselo“ u slučaju njene pobjede u trenutačnoj „mrtvoj utrci“ za Bijelu kuću. Ali „veselo“ bi moglo biti i u slučaju Trumpove pobjede – poglavito na Bliskom istoku.
