Rat u Ukrajini traje već tri i pol godine. Hrvati i ostatak Europe sve manje brinu o događajima u Ukrajini, a u međuvremenu su počeli novi sukobi koji pune medije i društvene mreže.
Na Ukrajinu i njezine ljude i patnju trenutno najviše misle Ukrajinci koji su svoje sklonište pronašli u Hrvatskoj, Splitu i ostatku Europe. Već tri i pol godine su daleko od svog doma i čekaju trenutak kada će mu se vratiti.
Tekst se nastavlja nakon oglasa
U Splitu ih, prema podacima kojima raspolažemo, ima oko 2000. U protekle tri godine u Splitu su odrasla neka ukrajinska djeca, mnogi su odrasli naučili hrvatski jezik i počeli graditi živote. Otvorio je se i ukrajinski restoran i nekoliko kozmetičkih salona. Ukrajince srećemo na kazališnim predstavama, plesnjacima i izložbama – rade svuda oko nas i čini se da su se potpuno prilagodili sredini.
Jesu li?
Julia Palatna i njezini sinovi u Splitu su završili zbog Hajduka
Juliju je jedan dio naše redakcije upoznao na plesu gdje je bila u rangu znanja s učiteljem plesa, dok je drugi dio redakcije svestranu Ukrajinku upoznao na planinarenju. Nekad marketinška stručnjakinja u velikoj korporaciji u Kijevu, Julija je svoj izbjeglički život u Hrvatskoj počela u Istri gdje je šest mjeseci radila u ugostiteljstvu, po dvije smjene dnevno.
No, kako je uopće završila u Hrvatskoj?
U veljači 2022. godine su, priča Julia, iz Kijeva otišli na skijanje u Karpate i više se nikad nisu vratili kući. Julia Palatna i njezini sinovi Nikita i Ivan Ivashchuk iz svog su doma u Kijevu otišli u veljači 2022. godine potpuno nesvjesni da se tamo neće vratiti nakon zimskih praznika.
Kada je Rusija napala Ukrajinu Julia i njezina djeca bili su u Karpatima, a potom su automobilom došli u Hrvatsku i to sasvim slučajno. Julia je u nevjerojatnom životnom scenariju po internetu pretraživala gdje bježati s djecom, a onda se odjednom ukazala ponuda da Hrvatska prima izbjeglice iz Ukrajine te je tako završila kod obitelji u Istri.
Njezini sinovi bili su talentirani nogometaši u Kijevu, a Nikita je nastavio igrati nogomet i u juniorima Uljanika. Nije trebalo dugo da ga zapaze skauti Hajduka te je tako mali Nikita dobio ponudu koja se ne odbija. Hajduk je u Split doveo čitavu njegovu obitelj, budući da njegova mama nije mogla dopustiti da budu razdvojeni.
Julia danas radi u agenciji za zapošljavanje, pomažući Ukrajincima i drugim strancima da pronađu posao u Hrvatskoj, stariji sin Ivan, također nogometaš, studira Sportski Menadžment, a Nikita aktivno trenira u Hajduku i mašta o velikoj karijeri.
Mali Nikita će možda jednog dana zabijati za veliki Hajduk
Službena biografija kaže Nikite koji u Hajduk dolazi kao izbjeglica iz Ukrajine kaže:
Nikita Ivashchuk, rođen 26. listopada 2010. u Kijevu, nogomet je počeo trenirati sa šest godina u Sportskoj školi br. 1, razvojnom klubu Dinama Kijev. Igrao je kao napadač ili krilo, bio kapetan momčadi i s ekipom osvojio brojne turnire, s planom da u 14. godini prijeđe u Dinamo.
Nakon preseljenja u Hrvatsku nastavio je karijeru u Uljaniku iz Pule, gdje je s 13 golova postao najbolji strijelac Istarske županije, što mu je donijelo poziv iz Hajduka u siječnju 2023. godine. U splitskom klubu isproban je na više pozicija – od obrane do napada – te je u prvoj sezoni zabio 12 golova, u drugoj 7, a u posljednjoj 4, unatoč skromnijoj minutaži.
Danas, sa svojih 15 godina, Nikita igra za kadetsku momčad Hajduka i pohađa 1. razred Komercijalno-trgovačke škole u Splitu.
“Ukrajinci i Hrvati su slični, ali…”
Poput mnogih koji su se doselili u Split, njegovu majku Juliju je dočekala stvarnost koju svi dobro poznajemo – teško pronalaženje stana, poslovi na sezoni i prilagodba na novi grad. No, uz osmijeh i upornost, korak po korak stvorila je novi dom.
Za kratko vrijeme savladala je hrvatski jezik – toliko dobro da više nema nikakvu potrebu razgovarati na engleskom. Danas tečno priča s prodavačima, trenerima, susjedima i roditeljima Nikitinih suigrača i kolega iz razreda.
Kaže da joj je Split u početku bio izazov, ali sada je to privremeni dom za nju i njezine sinove. Brzo se uključila u društveni život Splita – redovito odlazi na predstave i koncerte i jedna je od najpoznatijih Ukrajinki u gradu.
“Ukrajinci i Hrvati su vrlo slični, pogotovo u zabavljanju i pjevanju, ali postoji jedna velika razlika – Hrvati ne vole ples i moram priznati da mi je to bilo jako čudno”, govori nam Julia.
Hrvati, dodaje, žive sporije i splitska fjaka joj je na početku bila neobična, a danas i samu sebe uhvati da sjedi na kavi po tri sata s prijateljima i uživa u tome.
Život nije stao, a vrijeme je nemilorsrdno
Na patnje Ukrajinaca svijet je pomalo zaboravio, a vrijeme je nemilosrdno. Početkom iduće godine navršit će se četiri godine od početka rata i to je vrijeme koje ukrajinskim obiteljima, pogotovo onima u izbjeglištvu, nitko neće vratiti.
Djeca rastu i odrastaju, a godine prolaze. Juliji zasuze oči na spomen Tarasa Ševčenka i nekih ukrajinskih pjesama, a empatije među ljudima je sve manje.
Priča nam o brojnim ukrajinskim umjetnicima koji su u izbjeglištvu prisiljeni raditi fizičke poslove, pa ćete u nekim dućanima u Dalmaciji vjerojatno sresti pokoju ukrajinsku balerinu i violonisticu. Ne žale se, naprotiv, zadovoljni su i zahvalni na prilikama da se bore za život i opstanak.
Julia i njezina obitelj, kao i stotine drugih obitelji, trpe i predrasude o “bogatim Ukrajincima koji se u Hrvatskoj bave sumnjivim poslovima”.
Ukrajinci su sigurni u pobjedu i povratak kući
Vrijeme rata gradi složnu naciju. Mnogi su se Ukrajinci u posljednjih nekoliko godina okrenuli vjeri, a izbjeglice se oduvijek najlakše okupljaju u molitvama.
Ukrajinci u Hrvatskoj Božić će proslaviti po gregorijanskom kalendaru i jasno je da ne odlaze na pravoslavne liturgije. Kada je riječ o splitskim Ukrajincima, snašli su se – Julia kaže da se okupljaju u grkokatoličkoj crkvi u Splitu,
Iako je svoj dom pronašla u Dalmaciji, srce joj je i dalje u Ukrajini. Tamo su joj majka u Kijevu i braća koja su u vojsci, a Julia svakog mjeseca šalje novčanu pomoć — koliko god može. Kaže da joj to daje osjećaj da nije bespomoćna, da i ona izdaleka može učiniti nešto za one koji se bore.
S prijateljima Ukrajincima koje je upoznala u Dalmaciji često razgovara o ratu, o obiteljima koje su ostale tamo i o zemlji koja se ne predaje.
Svi oni, kaže, vjeruju isključivo u pobjedu jer „nema drugog puta osim slobodne Ukrajine”.
Moja reakcija na članak je…
