Danas se još uvijek u javnom i medijskom prostoru susrećemo s negativnom kampanjom usmjerenom prema Hrvatima u BiH, pri čemu se sredstva (kao i uvijek) ne biraju.
I u toj kampanji ujedinjeni su radikalni islamisti, hrvatski “ljevičari” (i njihovi prirepci okupljeni u kojekakve “nevladine udruge”), anarhisti, tobožnji “liberali” i “EU progresivci” – jednom riječju, svi oni kojima je cilj potisnuti hrvatski narod na ovim prostorima, ili su pak potpuno indiferenti prema njegovoj sudbini, ali iz nekih “pomodarskih” razloga, uslijed svoje ograničenosti i vezanosti za određeni svjetonazor, ideologiju ili društvenu skupinu (a najčešće iz sasvim konkretnih interesa) iskrivljuju povijesne činjenice i mantraju ono čemu su ih podučili mediji i nalogodavci, piše Hercegovački portal.com.
Pa da ponovimo neke neoborive činjenice; ne radi njih, nego zbog onih dobronamjernih a neobaviještenih ljudi koji ponekad podliježu toj prljavoj propagandi.
Čemu Herceg Bosna?
Hrvatska zajednica Herceg Bosna utemeljena je 18. studenoga 1991. godine, u vrijeme kad je bilo sasvim izvjesno da u tadašnjoj BiH središnja vlast i institucije sustava ne funkcioniraju i da kod muslimanskog vodstva ne postoji ne samo nikakva snaga, nego čak niti volja da se bilo što poduzme u smislu obrane od velikosrpske agresije.
Uvod u krvava događanja bili su događaji u Prologu (kod Širokog Brijega), kad je hrvatski narod svojim tijelima zaustavio tenkovsku brigadu tadašnje “JNA” (7. svibnja 1991. godine), koja je pod izlikom “vojne vježbe” i nenajavljeno (!) krenula u tihu okupaciju tog dijela BiH i prodor prema strateškim točkama na granici s Hrvatskom s namjerom njezina presijecanja. Nepunih 5 mjeseci poslije, uslijedilo je razaranje sela Ravno (u općini Trebinje) iz kojega je hrvatsko stanovništvo protjerano, a kuće i katolička crkva srušeni. Na ovaj akt otvorene agresije iz Sarajeva nije bilo odgovora; ili točnije, nije bilo pravog odgovora. Alija Izetbegović se oglasio u ime Predsjedništva BiH i svoje osobno, s porukom: “Ovo nije naš rat”
Bio je to isti onaj Alija koji je početkom svibnja molio narod u Prologu da propusti tenkovsku kolonu, na sav glas obećavajući kako je vrijeme kad je vojska radila što hoće prošlo i da ona “neće nikoga u BiH ugroziti”. U svojoj izjavi on govori o “dvije strane” koje “ne žele mir” i kaže kako nije u stanju “dokučiti o čemu se tu radi”. Dakako, on koji je u to vrijeme iza leđa Hrvatima (prema tvrdnjama akademika Muhameda Filipovića i mnogih drugih uglednih Bošnjaka – muslimana) vodio pregovore s Beogradom o ostanku BiH u “skraćenoj Jugoslaviji”, planirao je neutralizirati hrvatski otpor agresiji i stvar “razvlačiti” dok ne sazriju uvjeti za ostvarivanje tih planova. Račune mu je pomrsila nestrpljivost Karadžića, Generalštaba “JNA” pa i samoga Miloševića koji su morali žuriti, jer su od tadašnjeg američkog državnog tajnika (James Baker) dobili zeleno svjetlo da “posao” vezano za pacifikaciju “separatističkih republika” obave u roku od 30 dana.
Zato “JNA” skupa sa svojim “rezervistima” i četnicima prodire preko sela Ravnog i Čepikuća usporedo s napadima na Dubrovnik (1. listopada 1991.) i nastoji “odsjeći” južni dio Hrvatske, ali u isto vrijeme i osigurati zaleđe Jadrana etnički čisteći pogranične prostore u BiH na kojima žive Hrvati i zauzimajući pozicije za okupaciju cijele BiH.
Budući da je hrvatski narod u cjelini bio svjestan kakva mu se sudbina sprema (kako u BiH, tako i u Hrvatskoj – gdje se u to vrijeme već odvija nesmiljena agresija uz razaranje čitavih gradova i sela, masakre i masovne zločine), nije mu preostalo drugo nego pružiti otpor.
U takvoj situaciji, jedini racionalan i logičan put za Hrvate u BiH bilo je samoorganiziranje, koje se opet nije moglo provesti bez nužnih administrativnih mjera i stvaranja zakonskog okvira, pa se tog 18. studenoga 1991. godine (na dan kad Vukovar pada i proživljava svoju krvavu golgotu) u Grudama utemeljuje Hrvatska Zajednica Herceg Bosna. U njezin sastav ulazi 30 općina: Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Dobretići, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Uskoplje, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i Ravno.
Predsjednik HZ HB mr. Mate Boban, ovako je deset dana poslije (28 studenoga) objasnio nužnost ustrojavanja ove hrvatske administrativne tvorbe (u odgovoru na pitanje “zašto Herceg Bosna u ovom trenutku”):
“Bosna ponosna prestala je postojati. Njenim cestama, željeznicom, eterom njenim – kruži zlo. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je učiniti nešto da u tome ne sudjeluje, da da do znanja da to ne želi.”
Herceg Bosna je sačuvala BiH, a HVO ju je obranio
U pismenoj odluci o uspostavi HZ HB stoji kako će ona poštivati svaku demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine pod uvjetom da postoji državna neovisnost u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju, te da će se ukinuti onog trenutka kad konstitutivni narodi BiH (Srbi, Hrvati i Muslimani) postignu demokratski dogovor o njezinu unutarnjem ustrojstvu i državnom uređenju.
Ustrojavanje hrvatske oružane sile (HVO-a) i organizirana obrana hrvatskoga naroda, ubrzo su u cijelosti opravdali postojanje HZ HB koja je bila izraz nužnosti i uvjet opstojnosti hrvatskoga puka na ovim prostorima, a nikako bilo kakva “separatistička” tvorba – kako su je godinama poslije mnogi nastojali prikazati. Da nije bilo otpora Hrvata i hrabrih bojovnika HVO-a, ne bi bilo ni BiH, to je sasvim sigurno i vrlo lako dokazivo.
Slijedeći Owen-Stoltenbergov mirovni plan, HZ HB je 28. kolovoza 1993. godine transformirana u Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu. Onog trenutka kad je postignut mirovni sporazum u Daytonu i dogovor o ustrojavanju Federacije BiH, HR HB je prestala postojati slijedom izmijenjenih okolnosti. Baš onako kako je bilo zapisano u njezinim aktima. U političkom i formalno-pravnom smislu ona se integrirala u Federaciju, kao što je i vojna komponenta (HVO) postala sastavnicom Vojske Federacije BiH.
Što je tu “nelegalno”!?
Dakle, sve legalno, legitimno, verificirano i provedeno od institucija Federacije i potvrđeno jamstvima međunarodne zajednice.
Na tragu tih činjenica, ne postoji ni jedan logički, činjenični, pravni ili bilo koji drugi razlog da se ova stvar mistificira i oko nje pletu mreže krivotvorina kao što se to i danas čini. Ovim se poslom bave oni kojima smeta to što su Hrvati Herceg Bosne uspjeli obraniti prostore na kojima stoljećima žive i stoga kroje bolesne teze o “zločinačkoj tvorevini HR HB”, kao i hrvatskom “udruženom zločinačkom pothvatu” (u kojemu je 15% Hrvata pokušalo “etnički očistiti” preostalih 85% stanovništva BiH!?). Zar nisu Hrvati svojim glasovanjem na referendumu o samostalnosti BiH omogućili njezin nastanak i međunarodno priznanje? Zar nisu jedino Hrvati prihvatili sve mirovne sporazume međunarodne zajednice i pokazali veću kooperativnost nego bilo koja druga strana? Zar nisu svojom krvlju i žrtvama branili BiH – i to ne samo “svoje” prostore, nego i druge koji su bili izloženi agresiji – u vrijeme dok se Alija u Sarajevu pitao “tko to i na koga puca”!?
Dr. sc. Mato Arlović potanko je razjasnio sve (eventualne) pravne dileme i svojom knjigom Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i (pre) ustroj Bosne i Hercegovine (Zagreb, 2017.) dokazao nužnost i opravdanost formiranja kako HZ HB, tako i HR HB i tako otklonio sve kalkulacije i “misterije” koji se pletu oko ovog pitanja.
Ako danas još uvijek to nekomu treba posebno tumačiti, onda se postavlja pitanje njegovog mentalnog zdravlja ili namjera – trećeg nema.
