Profešuri, likari, avokati, artišti, spli’ske face i zaslužnici, imali su vez sa svoje brodove u Labuda. Jedriličarski klub Labud bio je pojam splitske grandece i vez u njemu često je vrijedio više od broda. Bio je dokaz uspješnosti, pripadanju gradskoj kremi, sve dok se jahte tajkunare nisu počele gurati na njegove mulove.
U spinutskim lučicama, Split, Šore, Mornar, brodove je vezivala niža klasa. Između Labuda i njih se smjestila Zenta. Mjesto za one u usponu, za one koji čekaju da besmrtnici iz Labuda umru bez nasljednika pa da zauzmu njihovo mjesto.
Iz spinutskih lučica za isploviti na pravo more treba okužiti Marjan, brodovi iz Labuda se za prolaz bore s trajektima iz splitske luke. Zenta je, pak, idealno pozicionirana, iz nje se bez smetnji izlazi u Brački kanal. I dok su oko Labuda restorani, Zenta ima kafiće, kupališta i teniske terene u blizini pa je sasvim prikladna za provođenje subotnjih i nedjeljnih jutara. Misa i pričest u kafićima oko i u Zenti je obred koji viša srednja klasa Splita desetljećima na propušta. Tu je i najpoželjniji starački dom u Splitu. Pritom većina njih pojma nema zašto se ta uvala, marina u njoj i okolno područje zove Zenta.
Nekoć davno, kako već počinju bajke ali i istinite priče, postojao je ratni brod Zenta.
Laka krstarica Cesarske i Kraljevske Kriegsmarine u prvim je danima 1. svjetskog rata poslana iz Pule da blokira izlaz na mora Kraljevine Crne Gore. Đetići su topovima s Lovćena gađali Zentu i prateći joj razarač Ulan, ali im zapravo nisu mogli ništa. Austro-Ugarska je uspješno blokirala crnogorsku luku Bar sve do 16. kolovoza 1914. kada se na horizontu pojavio dim neprijateljske flote.
Francuske i britanske oklopnjače jurile su u napad. Kapetan Ulana shvatio je da nema šanse protiv njih. Slovenac Paul Pachner, ili ti Pavle Pačner, kapetan Zente, kasnije kontraadmiral, bio je drugačijeg mišljenja.
Lijevo: kapetan Paul Pachner – Desno: Članak u New York Timesu kojeg možete pronaći OVDJE.
Na dvije granate koje su Francuzi ispalili pred njegov pramac kao poziv na predaju odgovorio je slično kao Anthony Clement McAuliffe Nijemcima dok je branio Bruge. Amerikanac je na zahtjev za predaju nadmoćnom neprijatelju odgovorio „Nuts!”, Slovenac je krenuo u borbeno povlačenje istaknuvši sve zastave koje je imao na brodu signalizirajući da se nipošto nema namjeru predati.
Velika ratna zastava Monarhije zavijorila se na glavnom jarbolu i Zenta je prihvatila neravnopravni boj. U floti koja ju je gađala bilo je ukupno 200 topovskih cijevi raznih kalibara, svi brodovi koji su je napadali bili su brži od nje, ali Zenta se nije predavala. Francusko-britanska flota morala je ispaliti oko 500 granata da bi na koncu potopila Zentu. Krstarica je na dno odvela 173 mornara koji i danas počivaju na dubini od oko 70 metara. Preživjeli, uključujući i kapetana Pačnera, dospjeli su u crnogorsko zarobljeništvo koje je potrajalo do 1916. godine kada je Austro-Ugarska konačno uspjela pregaziti Crnu Goru.
„Pepić, najstareji, je bil austrijski mornar,
je na kaorcade služil
i skoro glavu zgubil,
kad je Senta apiko šla.
Je „ Gotte erhalte” kantal
i „Hoch der Kaiser” kričal”.
Zapisao je to Drago Gervais i potresnoj pjesmi Tri brati, ili Tri soldati, koja razornom jednostavnošću prikazuje sudbinu Istrijana u prvoj polovici 20. stoljeća. Potražite je, cijelu, isplati se.
Preživjeli mornari sa Zente nisu u zarobljeništvo uspjeli ponijeti ni ono najvrjednije što ih je čekalo nakon službe u cesarskoj mornarici. Modre mondure od teške čoje sa sjajnim botunima potonule su na dno s brodom, a oni su ostali siroti, zarobljeni brodolomci.
Samo godinu prije potapanja uživali su usidreni uz obalu Splita, na predjelu koji se danas zove Zenta, baš po tom brodu i baš po njima. Nekoć bezimena uvala njihovim sidrenjem je dobila ime, kako već mnoga mjesta u Splitu dobivaju imena – po davnašnjim posjednicima.
A kako je krstarica dobila ime? Po mjestu Senta u Vojvodini, na dnu jednog drugog, Panonskog, mora.
Vojislav Mazzocco
Vojislav Mazzocco je jedan od najpoznatijih i najistaknutijih hrvatskih novinara, s više od 20 godina iskustva u novinarstvu. Rođen je u Splitu, a tijekom svoje bogate karijere stekao je reputaciju hrabrog, direktnog i istraživačkog novinara, poznatog po tome što nije zazirao od sukoba s moćnicima i javnim osobama. Mazzocco je radio za nekoliko vodećih hrvatskih medija i prepoznat je po svojim istraživačkim tekstovima i kritičkim komentarima. Osobito nam je zadovoljstvo najaviti da se nakon dvogodišnje pauze od stresnog novinarskog posla, pridružuje timu Morskog HR, gdje sad možete čitati njegove, pomalo drugačije, ali ništa manje zanimljive i istraživačke novinarske tekstove. O odluci da se ipak vrati pisanju nam je rekao: “Još uvijek vjerujem šta mi je dida rekao, da sam jahao na dupinima po Crvenom moru…”
PROČITAJTE JOŠ:
Lapsa, prvi drveni brod bez rebara na Jadranu. I to je najmanje zanimljiv dio njene povijesti
Kad bi je vidio kako siječe more pomislio bih: “Njoj ni vjetar ne treba”. Drvena, 30 stopa dugačka jedrilica, Lapsa, je brod u koji sam se zaljubio puno prije nego što sam išta znao o njoj. Vitka, oštre prove, dovoljno malena da se sakrije u svaku valu, dovoljno velika da
Izraelci zarobili Gretu jer je učila od njih: “EXODUS” – Tužna sudbina broda koji je ‘porinuo’ naciju Izrael
Od prvog trupca koji je plutao morem, brodovi su stvarali nacije. Amerike kakvu danas poznajemo, zapravo kakvu smo donedavno poznavali, ne bi bilo bez prvo Mayflowera, a poslije stotina drugih koji su dovozili imigrante spremne u nemogućim uvjetima stvoriti novi svijet. Konvoj Libertas je sa svojih 29 brodova donio ne
BALTIKA Bolnica, tvornica municije i jedan od posljednjih (neisplativih) kruzera s dušom
Kruzeri su danas ružne ploveće zgrade s desetcima, ako ne i stotinama mamaca koji putnike zovu da potroše što više novca. Brzo plove od luke do luke, noću i putnike iskrcavaju da potroše još više. Teško je danas naći brod za krstarenje koji ima dušu i priču iza sebe. Imao
Potopljena ribarica hrvatskog kapetana prisilila Američku ratnu mornaricu na predaju
Obiteljske priče su, barem je tako u mojoj obitelji, zloglasno nepouzdane. Brkanje imena, datuma, mjesta, okolnosti često čine bilo kakvu verifikaciju potpuno uzaludnim poslom. Jednu sam ipak uspio potvrditi i daleko je zanimljivija od prepričanih: “Poginuo je u sudaru koče s ratnim brodom”. Obren Kokić, nećak moje prabake Tereze, upisao
