Objavljujemo nastavak izvrsne dvodijelne vojno-političko-povijesne analize Mislava Pohovskog o jednom od najvećih svjetskih kriznih žarišta pred kojim je i međunarodna diplomacija nemoćna, a koji u sebi permanentno nosi opasnost od nuklearne katastrofe s obzirom da su obje neprijateljske strane nuklearne sile, a k tome i susjedi s teritorijalnim nesuglasicama odnosno pretenzijama. Prvi dio analize možete pogledati ovdje ili na poveznici pri dnu teksta.
Bangladeški rat
Nasilje koje su provodile snage Zapadnog Pakistana potaknulo je Šeika Mujibura Rahmana da potpiše službenu deklaraciju kojom je proglasio neovisan Bangladeš. Njegova je deklaracija emitirana putem radijskih postaja, pozivajući narod Bangladeša na otpor i oružanu borbu protiv pakistanske vojske. Ubrzo nakon proglašenja neovisnosti, Mujibur Rahman je uhićen i prebačen u zatvor u Zapadnom Pakistanu, gdje je ostao do završetka rata. U međuvremenu, u Istočnom Pakistanu formiran je pokret otpora pod nazivom Mukti Bahini, sastavljen od gerilskih boraca iz redova bangladeškog stanovništva. Iako u početku slabo organiziran i nedovoljno opremljen, pokret je brzo jačao. Indija, pod Indirom Gandhi, počela je pružati vojnu pomoć Mukti Bahiniju, opskrbljujući ga oružjem i obukom, što je omogućilo brži rast otpora nego što je Pakistan očekivao. Indijske vojne baze uz granicu s Bangladešom postale su središta za obuku gerilskih postrojbi.
Veliki priljev izbjeglica stvorio je ekonomski pritisak na već siromašnu Indiju, prisilivši Indiru Ghandi da zatraži međunarodnu pomoć. Međutim, Ujedinjeno Kraljevstvo i većina europskih zemalja nisu pokazivali interes za miješanje u sukob, dok su Sjedinjene Američke Države bile strateški saveznik Pakistana.
Uočivši indijsku ranjivost i humanitarnu krizu, Sovjetski Savez je u kolovozu 1971. potpisao Sporazum o prijateljstvu i suradnji s Indijom, čime je uspostavljeno strateško partnerstvo između dviju država. Time je Indija dobila političko jamstvo da se ni SAD ni Kina neće izravno umiješati u njezinu moguću vojnu intervenciju u Istočnom Pakistanu.
Proglašenje rata
Pakistan je 3. prosinca 1971. pokrenuo operaciju Chengiz Khan, preventivni zračni napad na indijske baze na zapadu Indije. Time je počeo otvoreni sukob, a Indija je odgovorila proglašenjem rata protiv Pakistana i službeno stala na stranu bangladeškog pokreta za neovisnost. Pakistan se nadao brzom i odlučujućem uspjehu, po uzoru na izraelski zračni udar iz Šestodnevnog rata, no nije raspolagao dovoljnim brojem zrakoplova da bi postigao slične rezultate. Indija se istovremeno borila na dvije bojišnice: zapadnoj fronti, uz granicu s Pakistanom, i istočnoj fronti, unutar tadašnjeg Istočnog Pakistana. Indijske kopnene snage bile su brojčano nadmoćne i bolje opremljene, što je omogućilo brz napredak i značajne teritorijalne dobitke. Na zapadnoj fronti, indijske snage već su u prvom tjednu rata uspješno odbile pakistanske napade i ostvarile prodore na teritorij zapadnog Pakistana. Istovremeno, na istočnoj fronti Indija je izvela koordinirani napad iz tri smjera. Kopnene postrojbe postupno su potiskivale pakistansku vojsku prema Dhaki, dok je indijska mornarica blokirala bangladeške luke, čime je prekinuta opskrba pakistanskim snagama.
U zraku je Indija brzo uspostavila potpunu zračnu nadmoć, osiguravši kontrolu nad cijelim zračnim prostorom.
Nakon samo trinaest dana borbi, pakistanske snage u Dhaki bile su potpuno opkoljene. Dana 16. prosinca 1971. potpisana je kapitulacija, a više od 90.000 pakistanskih vojnika zarobljeno je i postalo ratnim plijenom. Time je Bangladeš službeno postao neovisna država.
Iako je Indija tijekom rata osvojila veći teritorij, Pakistan je uspio zauzeti neka ekonomski važna područja u Indiji. Nakon poraza i međunarodnog pritiska, predsjednik Yahya Khan podnio je ostavku, a naslijedio ga je Zulfikar Ali Bhutto.
Sukobi između Indije i Pakistana nisu u potpunosti prestali ni nakon završetka rata. Obje su strane pokušale vratiti izgubljene teritorije kroz ograničene vojne operacije duž granice. Već 17. prosinca 1971., dan nakon pakistanske kapitulacije u Dhaki, indijske snage izvele su napad na pješčane dine na granici između dviju zemalja. Tijekom sljedećih mjeseci, nakon otapanja snijega, Pakistan je izveo napad na dolinu Lipa, u kojem su indijske snage bile nadjačane i prisiljene na povlačenje. Sukobi su rezultirali velikim gubicima s obje strane. Pakistan je također izveo vojne operacije u područjima Turtuka i jezera Minimarg. Kako bi se prekinuli daljnji oružani sukobi i stabilizirali odnosi, obje su strane u srpnju 1972. potpisale Sporazum iz Simle.
Mir na papiru, suparništvo u stvarnosti
Nakon krvavog Trećeg indijsko-pakistanskog rata, obje su države odlučile definirati trajno rješenje svog dugogodišnjeg sukoba. Potpisnici sporazuma bili su Indira Gandhi, premijerka Indije, i Zulfikar Ali Bhutto, predsjednik Pakistana. Sporazum iz Simle, potpisan u srpnju 1972., sadržavao je nekoliko važnih odredbi. Indija je pristala vratiti oko 13.000 km² teritorija koje je zauzela tijekom rata, iako je zadržala neke strateški važne točke. Također su razmijenjeni ratni zarobljenici. Dogovoreno je međusobno poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta, kao i načelo nemiješanja u unutarnje poslove. Obje su strane pristale da će sve buduće sporove rješavati mirnim putem, isključivo kroz bilateralne pregovore i diplomatske kanale. Sporazumom je crta prekida vatre, utvrđena još 1949. nakon Prvog indijsko-pakistanskog rata, formalno pretvorena u tzv. Liniju kontrole (LoC – Line of Control). Obje strane obvezale su se da neće pokušavati mijenjati postojeću granicu jednostranim potezima, usprkos postojanju međusobnih nesuglasica. Ipak, Sporazum iz Simle nije uspio riješiti ključno pitanje – status Kašmira.
Utrka u nuklearnom naoružanju između Indije i Pakistana
Samo dvije godine nakon potpisivanja Sporazuma iz Simle, Indija je u okviru operacije Smiling Buddha („Nasmijani Buda“) 1974. godine izvela svoje prvo nuklearno testiranje. Iako je predstavljeno kao mirni test, označilo je prekretnicu u regionalnom odnosu snaga i globalnoj percepciji Indije. Indijski nuklearni program ima svoje početke još 1946. godine, kada je tadašnji čelnik Pokreta za neovisnost Jawaharlal Nehru počeo pripreme za tranziciju zemlje prema korištenju nuklearne energije. Cilj je bio izgraditi samoodrživu i modernu državu s razvijenim znanstvenim kapacitetima. Godine 1948. osnovana je Komisija za atomsku energiju pod vodstvom fizičara Homija Jehangira Bhabhe, ključne osobe u razvoju indijske nuklearne politike. Uz pomoć Kanade, Indija je 1956. godine izgradila svoj prvi istraživački reaktor, a 1964. i prvo postrojenje za reprocesiranje plutonija.
Kulminacija ovih napora dogodila se 18. svibnja 1974., kada je pod vodstvom premijerke Indire Gandhi izveden prvi potvrđeni nuklearni pokus države koja nije članica Vijeća sigurnosti UN-a. Iako je test bio službeno predstavljen kao „mirni“, susjedne zemlje – osobito Pakistan i Kina – doživjele su ga kao pokaznu silu i jasan signal da je Indija postala nuklearna sila. Nakon tog događaja, Indija je dodatno intenzivirala razvoj svog programa nuklearnog naoružanja.
Indijski test nuklearnog oružja 1974. godine predstavljao je prekretnicu u sigurnosnoj dinamici južne Azije. Pakistan je ovaj test doživio kao izravnu prijetnju svojoj nacionalnoj sigurnosti. Tadašnji predsjednik Pakistana, Zulfikar Ali Bhutto, shvatio je da se Pakistan nalazi u ozbiljnom zaostatku po pitanju naoružanja te da je dotadašnja ravnoteža moći nestala. Još 1965. godine Bhutto je izjavio „Ako Indija izgradi bombu, mi ćemo jesti travu ili lišće, čak ćemo i gladovati, ali ćemo dobiti jednu vlastitu.“
Ova izjava jasno pokazuje pakistansku odlučnost da razvije vlastiti nuklearni program, bez obzira na posljedice. Pakistan je formalno počeo razvoj nuklearnog oružja već 1972. godine. Nakon indijskog testiranja 1974., Bhutto je pokrenuo „Projekt-706“ (poznat i kao „Projekt-786“), koji je postao središnji nacionalni prioritet. Voditelj projekta bio je nuklearni fizičar Munir Ahmad Khan, koji se danas smatra ocem pakistanskog nuklearnog programa. Program je nastavljen i nakon što je general Zia-ul-Haq 1977. godine preuzeo vlast državnim udarom. Prvi “hladni” test, bez eksplozije, izveden je već 1983. godine. Iako je Projekt-706 kasnije formalno ukinut, aktivnosti na razvoju nuklearnog oružja nastavile su se u tajnosti.
Napokon, 28. svibnja 1998., svega nekoliko dana nakon indijskog drugog nuklearnog testiranja (Operacija Shakti), Pakistan je izveo vlastiti nuklearni test u pustinjskom području Kharan u regiji Balochistan. Test je bio uspješan, čime je Pakistan postao sedma zemlja na svijetu — i druga u južnoj Aziji — koja posjeduje nuklearno oružje.
Razvoj nuklearnog naoružanja u Indiji i Pakistanu imao je dvojako značenje. S jedne strane, obje su države postale nuklearne sile, čime su značajno proširile svoj vojni arsenal. S druge strane, postalo je jasno da bi svaki veći oružani sukob između njih mogao završiti međusobno zajamčenim uništenjem (mutually assured destruction).Ova nova stvarnost dodala je dodatni sloj složenosti ionako nestabilnim odnosima dviju država.
Pitanje Kašmira time je poprimilo novu, znatno opasniju dimenziju, jer je svaki sukob nosio potencijal za nuklearnu eskalaciju. Zbog toga su svi budući sukobi između Indije i Pakistana bili ograničenog karaktera, vođeni s oprezom i pod pritiskom međunarodne zajednice.
Kašmirski sukob između rata i terora
Političke napetosti koje su dovele do rata u Kargilu 1999. imaju duboke korijene, a jedan od ključnih trenutaka su bili izbori u Kašmiru i Džami 1987. godine. Naime, težnje za neovisnošću u Kašmiru nastavile su postojati i nakon što je to područje postalo dio Indije. Nezadovoljstvo središnjom vlašću bilo je rašireno među stanovništvom Kašmira, a mnogi su se nadali da će izbori 1987. donijeti političku stabilnost i obnoviti povjerenje u institucije. Međutim, optužbe o izbornim manipulacijama, zastrašivanju birača i umiješanosti sigurnosnih snaga ozbiljno su narušile legitimitet izbornog procesa u očima javnosti. Brojne su skupine odlučile bojkotirati izbore, što je dodatno produbilo osjećaj političke marginalizacije i frustracije među kašmirskim stanovništvom.
Iako je Farooq Abdullah, vođa Nacionalne konferencije (glavne proindijske stranke u Kašmiru), ponovno izabran, nezadovoljstvo građana doseglo je vrhunac. Već 1989. godine izbili su masovni prosvjedi protiv izabrane vlade, a nemiri su postajali sve učestaliji. Iste je godine Oslobodilačka fronta Džamua i Kašmira (JKLF) izvela prvi bombaški napad u Srinagaru, što je označilo početak vala nasilja i političke radikalizacije u regiji. Pakistan je pružao podršku pobunjeničkim skupinama kroz oružje, financije i vojnu obuku. Kao odgovor, Indija je rasporedila desetke tisuća vojnika s ciljem stabilizacije situacije. No, vojna prisutnost dovela je do sustavnog kršenja ljudskih prava, uključujući izvansudska pogubljenja, nestanke i masovna uhićenja, čime je dodatno pogoršano povjerenje lokalnog stanovništva u državne institucije. Obje strane su se pripremile za sukob, no kroz diplomatske kanale i pregovore rat je bio izbjegnut.
Usprkos tome što je rat bio izbjegnut, situacija u Kašmiru nastavila se pogoršavati. Godine 1990. indijska je vlada ukinula parlamentarnu vlast u saveznoj državi Jammu i Kašmir te uspostavila izravnu upravu pod guvernerom imenovanim iz New Delhija.
U isto su vrijeme islamističke skupine, poput Oslobodilačke fronte Džamua i Kašmira (JKLF), počele ciljati pripadnike hinduističke zajednice Pandita. Prijetnje, zastrašivanje i napadi doveli su do masovnog egzodusa – procjenjuje se da je oko 100.000 Kašmirskih Pandita bilo prisiljeno napustiti svoje domove i napustiti regiju. Mnogi Hindusi ovaj događaj nazivaju “Danom egzodusa”, a prisilno raseljavanje ostavilo je dubok i trajan trag na zajednicu Pandita u Kašmiru.
Kargil 1999.: Kulminacija desetljeća napetosti
Nakon burnog razdoblja između 1987. i 1990. regija je nakratko ušla u prividnu stabilnost. Početkom veljače 1999. premijer Indije Atal Bihari Vajpayee i premijer Pakistana Nawaz Sharif potpisali su Lahošku deklaraciju. Cilj deklaracije bio je unapređenje diplomatskih odnosa i deeskalacija napetosti između dviju država. Poseban naglasak stavljen je na sprječavanje utrke u nuklearnom naoružavanju i uspostavu trajnog dijaloga. U tom trenutku, deklaracija je predstavljala značajan iskorak prema normalizaciji bilateralnih odnosa između Indije i Pakistana.
Ipak, ispod površine, geopolitičke tenzije nastavile su rasti, a odnosi između dviju zemalja ostali su duboko narušeni.. Cilj Nekoliko mjeseci nakon potpisivanja Lahoške deklaracije, Pakistan je počeo slati vojne postrojbe, prerušene u pobunjenike, preko LoC-a na indijsku stranu u regiji Kargil operacije bio je tiho zauzeti strateški važna vojna uporišta na indijskoj strani granice, koristeći iznenađenje i zahtjevne planinske uvjete u svoju korist.
Cijelo područje Kargila nalazi se u planinskim lancima Himalaje, na nadmorskim visinama iznad 5.000 metara, što je činilo obranu teškom i opasnom. Pakistanske snage bile su unaprijed pripremljene i dobro utvrđene na višim pozicijama, čime su osigurale taktičku prednost nad indijskim trupama. Indijska vojska ubrzo je otkrila da su navodni pobunjenici zapravo pripadnici službenih pakistanskih postrojbi, nakon čega je pokrenuta Operacija Vijay s ciljem povratka zauzetih položaja. Indijske snage bile su prisiljene izvoditi frontalne napade uzbrdo, u iznimno teškim planinskim uvjetima, što je rezultiralo velikim brojem žrtava. Ipak, zahvaljujući zračnoj nadmoći i ustrajnosti u kopnenim operacijama, Indiji je uspjelo osloboditi većinu teritorija pod pakistanskom okupacijom. Pod snažnim pritiskom međunarodne zajednice, osobito SAD-a, Pakistan je bio primoran povući se iz regije.
Kargilski rat ostao je zabilježen kao najviši oružani sukob u povijesti, budući da se odvijao na iznimnim nadmorskim visinama u planinskom lancu Himalaje. Važno je i to što je, usprkos činjenici da su obje države posjedovale nuklearno oružje, sukob bio vođen isključivo konvencionalnim vojnim sredstvima – bez prijetnje nuklearnom eskalacijom.
Ovaj sukob imao je značajne posljedice za obje države. Pakistan je narušio svoj međunarodni ugled zbog svojih akcija u regiji, koje su bile shvaćene kao kršenje Lahoške deklaracije i Sporazuma iz Simle. Civilno-vojni odnosi unutar Pakistana ozbiljno su se pogoršali, a samo nekoliko mjeseci kasnije general Pervez Musharraf – arhitekt operacije u Kargilu – izveo je državni udar i svrgnuo tadašnjeg premijera Nawaza Sharifa s vlasti.
Za Indiju, Kargilski rat predstavljao je veliku političku i vojnu pobjedu. Indijska javnost i mediji snažno su podržali vlast, a popularnost premijera Atala Bihari Vajpayeea znatno je porasla. Iskustvo iz sukoba potaknulo je Indiju na provedbu širokih reformi unutar obrambenog sektora, uključujući modernizaciju oružanih snaga i bolje međuagencijsko planiranje.
Hladni mir i povremeni plamenovi
Ulaskom u 21. stoljeće, odnosi između Indije i Pakistana ostali su opterećeni povijesnim naslijeđem sukoba, nepovjerenja i suprotstavljenih nacionalnih narativa. Nezadovoljstvo zbog Kašmira radi ukidanje autonomije pokrenulo val terorističkih napada u Indiji od strane ekstremnih muslimanskih grupa u Indiji. Mnoge terorističke skupine, poput Jaish-e-Mohammed i Lashkar-e-Taiba, imaju sjedišta u Pakistanu i otvoreno zagovaraju “oslobađanje” Kašmira.
Krajem 2001. godine u New Delhiju, petorica napadača povezanih s militantnom skupinom Jaish-e-Mohammed automobilom su se zaletjeli u konvoj indijskog potpredsjednika Krishana Kanta te otvorili vatru. U isto vrijeme izveden je sličan napad na zgradu skupštine u Srinagaru, glavnom gradu savezne države Džamu i Kašmir. Indija je za napade okrivila ekstremističke skupine sa sjedištem u Pakistanu te počela mobilizaciju svojih vojnih snaga duž granice. Unatoč manjim sukobima u Kašmiru, koji su gotovo eskalirali u otvoreni rat, daljnja eskalacija je izbjegnuta zahvaljujući diplomatskoj intervenciji međunarodne zajednice.
Godine 2003. Indija i Pakistan ponovno su sjeli za pregovarački stol i započeli niz diplomatskih razgovora usmjerenih na stabilizaciju međusobnih odnosa. Unatoč brojnim nesuglasicama i nepovjerenju koje je ostalo iz prethodnih sukoba, obje su strane uspjele postići određeni napredak u normalizaciji odnosa. Činilo se da situacija napokon ide u smjeru dugotrajnijeg mira i stabilnosti u regiji.
Nažalost, nade u trajnu stabilizaciju odnosa brzo su se raspršile. U studenome 2008. niz koordiniranih terorističkih napada u Mumbaiju potresao je Indiju. Napadi su kasnije postali poznati pod nazivom „26/11“, prema datumu njihova izvođenja. Teroristi povezani sa skupinom Lashkar-e-Taiba izveli su napade na više lokacija, od kojih je najpoznatiji onaj na luksuzni hotel Taj Mahal Palace.
U strahu od moguće indijske vojne odmazde, Pakistan je rasporedio vojne snage duž granice, no one su nekoliko dana kasnije povučene kako bi se izbjegla eskalacija. Kao rezultat napada, diplomatski odnosi između dviju država naglo su zahladili, a svi dotadašnji pregovori o normalizaciji odnosa bili su prekinuti.
Godine 2016. odnosi između Indije i Pakistana ponovno su dosegnuli točku ključanja, potaknuti jednim od najsmrtonosnijih napada na indijske snage u Kašmiru u posljednjih 20 godina. Dana 18. rujna. četiri naoružana militanta napala su indijsku vojnu bazu u Uri, u blizini LoC-a. U napadu je poginulo 19 indijskih vojnika, a indijska je javnost snažno reagirala zahtijevajući odgovor.
Indijska vlada, predvođena premijerom Narendrom Modijem, odgovorila je 29. rujna 2016. najavom da su indijske specijalne postrojbe izvele udare na više lokacija s druge strane LoC-a, uništavajući baze militanata. Bio je to presedan – prvi put je Indija javno priznala provođenje takve operacije unutar pakistanskog teritorija, čime je poslala jasnu političku i vojnu poruku.
Pakistan je, s druge strane, negirao da su se ti napadi uopće dogodili, nazivajući ih „iluzijom“ i optuživši Indiju za pokušaj destabilizacije regije. Bez obzira na različita tumačenja događaja, incident iz 2016. označio je promjenu u indijskoj strategiji sigurnosti. Ovo je postavio temelje za slične odgovore u idućim godinama.
Posljednji značajniji sukob, izuzev događaja iz 2025., dogodio se 2019. godine. Sukob je započeo nakon terorističkog napada u Pulwami, kada je bombaš samoubojica napao konvoj koji je prevozio pripadnike indijskih snaga sigurnosti. U napadu je poginulo 40 pripadnika Indijske rezervne policijske postrojbe. Odgovornost za napad preuzela je islamistička skupina Jaish-e-Mohammed. Indija je za napad optužila Pakistan, tvrdeći da su napadači imali potporu iz pakistanskog teritorija. S druge strane, vlasti u Islamabadu osudile su napad i zanijekale bilo kakvu umiješanost. Dvanaest dana nakon napada, Indija je izvršila prekogranični zračni udar na teritoriju Pakistana. Kao odgovor, Pakistan je sljedećeg jutra izveo vlastiti zračni napad. Uslijedila je zračna borba između indijskih i pakistanskih snaga, tijekom koje je pakistansko ratno zrakoplovstvo srušilo indijski MiG-21. Iako je sukob trajao tek nekoliko tjedana, izazvao je snažan strah u regiji zbog mogućnosti nuklearne eskalacije.
Vojnopolitička analiza Zorana Metera: Kome odgovara indijsko-pakistanski rat i raskol u Aziji
Put bez kraja? Mogućnosti mira u sjeni povijesti
Povijest odnosa između Indije i Pakistana obilježena je obrascem sukoba, pokušaja stabilizacije i ponovnog urušavanja povjerenja. Od podjele Britanske Indije 1947. godine, regija Kašmir ostala je središnja točka napetosti – teritorijalni, politički i emocionalni simbol koji je kroz desetljeća doveo do tri velika rata, brojnih manjih sukoba i neprekidne nestabilnosti.
Unatoč brojnim diplomatskim naporima, poput Sporazuma iz Simle, Lahoške deklaracije i pregovora koji su trajali od 2003. do 2008., svaki pokušaj mira pokazao se krhkim i privremenim. Povjerenje koje se gradi godinama često je uništeno u jednom trenutku eksplozije, pucnja ili optužbe.
Najnoviji primjer toga dogodio se u svibnju 2025. godine, kada je oružani odgovor na napad na teroriste u Kašmiru ponovno prerastao u vatreni sukob. Tenzije su dosegle novu razinu, a čini se da regija ponovno klizi prema ozbiljnoj eskalaciji.
Kako su Britanci, ostavši bez svog ‘Dragulja u kruni’, Indijski potkontinent pretvorili u kaos (1)
Ostaje otvoreno pitanje – hoće li razum i diplomatski dijalog prevladati, ili svjedočimo uvodu u još jedan rat u nizu, u svijetu koji i bez toga postaje sve nestabilniji?
O autoru: Mislav Pohovski je diplomirani stručnjak za međunarodne odnose i student diplomskog studija poslovne ekonomije na Libertas Međunarodnom sveučilištu. Aktivno sudjeluje u radu organizacija koje se bave sigurnosnom i vanjskopolitičkom tematikom, uključujući YATA Croatia i Diplomatski klub, gdje je bio član uprave. Iskustvo je stiglo i kroz međunarodnu organizaciju AIESEC, radeći na poslovima iz financijskog i pravnog područja, kao i u organizaciji logistike u sklopu projekta BETA Croatia. Njegova područja interesa uključuju obrambenu politiku, međunarodnu sigurnost i ulogu privatnih vojnih aktera u suvremenim sukobima.
