Utrka za Bijelu kuću bila je kratka s idejama, ali velika s uvredama. Nijedan kandidat ne izgleda baš inspirativno
Utrka za Bijelu kuću u SAD-u bila je nervozna i dugotrajna, s kasnim prisilnim povlačenjem predsjednika Joea Bidena – za kojega čak i njegovi pristaše smatraju da ima male izglede za pobjedu – dodalo je obrat tijekom ljeta. A epizode političkog nasilja truju atmosferu.
Politički sadržaj je bio siromašan – slike i klišeji umjesto ideja. Pred kraj se sve svodi na grube osobne napade. Većina promatrača, pa i sudionika, shvaća da su oba kandidata, blago rečeno, neoptimalni.
Kamala Harris neočekivano je dobila srećku koju je teško iskoristila. Kao potpredsjednica, imala je mali utjecaj. Stoga je u središtu njezine krnje kampanje bio pokušaj uvjeravanja birača da ima neiskorišteni potencijal. Nije baš upalilo. Vidljivo je bilo da je izazivač postupio prema uputama, te da su spontane reakcije osim zaraznog smijeha rijetke. Njezina spremnost da dijametralno promijeni stavove o ključnim pitanjima nije dala nikakav balast kampanji, iako je taktička računica jasna.
Donald Trump izgubio je štih senzacionalne novosti i ne odiše onom vrstom energije kao prije osam godina. Njegov narcizam, koji je prije bio djelomično nadoknađen nekom vrstom lakoće i entuzijazma, sada se često doima kao opresivan. A očekivanja da će bivši predsjednik s iskustvom postati respektabilniji i poprimiti izgled mudrog državnika nisu se ispunila.
Bez obzira na dobronamjernost kandidata, oko njih su se okupile glavne političke snage. Harris, o kojem se proljetos nije ozbiljno razmišljalo, ujedinio je najutjecajnije klanove demokrata. U proces su se uključili manje iz simpatije prema njoj, koliko iz straha od Trumpa. Potonji, koji je nekoć izgledao kao ekscentrični čudak od čijih je ludorija zgražao republikanski establišment, sada personificira svoju stranku i određuje joj smjer. Unatoč manama suparnika i njihovom nedostatku koherentnih platformi, izbor koji Amerikanci donose je jasan.
Demokratska stranka baštini političku tradiciju koja je dobila snažan poticaj na prijelazu iz 1980-ih u 1990-e. U to je vrijeme, na valu uspješnog završetka sukoba sa SSSR-om, američko samopouzdanje naglo poraslo. To joj je omogućilo da si postavi daleko ambicioznije ciljeve, ne samo u smislu globalnog utjecaja, već i u smislu transformacije domovine. Nestanak sovjetskog protivnika oslobodio je ambicije, ali i resurse. Međunarodna dominacija ponudila je nove mogućnosti, uključujući i domaći razvoj, ali i nametnula terete koji su postupno počeli proturječiti ključnim unutarnjim interesima. Ipak, pozicija hipermoći percipira se prirodnom ne samo politički, već i moralno i etički. Pogotovo zato što progresivci, koji čine dio demokratske jezgre, sebe vide kao nositelje radikalnih društvenih promjena u zemlji i inozemstvu. “Grad na brdu” tumači se na ekspanzionistički način.
Republikanska stranka imala je složeniji put u istom razdoblju. Videći sebe kao pobjednika nad svjetskim komunizmom (zdravo, Ronald Reagan), trideset godina kasnije osuđuje percipiranu marksističku dominaciju nad samim SAD-om, reagirajući tako na lijevo-liberalni zaokret demokrata. Republikanci su također prošli kroz fazu fascinacije inozemnom ekspanzijom, jedno vrijeme pod jakim utjecajem neokonzervativaca. Ali tada je privlačnost te politike za promicanje američkih interesa izblijedjela. Tradicionalniji pristup izbjegavanja suvišnih kilograma i brige o vlastitom izbio je u prvi plan.
Pojednostavimo li opis, a žrtvujemo važne detalje, dobivamo jelovnik ‘liberalno-globalističkih’ naspram ‘nacional-patriota’. Unatoč svoj svojoj populističkoj primitivnosti, on odražava izbor s kojim se Amerikanci suočavaju. To svakako nije raskrižje na kojem skrenuti na jednu ili drugu stranu znači nepovratno odabrati put. Neće biti linearnog kretanja, jer je zemlja ogromna, ima mnogo sukobljenih faktora, društvo je složeno i ne pada u red po komandi.
Iako postoji upozorenje za ovo drugo. SAD je vrlo posebna zemlja. Alexis de Tocqueville, opisujući američku demokraciju prije gotovo 200 godina, primijetio je njenu teatralnost i podložnost ciljanim kampanjama. Američki stil javne politike ilustracija je toga. Konstantni marketing kao manifestacija duha kapitalizma isprepleo se s procesima društvene transformacije ugrađene u izvornu revolucionarnost samog američkog eksperimenta.
Sada postoje neviđene mogućnosti za manipulaciju putem modernih sredstava komunikacije. Dakle, neki interesi, koji su sposobni pokrenuti sofisticirane napore utjecaja, mogu značajno utjecati na opći smjer razvoja zemlje.
Globalistički dio establišmenta ima značajan utjecaj od kraja 20. stoljeća. Ono što je sada u zraku ideološka je sklonost koja će prevladati nakon ovih izbora.
Ovaj članak prvi su objavile novine Rossiyskaya Gazeta, a preveo ga je i uredio tim RT-a
Ovu priču možete podijeliti na društvenim mrežama:
