Nakon deset godina studiranja u Zagrebu, od čega je veći dio otpao na neuspješne pokušaje da završi Pravni fakultet, koji mu je na kraju ispao pretežak pa se prebacio na političke znanosti, izvjesni se ambiciozni mladac, dobivši Chevening stipendiju od Engleza, zaputio u Cambridge. Čak su ga tu i tamo novine (studentske) intervjuirale o životu u kampusu, valjda zato što su imali neko šesto čulo da će od malog, unatoč skromnim počecima, biti nešto. I tako je došla 2013., kad je s 31 godinom konačno došao doma s magisterijem – malo je čudno što je završio poslijediplomski u samo godinu dana, no nije nemoguće – i zaposlio se kao profesionalni aktivist i prosvjednik protiv Bandića. Kasnije je dobio još bolji posao, no to je već druga priča.
Iako je to sa studijem prava propalo, čovjek je u međuvremenu stekao znatno iskustvo, pa je postao i stručnjak za ustavno pravo, ionako se sluša na drugoj godini, koju je navodno dao već iz trećeg pokušaja. A sigurno mu s ustavnopravnim dilemama može pomoći i kolegica Benčić koja je pravo navodno i završila, doduše, nakon poduljeg studentskog staža. Kažem navodno, jer njezine diplome na faksu nema, a ona se nikad nije udostojila pokazati svoju kopiju. Svaki diplomski rad tiska se u najmanje četiri primjerka (jedan za arhivu, jedan za mentora, jedan za ocjenjivačko povjerenstvo, jedan za studenta), a nigdje nema ni jednog, niti tko zna reći koja je uopće bila tema tog diplomskog, no vjerujmo joj na riječ. Iako, jednom je lagala da je diplomirala kako bi dobila posao u povjerenstvu za nadzor policije, ali ostanimo pri tome da je vjerodostojna. Uglavnom, ustavnopravni stručnjaci iz Možemo odlučili su izglasati, na skupštini Grada, dizanje ustavne tužbe protiv Vlade jer se drznula od Zagreba preuzeti organizaciju dočeka brončanih rukometaša nakon što je Grad odustao od toga zbog opasnosti od ukazanja Marka Perkovića Thompsona.
“Ako Vlada može bez dozvole zauzeti javnu površinu, nijedan grad u Hrvatskoj više nema autonomiju”, poruka je gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića. “Dozvola za javno okupljanje podnosi se policiji, ali dozvolu za zauzimanje javne površine izdaje jedinica lokalne samouprave. To je oduvijek tako. Nijedna vlada dosad nije bez dozvole Grada organizirala događaj na javnoj površini. Ovo je presedan”, rekao je. Iz HDZ-a mu pak uzvraćaju kako je trg, iako njime upravlja Grad – zemljišno-knjižno upisan na državu, na RH. Ja nisam ustavnopravni stručnjak, no nekako pretpostavljam da će odbaciti tužbu. Naime, sud ima ovlast odbaciti ustavnu tužbu ako utvrdi da nisu ispunjene procesne pretpostavke za odlučivanje o njezinoj biti, što uključuje i pitanje stvarne nadležnosti ili prava na podnošenje tužbe. Ustavni sud je u ranijim odlukama (npr. u predmetu U-III-343/2015) zauzeo stav da jedinice lokalne samouprave načelno ne mogu podnositi ustavne tužbe protiv države jer se one smatraju dijelom javne vlasti, a ne nositeljima temeljnih ljudskih prava koja štiti ustavna tužba. Ako sud procijeni da spor Grada i Vlade nije stvar povrede ustavnih prava građana, već sukob nadležnosti između različitih razina vlasti, može odlučiti da nije mjerodavan. Također, Ustavni je sud već sredinom veljače odbio postupati po zahtjevima vezanima uz isti taj doček rukometaša, navevši da u toj fazi nije bilo osnove za njihovo postupanje.
“Win-win” za Tomaševića
No, evo kako ja kao nestručnjak vidim stvari. Vidim da Tomašević i dalje nema pojma o čemu govori, jer bulazni o nekim dozvolama za zauzimanje javne površine. Kao prvo, javnu površinu nije zauzela Vlada, nego građani. Kao drugo, da bi zauzeli javnu površinu, građanima nisu potrebne nikakve dozvole niti one postoje. Kad bi postojale, vlasti bi mogle zabraniti prosvjede protiv sebe, a ne mogu. Obaveza prijave prosvjeda policiji ne podrazumijeva izdavanje nikakve dozvole, niti postoji zakonska mogućnost da se skup zabrani zato što nije prijavljen policiji. Što uopće znači rečenica “dozvola za javno okupljanje podnosi se policiji”, ako su Tomaševića novinari ispravno citirali? Osim što je besmislena sama po sebi: trebala bi glasiti “zahtjev za izdavanje dozvole podnosi se policiji” da bi bila jezično smislena, no i tada bi bila semantički besmislena jer se policiji ne podnosi nikakav zahtjev za izdavanje dozvole, niti je policija izdaje. Skup se prijavljuje policiji, daje joj se na znanje kada i gdje će biti kako bi ga mogla osiguravati, i to je sve.
E, sad dolazimo do zeru smislenijeg dijela, a to je postavljanje opreme na trg, za što dozvolu stvarno izdaje Grad. Samo što tu nije riječ o kršenju ustavnih prava jedinica lokalne samouprave, niti o tome da je HDZ suspendirao demokraciju u Hrvatskoj, nego o običnom komunalnom prekršaju u rangu pogrešnog parkiranja. Nedopušteno postavljanje bilo čega na javnu površinu regulirano je komunalnim propisima, ne zakonom. Ako postavite pojačalo, razglas ili binu na neki od gradskih trgova, a nemate dozvolu, redar vas može globiti. A ovdje je i to upitno jer je postojala dozvola, s obzirom na to da je Grad nije povukao kad se povukao iz organizacije (ima jedna lijepa stara zagrebačka riječ za to, šlamperaj, a ona inače divno opisuje vladavinu Možemo Zagrebom). Dakle, ne bih rekao da je tu riječ o nekom napadu na autonomiju grada. Grad ionako nema pravo zabraniti javna okupljanja. Može vam ne izdati dozvolu za postavljanje pozornice i razglasa i to je to što može, a ako je ipak postavite, može vam samo udariti par stotina eura globe. Ako.
Ali za Možemo je ovo ionako “win-win” situacija, pa ako stvar možda s pravne strane djeluje glupo, s političke je genijalna. A sjetite se, Tomica je ipak na kraju završio političke znanosti, ne pravo. Jer ako Ustavni sud odluči u korist Tomaševića, pobijedio je i može do besvijesti trolati kako HDZ krši Ustav. Ako se ogluši, utvrdi da to nije pitanje za njih ili da mišljenje (ne presudi, jer Ustavni sud ne donosi presude, samo daje mišljenja!) koje se Tomaševiću neće svidjeti, uvijek može to iskoristiti kao krunski dokaz da je Ustavni sud korumpiran, transmisija HDZ-a i njegove političke moći, i da treba otpustiti sve HDZ-ovce iz pravosuđa i šire, i ondje, kad bude prilike, postaviti poštene suce koji će uvijek presuditi u korist Možemo i/ili SDP-a.
Ultra-mega-hiper fašist na kvadrat
Ako je najveći problem Hrvatske Markov ZDS, te pjesme koje netko pjeva kako bi nekoga provocirao, onda to znači da Hrvatska nema nikakvih ozbiljnih problema. Istina, neki ističu i inflaciju od oko tri i pol posto godišnje, ali to su uglavnom oni koji žale za vremenima kad je inflacija toliko bila od jutra do marende. Hrvatska, naravno, ima itekako ozbiljnih problema, poput demografske katastrofe ili javnozdravstvenog i mirovinskog sustava pred raspadom, ali to ionako nikoga ne zanima pa nema puno smisla ni pisati o tome. Uglavnom, Sandra Benčić nam poručuje da se “ova zemlja ne može temeljiti na genocidnom NDH režimu”, te pita hoće li “Plenković stati s iniciranjem i potpaljivanjem društvenih podjela”, a Dalija Orešković smatra da “u ovom trenutku fašisti odlučuju o nama”. Što bi tek bilo da je Plenković prihvatio Dabrin zahtjev za zabranu simbola svih totalitarnih i antidemokratskih režima, uključujući, naravno, socijalizam, odnosno komunizam? Onda bi siroti Plenki bio ultra-mega-hiper fašist na kvadrat. Stvarno gadan neki naci tip, taj Plenković. Mengeleov duhovni nasljednik. Čisti SS-ovac, vidi mu se na faci. Potvrdio i Hajdaš Dončić, kaže, Plenković je “radikalni desničar”! On je radikalni desničar koliko je i Račan bio radikalni ljevičar. Radikalni oportunist, možda, ali tako se opstaje u politici.
Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca, upozorava pak na “rastući val povijesnog revizionizma” i “prisutnost ustaških simbola u društvu”. Prema njegovim riječima, Hrvatska se danas može opisati kao “NDH light”, a problem, kaže, “traje još od 1990. godine”, i po njegovu mišljenju sve dosadašnje vlasti snose dio odgovornosti zbog izostanka adekvatne reakcije. Adekvatna bi reakcija bila da smo 1990. pohapsili sve one s ustaškim simbolima poput šahovnice ili križića i pustili Slobine antifašiste da drugi put “oslobode” Zagreb, pod antifašističkom petokrakom. Habulinovo apostrofiranje 1990. godine kao godine kad se ponovno rodio fašizam u Hrvatskoj zapravo sve govori o antifašistima. Nije problem ni petokraka ni kokarda, koje su te godine združeno krenule pobiti “ustaše”. Problem je, smatraju, što vlasti nisu učinkovito i rafalno suzbijale ustaštvo zajedno s JNA. Pa, jesu. Pokušali su tada vladajući “antifašisti” sve što su mogli da bi spriječili dolazak “ustaše” Tuđmana na vlast (a danas se pozivaju na njega!), da bi održali Jugoslaviju u bilo kojem obliku, da bi spriječili stvaranje “nove NDH”, kako su je zvali. Samo im nije uspjelo.
Nevjerojatna je ta lakoća proglašavanja ljudi ustašama i nacistima, i podsjeća na histeriju u Srbiji koja je započela 1986., kad je i Tito proglašen ustašom i srbožderom, a ustaše su postali i najzadrtiji hrvatski antifašisti, poput Šuvara. Ta histerija oko ustaša imala je dvojaku svrhu, jedna je bila ocrniti težnje Hrvatske za neovisnošću od sve agresivnijeg Beograda te prikazati okupaciju Hrvatske kao antifašističku borbu, borbu protiv ustaša, a druga mobilizirati Srbe za borbu za “pravednu stvar”. Koja je svrha sada? Činjenica je da retorika domaćih “antifašista” ne samo da sve više sliči retorici četničkih medija poput Informera ili Blica, nego ide u smjeru retorike “antifašista” iz devedesetih, onih Slobinih i Šešeljevih. A to više nisu stvari koje se mogu ignorirati. Opasnost za demokraciju itekako postoji, ali ne dolazi od Plenkovića, nego od ekipe koja bi demokraciju, koja podrazumijeva da izbore mogu dobiti i “fašisti” poput Plenkovića, ne daj, Bože, kakvog Karamarka ili Tuđmana, ukinula i zamijenila “antifašizmom”, jednopartijskim i jednoumnim.
Antifašisti svi i svuda
Tvrdnja Dalije Orešković da između HDZ-a i DP-a nema nikakve razlike i da je “ustašizacija Hrvatske” nedvosmislena volja cijele vladajuće većine zvuči kao da je doslovno prepisana iz ratnopropagandnih uradaka beogradske tvornice laži iz devedesetih. I oni su tvrdili da nemaju ništa protiv Hrvata, samo protiv ustaša. A ustaše su bili svi Hrvati osim par njihovih petokolonaša. Samo je pitanje gdje im je sad JNA s kojom će krenuti u rat protiv ustaša. Vidite, problem s antifašizmom i antifašistima jest to što je sam taj pojam, bar u Hrvatskoj, nerazdvojiv od socijalizma i jugoslavenstva, a jugoslavenstvo je nerazdvojivo od srbovanja. Socijalizam je nedemokratski, a jugoslavenstvo je pomalo izdajničko, s obzirom na to da osnovu svake Jugoslavije može činiti samo Srbija, kao hegemon na Balkanu. Hrvatska u Jugoslaviji može biti samo, da upotrijebim pojam koji oni vole koristiti, “drugotna”.
I dobiti šljivu pod okom ako se buni i teži kakvoj emancipaciji, nacionalnoj. To nas dovodi do nezgodne činjenice, nezgodne za one koji smatraju da je Hrvatska zasnovana na antifašizmu, a ne na Domovinskom ratu i borbi protiv antifašizma oličenog u JNA i četnicima. Naročito u potonjima, jer ono što hrvatski “antifašisti” ne razumiju jest: Hrvat ne može biti pravi antifašist, to je rezervirano za Srbe. Hrvat je vječni ustaški sumnjivac, jer u Srbiji od Vuka Karadžića nadalje živi duboko uvjerenje kako je Hrvat tek pokatoličeni Srbin koji je izdao “veru pradedova” i time, kao izdajica, moralno, a najčešće i fizički degeneriran, suprotno od poštenog, slobodarskog Srbina. Antifašisti su, kako znamo, Srbi i pošteni Hrvati. A pošteni su Hrvati oni koji teže biti Srbi i ubiti Hrvata u sebi.
U kontekstu antifašizma, valja spomenuti četnike. Današnji samoproglašeni antifašisti, borci protiv ZDS-a, Marka, HDZ-a, Izraela i Židova i svega onog što je njima “klerofašistički”, često trpaju četnike u isti koš s ustašama, no ne. Ustaše nipošto nisu bili antifašisti, bili su antinifašisti. Ali četnici, ma kako to današnji hrvatski “antifašisti” odbijali priznati, jesu antifašisti. I ne samo zato što su se borili protiv ustaša i vlasti NDH i ubijali Hrvate gdje god su stigli, kao što i današnji antifašisti na zapadu često teroriziraju civile, pa ih ponekad i ubijaju, uključujući ponekad i slučajne prolaznike, jer u njima vide opasne naciste.
Draža je bio antifašist
Sviđalo se to Daliji, Habulinu, Documenti, bilo kome, četnici (Ravnogorski pokret pod vodstvom Draže Mihailovića) službeno su bili priznati kao dio antihitlerovske koalicije u početnoj fazi Drugog svjetskog rata. Odmah nakon okupacije Jugoslavije 1941., zapadne sile (Velika Britanija i SAD) i jugoslavenska izbjeglička vlada u Londonu proglasile su Mihailovića predstavnikom legitimne vojske u zemlji (“Jugoslovenska vojska u otadžbini” – JVUO), koja je pružala otpor Hitleru. Draža Mihailović je u siječnju 1942. imenovan ministrom vojske, mornarice i zrakoplovstva izbjegličke vlade, čime su četnici službeno postali dio savezničkih snaga. Pa ako danas muškarce zovemo ženama samo zato što se tako identificiraju, zašto i četnici ne bi mogli biti antifašisti jer se tako identificiraju? I ne samo da se tako identificiraju nego ih je “pleme” i prihvatilo? Ne samo saveznici 1941. nego ih je i njihova država Srbija službeno priznala kao antifašiste? Pa neće valjda Dalija određivati tko ima pravo biti antifašist, a tko ne, zar ne? Smijem li ja određivati tko je muško, a tko žensko, zar nije dovoljno tako se osjećati? Četnici se osjećaju kao antifašisti, u čemu je problem? Mogu si izabrati i zamjenice, što se mene tiče. “Bre” i “bre, budalo”, recimo.
E sad, antifašisti će reći, oni se baš i nisu borili protiv nacista, zapravo su bili kolaboracionisti, no zar je suradnja s nacistima nešto što ih diskvalificira da budu pravi antifašisti? Nije li KPH, predvođen Titom, tijekom travanjskog rata 1941. izdao proglas kojim su pozvali građane da se ne uključuju u rat, rekavši kako to “nije naš rat”? Nisu li oni u tom proglasu interpretirali Drugi svjetski rat kao imperijalistički sukob u kojem se radni narod ne bi trebao boriti za interese “velikosrpske buržoazije” i “njemačkog fašizma”? Nije li vrhovni antifašist iz Moskve sklopio pakt s nacistima i zajedno s njima raskomadao Poljsku? Ako to nije kolaboracionizam, ne znam što jest, pa mu nitko ne spori da je bio najveći antifašist? Stav KPJ je bio, kapitalisti i fašisti će se poubijati međusobno, a onda će komunisti samo zabiti zastavu na zgarište i proglasiti svoju vlast. Lakomo i glupo, ali to je priroda socijalizma. Takav je stav ostao na snazi sve do napada Njemačke na Sovjetski Savez, nakon čega je KPJ pozvao na svenarodni ustanak. Što će reći da se tu teško može govoriti o “antifašističkom” ustanku, jer ih se fašizam ni najmanje nije ticao dok nije napao komuniste u SSSR-u.
Da stvar bude bolja, u rujnu 1944. kralj Petar II. Karađorđević je, pod pritiskom Britanaca, pozvao sve četnike da se pridruže Narodnooslobodilačkoj vojsci pod zapovjedništvom Josipa Broza Tita, čime su četnici zadržali svoj status antifašista, unatoč kolaboraciji s Italijom i Njemačkom tijekom većeg dijela rata. Pa mi sad recite da četnici nisu antifašisti! Vidite kamo ovo ide? Da, to je zapravo spin, ali puno utemeljeniji na činjenicama od onoga da ima nekakvog antifašizma u Ustavu ili da trebamo biti ujedinjeni oko antifašizma. Na stranu trolanje, nazvati nekog ustašom ili fašistom, u današnjem svijetu i u današnje vrijeme, zapravo je izravna prijetnja smrću i poziv na ubojstvo. Nažalost smo u svijetu, od Charlieja Kirka do tinejdžerice u Londonu koja se ubila jer su je kolegice u školi proglasile fašistkinjom, u kojem i prečesto gledamo kako taj vid zlostavljanja – a etiketiranje ljudi jest zlostavljanje i nasilje – odnosi ljudske živote. Olako dijeljenje etiketa i trpanje ljudi u ladice, nespremnost na dijalog, tretman političkih neistomišljenika kao neprijatelja koje treba neutralizirati, a ne konkurenata, upravo jest nešto što karakterizira totalitarni, fašistički um, ali antifašisti nikad ne primjećuju da ono što jednog fašista čini fašistom nije ni ideologija ni nacionalizam ni stav o ilegalnim imigrantima, nego – ponašanje. Odnos prema demokraciji, prema neistomišljenicima, odnos prema drugima (da, i Židovima!), a ne mišljenje o njima koje može biti i loše. Sposobnost da kažu, “ok, slažemo se da se ne slažemo” i u miru nastave živjeti kraj onih s kojima se ne slažu, a ne da ih proglašavaju “ekstremistima” koje treba odstrijeliti. Mnogi bi od njih nakon pet minuta zurenja u ogledalo trebali vidjeti brčiće i kožni kaput.
Uvijek na strani zla
Milanović isto spada među antifašiste. Za početak, nikako ne podnosi Židove i Izrael. Pa je poludio kad je Anušić otišao onamo dogovoriti sustav aktivne zaštite Trophy, sastavni dio njemačkih tenkova Leopard 2A8 koje Hrvatska nabavlja. I koji nam treba, naravno. Anušić je potvrdio da je Izrael odobrio izvoznu dozvolu za taj sustav. Uz to, tema je bila razmjena znanja u području naprednih vojnih tehnologija i rasprava o sigurnosnoj situaciji na Bliskom istoku s izraelskim ministrom obrane Israelom Katzom.
Milanović kaže, nema suradnje s Izraelom. “To je zvjerska politika i to je vojska koja je odgovorna za najgore ratne zločine u formi, sadržaju i protiv puno slabijih od sebe”, kaže Milanović. On Izrael smatra genocidnom državom. Iako nije reagirao na genocid koji je počinila vlast Gaze, Hamas, nad Židovima. Kao pravi antifašist, Milanović ima više simpatija za one koji su nekoga napali pa onda dobili po nosu (da, mogli bismo govoriti i o genocidu nad Nijemcima ili Japanom u Drugom svjetskom ratu, no tko je to skrivio?) nego za Izrael. Izrael jednostavno ne podnosi. No da ne bi tko slučajno pomislio da je neprincipijelan, i u Ukrajini podupire agresore. Milanović nema doli najgorih riječi za Izrael i pita što od njih možemo naučiti. Pa, recimo, kako mala zemlja u neprijateljskom okruženju može opstati. Možemo naučiti kako opstati kad ste okruženi onima kojima je jedini cilj gurnuti vas u more. I kako se brinuti prije svega o svom interesu i stanju na terenu, a ne o tome što će tko o vama misliti (iako, reputacija jest važna).
Milanović više i ne skriva svoj antisemitizam, koji je obrnuto proporcionalan njegovoj rusofiliji. Kao što bi Izrael najradije prepustio Hamasu, od Irana kontroliranoj terorističkoj organizaciji, tako bi i Ukrajinu najradije prepustio ruskoj vojsci, kontroliranoj od bivših KGB-ovaca i FSB-ovaca, “silovika” i “čekista”. Milanović je uvijek nepogrešivo na strani zla, i u domaćoj i međunarodnoj politici. Možda je zato toliko popularan, možda zato ima neki imidž buntovnika ili čovjeka koji razmišlja “izvan okvira”, suverenistički. Sreća je tek što njegovo blebetanje o tome da će zabraniti suradnju HV-a s Izraelom ostaje tek to, blebetanje. Naime, kako mu je i objašnjeno, on jednostavno nije nadležan za bilo kakve međunarodne sporazume, to je u nadležnosti ministarstva. A njegovi mokri snovi o njemu kao nekom velikom zapovjedniku vojske, frajeru, fajteru, ostat će samo to. Imao je prilike iskazati se na bojištu, ali Pariz je ipak bio privlačniji.
Dio demokratske procedure
“Halo, Bing, kako brat? Zanima li te par saborskih zastupnika? Cijena, sitnica!” Tako bi izgledao dijalog iz kultnog “Alana Forda”, stripa nepoznatog, a i nerazumljivog mlađim generacijama koje ipak nisu odrasle u “cvjećarnici SFRJ”, da je pisan danas. Taman kad su se neki ponadali da će Plenković pasti zbog Dabre, on je, kako trenutno stoje stvari, dodao dvije ručice svojoj koaliciji. Bivša SDP-ovka, a sada nezavisna zastupnica iz Međimurja, Boška Ban nova je članica vladajućih, a HDZ-u se odmah ponudio bivši član Fokusa i gradonačelnik Svete Nedelje Dario Zurovec.
Pa ako Hrebak i ode, nikom ništa. Zasad Hrebak ostaje dosljedan, ali malo je vjerojatno da njemu odgovaraju novi izbori. Kad bi nekim čudom na njima i ušao u Sabor, ostao bi izvan vladajuće koalicije – a što onda? Možete o Plenkoviću misliti što vas volja, ali ovo su situacije u kojima on pokazuje svoje iskustvo u politici, vladanje tehnologijom, sposobnost da diplomatski riješi problem. Naravno, brojni će biti grubo razočarani preletačima i upirati prstom u nemoral i kurvarluk u politici, ali sve je to dio demokratske procedure.
Treba li se Plenković bojati novih izbora, priče Možemo i SDP-a kako “zajedno imaju više glasova od HDZ-a”? Ne baš, ankete su jedno, stvarni raspored birača na terenu nešto posve drugo. Na kraju, kako je Plenkoviću krenulo, moguće je ne samo da će Hrebak reterirati nego i da će SDP pristupiti vladajućoj koaliciji. Po onoj “ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se” i pod geslom “oj partijo iz dva dijela, ponovo ćeš biti cijela”. Onda Plenkovića nitko neće moći kritizirati da unosi razdor u društvo.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.
