Plenković je glavni zabranitelj svih naših prava – kaže Dalija Orešković komentirajući premijerov odgovor na optužbe da “proizvodi podjele u društvu” time što ne želi stati na stranu bijesne ljevice koju još žuljaju stotine tisuća ljudi na Thompsonovim koncertima. Plenković je na optužbe odgovorio rekavši kako je atmosferu netrpeljivosti u hrvatskom društvu izvorno inspirirao Milanović. Ali nitko ne brani Milanovića žešće od njegovih narikača, od njegovih Thelme i Louise. Komentirajući stanje slobode govora, premijer je rekao da “teško da bismo mogli biti slobodniji nego što jesmo”. “Recite kome se nešto uvjetuje, cenzurira… Prva histerija i hiperventiliranje lijevih opcija bila je predvođena kršiteljem Ustava Milanovićem jer su stvorili izvanrednu atmosferu na proljeće 2024. Kažem jedno odlučno ne jednoj fabriciranoj histerizaciji, hiperventiliranju brojnih aktera.”
Kako ćete reći “prestani se bacati po podu” histeričnom derletu koje ima tantrume? Njega se ignorira, to je savjet svih psihologa. Pretvarate se da ne postoji. Ne gledate u njegovu smjeru, ne obraćate mu se. Ali ne bih se složio s tim da je Milanović inicirao atmosferu netrpeljivosti. Ona je tu od trenutka kad je Hrvatska krenula u izgradnju demokracije i razvlašćivanja socijalističkih elita, a naročito od proglašenja neovisnosti. Najviše joj je pridonio Mesić, kad je naslijedio Tuđmana na mjestu predsjednika, i ratnim gubitnicima u Hrvatskoj širom otvorio vrata javnog prostora. Umjesto lustracije, koja je svagdje u civiliziranom svijetu podrazumijevala zabranu javnog djelovanja za bivše visokorangirane članove partije i kompletnu tajnu policiju, uključujući njezine doušnike među kulturnjacima, dobili smo pokušaje relativizacije svega što je devedesetih izboreno, od demokracije i neovisnosti do osobnih sloboda i pravne države.
Zato danas imamo slučaj Miljenka Jergovića, koji je primio “jezivu prijetnju”: netko je na zid napisao “Jedne kolovoške noći Miljenko neće dobro proći”. Jergović, to je onaj koji je svojevremeno Tuđmana – koji nije samo prvi predsjednik nego i simbol i utjelovljenje hrvatske borbe za neovisnost, kao Washington SAD-u ili Garibaldi Italiji – nazvao “krivoustom mirogojskom lješinom”. I autor izjave “na SP-u ne navijam za Hrvatsku, dapače, drago mi je kada izgube i uvijek navijam za njihove suparnike. Ne dižem se na himnu jer to nije moja država”. Baš jako čudno ako u toj ne-njegovoj državi protiv koje uvijek navija postoje ljudi koji ga ne vole, mrzitelji jedni. Iskreno, jezivije “prijetnje” većina nas koji nešto pišemo prima u sandučić na mjesečnoj bazi, ako ne i tjednoj. Ide uz teritorij. To je dio posla. Kmečanje nije.
Kao poljudska svastika
Brojni su primijetili da prijetnja to zapravo nije, jer da biste nešto policiji mogli prijaviti kao prijetnju, ona mora biti vjerodostojna. Mora postojati stvarna namjera počinitelja, jer ljudi svašta izgovore što stvarno ne misle ostvariti, a ovdje je to upitno. Trolanje nije prijetnja. Zato prijava policiji i nije podnesena, ali je sve završilo u novinama jer je grafit idealan za naslovnice i zgodno tempiran upravo prije izlaska novog romana sad već pomalo zaboravljenog pisca.
“Zanimljivo kako svi ti grafiti, kad god je ‘ljevica u opasnosti’, izgledaju kao da ih je napisao inspektor Udbe koji pokušava glumiti skinheada”, kaže mostovac Marko Milanović Litre. Istina, sve nalikuje na ciljani PR. Mislim, gdje bi nam “postjugoslaveni” bili bez ustaša? No, dodaje Litre, možda ih je stvarno u dva ujutro napisao nepismeni idiot. Možda. Uglavnom, ne znamo je li grafit poljudska svastika, “false flag” operacija, ili stvarna “prijetnja” koju vjerojatno ni curica od 12 godina ne bi shvatila pretjerano ozbiljno. Evo zore, evo dana, evo spreja i Bobana. Zanimljivo je kako je, koliko se može vidjeti, prvo točno napisana riječ “neće”, a onda je naknadno, da bi se ostavio dojam nepismenosti autora, prepravljena u “neče”.
Jedne subvencionirane noći, Miljenko će odlično proći, kažu cinici, neovisno o tome tko je to napisao. Kolovoške noći su prošle, i sasvim očekivano, ništa se nije dogodilo, ali temu o najcitiranijem grafitu u državi možemo proširiti i na rujan, bar zbog bolje prodaje romana. No tako danas funkcionira ljevica u Hrvatskoj – red prijetnji, red uvreda, red škrgutanja zubima, red valjanja po podu i tantruma, red cmizdrenja, red vlastite ugroženosti, red lupanja po loncima, red seruckanja o tome zašto ova država uopće postoji i što će ona kome i na kraju odlazak na šalter po državni novac. Čak su mi bili simpatičniji oni stari komunisti i partizančine, bili su nepismene barabe s planine, ali bar nisu bili curice, bili su muškarci. I njihove AFŽ-ovke su bile muškarci, svakako veći od nekih danas.
Postjugoslavensko umijeće žicanja
No bitno je ono o žicanju novca. U vrlo zapaženom recentnom tekstu o disertaciji izvjesnog Borisa Postnika o “postjugolsavenskoj književnosti” Mirjana Kasapović iznijela je podatak da je Jergović u posljednjih deset godina od države dobio 106.507 eura, i to samo za prijevode, što ga čini rekorderom. Ako mislite da među slavodobitnicima državnih potpora ima književnika koji nisu na popisu “postjugoslavenskih”, nema: tu su redom – po visini subvencija – Slavenka Drakulić, Jurica Pavičić, Dubravka Ugrešić, Slobodan Šnajder, Daša Drndić, Ante Tomić… Mirjanu Kasapović ne spominjem zbog Jergovića. Ona se i prije dohvaćala tema o kojima sam osobno puno pisao, no ja sam samo kolumist, a Kasapović je ozbiljna znanstvenica pa obrađuje te teme puno dublje i ozbiljnije, što svemu daje dodatnu težinu.
Usto, zna briljantno formulirati stvari. Kasapović lucidno secira dotični doktorat utvrđujući da iz njega proizlazi da “glavni grad” književne republike (post)Jugoslavije ne mogu biti periferna središta poput Skoplja, Podgorice, Ljubljane i Prištine, pa to u konačnici može biti, ipak, samo Beograd. “Drugi ulaze u književnu republiku samo ako su im djela prevedena na ‘dominantni’ jezik (srpski).” To “postjugoslavenstvo” koje “nadilazi granice”, “književni univerzum koji je relativno nezavisan od svakodnevnog svijeta i političkih podjela u njemu, čije granice i zakoni po kojima operiše se ne mogu svesti na one koji vladaju u običnom političkom prostoru”, kako piše Postnikov, nije doli hegemonistička velika Srbija umotana u celofan transnacionalnog, nadnacionalnog, internacionalnog, kozmopolitskog i tako dalje. Nije običan, nego neobičan politički prostor, ali je i dalje velikosrpski.
“Kako su Postnikovljeva postjugoslavenska književnost i KRJ ideološki i politički pojmovi par excellence, tako su određeni i njihovi akteri kao ‘anacionalni’, ‘antinacionalni’, ‘antinacionalistički’, ‘transnacionalni’, ‘kozmopolitski’ autori. Primijenjeno na hrvatski kontekst, to znači da postjugoslavenski književnici nisu Hrvati, odnosno ne osjećaju se Hrvatima unatoč podrijetlu (anacionalni); odbacuju hrvatsku naciju i sve oblike manifestacije hrvatstva, od jezika do države (antinacionalni); protive se hrvatskom nacionalizmu s internacionalističkih pozicija (antinacionalistički); nadilaze granice hrvatske književnosti, kulture i društva (transnacionalni); svuda u svijetu osjećaju se kao da su doma (kozmopolitski)”, navodi Kasapović. Sav taj na brojne načine iskazan prezir prema hrvatskoj državi ipak nimalo ne sprečava “postjugoslavenske” autore, književnike i kvaziumjetnike svih vrsta da parazitiraju na hrvatskom proračunu. Nacionalna država im je fuj, i svi njezini simboli, i njezin utemeljitelj, i rat u kojem je izborena neovisnost i ljudi koji su je izborili, sve je to ogavno, primitivno, nacionalističko, krkansko, glupo, nedostojno. Ali traže da im ta država plati za seruckanje po njoj. Gospodo, nitko van ništa ne zabranjuje, ali seruckajte o svom trošku, ne našem. Ionako niste naši “od glave do pete”, pa što će vam naš novac?
Umijeće preseravanja
Mirjana Kasapović u tom se radu dotaknula još jedne meni omiljene teme. Pretencioznih seronja koji svoju intelektualnu superiornost, kad nemaju čime drugim, vole pokazivati lulom a la Sartre i visokoparnim vokabularom namjerno dizajnirinam kako bi bio što manje razumljiv. Što je protivno svim pravilima javne komunikacije. Kasapović je pak vrlo kratka i jasna. Ona citira Postnikovu rečenicu: “Postjugoslavensko književno polje zatim koncipira s obzirom na njegove linije kontinuiteta i točke diskontinuiteta spram jugoslavenskog književnog polja, istražujući reartikulaciju autonomnog autorskog pozicioniranja povijesno omogućenog socijalističkom artikulacijom književnosti u uvjetima njezine kapitalističke reartikulacije”, koja zvuči kao da je izašla izravno iz “bullshit generatora” kakvih imate po internetu.
“U sveučilišnoj karijeri pročitala sam tisuće studentskih radova, od prijediplomskih eseja do doktorskih disertacija, pa dobro znam da se takve rečenice pišu onda
(a) kada autor nije sposoban jasno i razumljivo izraziti svoje misli ili
(b) kada su mu misli toliko banalne da ih jezično mistificira ne bi li djelovao učenije.
Postnikov je drugi slučaj: njegova je teza toliko banalna da ju je trebalo zakamuflirati u teorijski diskurs koji vrvi konstrukcijskim poljima, habitusima, homologijama, histerezama, izomorfijskim simetrijama, simboličkim moćima, kulturnim kapitalima, ekonomijom jezičnih razmjena i ostalim burdjeovskim kategorijama uvezanima u jezive jezične konstrukcije. U tome tekstualnom bunkeru na čitatelje stalno vrebaju jezični prepadi”, kaže Kasapović. Briljantno. Ali ni na koga to o jezičnim prepadima nije tako primjenjivo kao na Marka Vučetića. Nitko ne uspijeva ispraznost tako upakirati u gomilu suvišnih riječi i egzotičnih pojmova koji se u normalnoj komunikaciji ne upotrebljavaju, uz sustavno izbjegavanje iznošenja bilo kakvih činjenica ili suvislih opservacija. On piše s pozicije apsolutnog intelektualnog i moralnog autoriteta kako bi pokrio ispraznost i potpunu odsutnost sadržaja i smisla. To je modus operandi “postjugoslavenskih intelektualaca”.
Umijeće intelektualnog preseravanja uvijek je bilo na cijeni među Hrvatima. Još ako znate tuđice, strane riječi! Jer, prosječni “indolentni mužek” ih ne zna. Ali neukima te nebuloze zvuče veleučeno i fasciniraju intelektualce s Temua. Ako ne možete ideju sažeti u par svima razumljivih rečenica, onda ne znate o čemu uopće govoritee. Petljate. Muljate. Sjetite se samo kako se Servantes iz Malog mista učeno izražavao i prezentirao se intelektualcem i pjesnikom koji pati u primitivnoj sredini koja njegovu genijalnost ne razumije, dok je zapravo samo žicao bevandu i besplatan ručak! On je pokušavao uvjeriti Malo misto da je veliki pjesnik i intelektualac, iznad materijalnog i trivijalnog, iako je u stvarnosti bio tek grebator čiji je jedini cilj bio živjeti o tuđem trošku, jer nikad u životu nije radio i kategorički je odbijao raditi. Vučetić nas pokušava uvjeriti da je veliki filozof i intelektualac, iako mu je najveći uspjeh bio to što se na listi Mosta uspio ogrebati za saborsku fotelju i živjeti ugodno četiri godine na proračunu prigodno lupetajući besmislice. Nešto kao malo obrazovaniji Ivan Pernar, s diplomama filozofije i teologije. Ali najvažnije je da se on samom sebi jako sviđa.
Ustaše svi i svuda
Sad svi optužuju Plenkovića za ustašizaciju društva jer, eto, nije zabranio Thompsonov koncert. Još ga je i podržao. Zabranitelji su uvijek oni drugi, zar ne? A onda idu tom istom Plenkoviću po novac. Odnosno, njegovoj ministrici Obuljen.
Što nas dovodi do pitanja treba li ministrica Obuljen otići, Most traži njezin odlazak, i ovog puta ne mogu nego ih podržati. Znam da je ona bila Plenkovićev ustupak “hiperventilirajućoj ljevici”, ciljan da malo primiri napade na HDZ nakon Hasanbegovića, ali mislim da ovakvo rasipanje javnog novca na jugo-antifa-BIA aktivizam pod firmom kulture i umjetnosti nema smisla. Ajmo ovako, koliko se vrtića i škola – njihova omiljena mantra – moglo sagraditi novcem koji je ministrica prosula na festivale koji nikoga ne zanimaju, koje nitko ne posjećuje i koji služe jedino tome da bi neshvaćeni i netalentirani “umjetnici” imali od čega živjeti, umjesto da su na regularnoj socijali? Financiranje umjetnosti ne može i ne smije biti zamjena za socijalu. Riječ je o 250 milijuna eura godišnje, koji dobrim dijelom idu na razne velikosrpske derneke koji se zovu “festivali”. Prosječan vrtić košta pet milijuna. Eh, to nije problem, problem su avioni, je li. Vojska nam ne treba, Frljići nam baš trebaju. To su pravi domoljubi, trube neki, a ne ovi krkani branitelji. Ma hajde. Više bi ljudi platilo da budu na prosvjedu protiv festivala “Nosi se” u Benkovcu nego što bi ih besplatno išlo na taj festival.
Želite organizirati festival sprdanja s Hrvatima? Naplaćujte ulaznice. Prodajte posjetiteljima hrenovke u pecivu, hamburgere, knjige. Citirat ću naslov s Telegrama: “Možemo li se napokon opušteno početi sprdati s ratovima 90-ih i mračnim žilavim posljedicama koje živimo i danas?” Autor tog članka 29. 11. 2023. g. objavio je svoju fotografiju u majici s petokrakom i SFSN uz komentar: “Danas je 80 godina naše slobode! I jedine prave Republike koju smo imali.” Pa, sprdajte se sa svojom državom, ne s našom! Ili, ako ćete se vi sprdati s našom državom i našim oslobodilačkim ratom, onda ćemo i mi s vašim!
Ne radi se tu o ustašizaciji društva nego o otporu partizanizaciji i rejugoslavizaciji društva, a ponajviše o lovu na ustaške vještice koje se pokušava optužiti za bilo što, ma kako bilo nakaradno, s naglaskom na Thompsona kojeg su ispravno prepoznali kao simbol otpora. I zato će, kako je ispravno primijetio Zvonimir Despot, na idućem Thompsonovu koncertu, ako ljevica ovako nastavi, biti milijun ljudi, a ne samo oko 500.000. Predlažem da se održi u Kumrovcu, 25. svibnja iduće godine. Kakve veze ima grafit, tko god da ga je napisao, s ustašizacijom? Nikakve. Ali je zato vrlo lako navesti brojne primjere jugoslavizacije i partizanizacije javnog prostora. Koja u demokracijama može eventualno biti neka marginalna devijacija, nikako mainstream, jer je demokracija nespojiva kako s partizanštinom, tako i s idejom Jugoslavije (Srbi bi uvijek glasali za svojeg i preglasali sve ostale). Stvarno bih volio da me netko upozna sa svim tim silnim ustašama u Hrvatskoj, da vidim kako ti ljudi izgledaju. Nije baš da ih viđam po cesti. No, tako su i ’91. neki prizivali ustaše, pa na kraju nisu dobro prošli. Kažu, tko dovoljno dugo priziva vraga, na kraju ga i prizove.
Kinezi su imali pravo
HDZ-u nikad nije manjkalo budala, ali takvih kakve je Milanović udomio u SDP-u svijet nije vidio, čak ni Hrvatska. Zagorci su na glasu kao lukavi i promućurni, ali Hajdaš Dončić nam dokazuje da treba odbaciti stereotipe. Navodno su se svojedobno kineski investitori požalili tadašnjem premijeru Oreškoviću da nikad nisu sreli nesposobnijeg čovjeka od Hajdaša Dončića i pokvarenijeg od Vrdoljaka. Ne znam je li to istina, ali zvuči uvjerljivo. Doduše, Kinezi su to rekli samo zato što nikad nisu imali posla s Marasom.
Hajdaš je najavio zakonski prijedlog kojim će se zatvorskom kaznom od šest mjeseci do tri godine kazniti svakoga tko u javnom prostoru koristi, javno ističe, nosi na odjeći ili u javnosti pokazuje simbole, parole, slike, zastave, slogane, znakove, oznake, imena, nadimke, pozdrave, pokliče, načine pozdravljanja, geste odore li njihove dijelove ili druga obilježja nacionalsocijalističkog, ustaškog i četničkog pokreta ili režima odnosno njihovih vodećih osoba ili postrojbi. Ako vam nije jasno na što se ovo odnosi, riječ je o ZDS-u, kojeg je Račan, šef SDP-a, svojedobno legalizirao u sklopu grba HOS-a. Za ponavljanje djela kazna bi bila četiri godine, a za proizvodnju, skladištenje, prodaju i posjedovanje većih količina – dakle prodaju majica i sličnog – kazna bi bila do pet godina zatvora. Malo tko u ovoj zemlji dobije toliko za pljačku, korupciju epskih razmjera, nekoliko mrtvih u prometnoj nesreći, ili pronevjeru milijarde eura. Za više od pet godina obično morate ubiti nekoga.
Naravno, komunistički su simboli izostavljeni iz prijedloga zakona, to valjda nije bio totalitarni režim, radilo se samo o veselom zagorskom diktatoru koji nije čak ni bio neki diktator. To samo pokazuje koliko je SDP odvojen od stvarnosti. I zašto će HDZ vladati još desetljećima. Ili u SDP-u stvarno misle da mogu poslati na robiju oko 650.000 posjetitelja zadnjih dvaju Thompsonovih koncerata i uvesti partizaniju nasilu? Uključujući, na temelju snimke, i svog bivšeg predsjednika Peđu Grbina? SDP ne može ponuditi ništa na polju ekonomije, socijale, obrane, demografije, niti bilo čega drugog bitnog za državu, na polju kulture nudi samo “postjugoslavenstvo”, pa zato pile po ZDS-u i time sami sebi kopaju grob. Pokušaj trpanja ZDS-a u isti koš s kokardom i Thompsona u isti koš sa Šešeljom i Hitlerom samo pokazuje da u SDP-u nekima još nije jasno da više nema Jugoslavije i narodne milicije koja bi masovno trpala Hrvate u zatvor. Jednostavno, riječ je o potkapacitiranoj stranci koju vode potkapacitirani ljudi. Kinezi su imali pravo.
Turisti, naravno, ne hrle na Galeb
Vrijeme je kad se zbrajaju rezultati turističke sezone. I svatko ima svoje mišljenje o tome je li bila uspješna ili ne, ovisno uglavnom o tome želi li da turizam propadne ili ne. Većina onih koji bi da turizam propadne inače je za to, ako ćemo iskreno, da sve propadne.
No postoje i promašene turističke investicije. Jedna od njih je brod Galeb. I dok svi lamentiraju o tome treba li nam uopće turizam ili treba porušiti apartmane i na njihovu mjestu posaditi ekološku blitvu i pomidore, a uz obalu sagraditi gubitaška brodogradilišta i koksare umjesto hotela i prenatrpanih plaža koje samo narušavaju prirodne ljepote, o Galebu se ne piše ništa. U medije je posljednjih tjedana dospio samo zbog azbesta.
No ozbiljnija priča od toga gdje je završio azbest s Titova Galeba jest gdje je završio novac od njegove obnove. Odnosno, koja je korist od svega toga, osim ispunjavanja nečijih mokrih snova da će Tito uskrnusti i ponovno složiti Jugu, a obnovljeni Galeb zaploviti put nesvrstanih. Naime, nakon bezbrojnih odgoda i dramatičnog rasta troškova obnove, Galeb je otvoren za javnost u svibnju ove godine, naravno na Dan pobjede. I od onda nema vijesti o tome guraju li se turisti kako bi obišli plutajući mauzolej “najvećeg sina”. Nema ih jer nema turista. Nema nikoga. “Brod Galeb ove godine postaje riječka superatrakcija”, glasi naslov teksta u Jutarnjem iz veljače ove godine, u kojem se pogrešno navodi da je “obnova financirana europskim sredstvima” (jest, ali samo manjim dijelom, ostatak je platio Grad). “Potencijal ovog broda za riječki je turizam, i djelatnosti povezane s turizmom, izuzetno velik”, dalje kaže članak. “Procjenjuje se da će brod Galeb već u prvoj godini posjetiti oko 50.000 ljudi.” Da, sve se u redovima stoji da bi se ušlo na Galeb. Zasad nema konkretnih podataka, ali začudio bih se ako u prvoj godini Galeba posjeti više od 500 ljudi, kamoli 50.000.
Strani turisti s kruzera, koji se u članku spominju, za Galeb su zainteresirani koliko i Danka Derifaj za istraživanje toga kako su Kekinovi od Buja kupili građevinsko zemljište za vilu s bazenom za sedam eura po kvadratu. Bivši gradonačelnik Obersnel je, inače, obećavao da će Galeb biti otvoren 2020. ili najkasnije 2021., i de će “postati izuzetna turistička i kulturološka atrakcija”. Ali kako je običaj kod socijalističkih planova, kasnilo se bar jednu petoljetku, a onda se pokazalo da su veliki planovi o velikoj atrakciji bili zasnovani na željama, a ne na stvarnosti. Nešto kao plan o tvornici glinice u Obrovcu, epitomu svih jugoslavenskih “promašenih investicija”. No možda krene bolje kad jednog dana netko zakupi prostor za ugostiteljski dio Galeba. Pa kad se pod posjetitelje Galeba budu mogli upisati i oni koji su samo došli na brod nešto pojesti i popiti, a za Tita nikad nisu čuli, a to su svi stranci mlađi od 50 i brojni mladi Hrvati. Ili netko misli da su čuli za nesvrstane, za Sirimavo Bandaranaike i Mobutua Sesea Sekoa? Problem je što se na natječaj za najam već godinama nitko ne javlja, vjerojatno u strahu da bi im to nanijelo više štete nego koristi. Ipak, prilikom otvaranja najavljeno je iz Grada – tada još pod “starim vlastima” – da će na Galebu gostovati strani kuhari, povezani s kuhinjama država koje je Galeb obilazio. “Jedna je od ideja da se formiraju meniji naziva Nehru, Naser, Sukarno, Selasije”, navodi se u članku koji je sponzorirao Grad. Još bi bolje bilo da menije nazovu po Idiju Aminu i Bokassi, iako je malo vjerojatno da bi ih itko normalan naručio. Jer “meni Idija Amina” budi vrlo neugodne asocijacije. Kome je to, pobogu, palo na pamet? Što je iduće, “meni Hanibal Lecter”?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.
Holjevac: ‘U Benkovcu smo zamalo gledali nastavak balvan-revolucije. Sjećate se 91.?’
Holjevac: ‘Je li se itko upitao što je Danka Derifaj zapravo vidjela na Thompsonovoj terasi?’
Holjevac: ‘Je li Kata zaboravila mudre riječi svog voljenog druga Tita’
