Srbi u Srbiji imaju tu nesreću da im je već godinama predsjednik dvolični bizantinski muljator Aleksandar Vučić, a Srbi u Hrvatskoj imaju tu nesreću da ih već desetljećima zastupa Milorad Pupovac. On je monopolizirao svoj položaj, upravlja svime srpskim u Hrvatskoj: politikom, kulturom, novcem koji država daje za manjine. Za one prve Vučić je nesreća jer ih više od desetljeća drži u uvjerenju da je Srbija žrtva svemirske nepravde i da, zato što “svi mrzedu Srbe”, sada svijet gradi sanitarni kordon oko Srbije. Zasad taj kordon ne uključuje zid, električnu ogradu, bodljikavu žicu i jarak s krokodilima, ali ako Vučić ovako nastavi, doći ćemo i do toga. A onaj drugi odgovoran je za to što se Srbe 30 godina nakon rata u Hrvatskoj doživljava kao problem. Jer on ne želi da oni budu normalan dio hrvatskog društva. Bez stalnog izazivanja napetosti, on bi nestao bez traga u nebitnosti. Zato on želi izolirane Srbe, Srbe koji su u stalnom strahu i koji se osjećaju ugroženima, inače mu nisu od koristi.
Dotični je prvo organizirao izložbu u slavu potpuno nebitnog “uglednog Srbina” Dejana Medakovića u Srpskom kulturnom centru. Prije početka izložbe pojavila se skupina od pedesetak maskiranih ljudi koji su vikali ZDS. Priče o tome da država treba reagirati i uhititi crnokošuljaše zaboravite. Za što točno? Za okupljanje u javnosti? Nema pravnog temelja. Nositi maske nije zabranjeno. Čak ni burke, nažalost. Za ZDS? Upitno je mogu li im uopće naplatiti globu za prekršaj. S obzirom na to da nisu ometali izložbu niti komu prijetili, takav prosvjed posve je legitiman, pa iako uopće nisam pobornik toga da navijačke skupine i bilo kakvi aktivisti određuju što je društveno prihvatljivo, a što ne, zamjeram im prije svega maske i naivnost. Niste, dečki, valjda Antifa da se skrivate iza maski, kako oni rade kada krenu u razbijačke pohode s palicama po Genovi ili Hamburgu, u stilu svojih duhovnih prethodnika iz 1934.? Oni su teroristička organizacija, sada i službeno zahvaljujući Trumpu, trebaju li komu biti uzor? A sad, zašto naivnost?
Pa, gledajte, jasno je svima da je izložba u čast nekog lika za kojeg nitko nikad nije čuo, a koji je “slučajno”, što je Pupovcu promaknulo, zanimljiv jedino kao jedan od autora Memoranduma SANU-a, provokacija. A kad Vlada ne reagira na takve jeftine i prozirne provokacije, reagira ulica. Doduše, možda je i u pravu, neke je stvari ponekad najpametnije ignorirati. No u svakom slučaju na provokacije, kakve god bile, ne treba nasjedati niti reagirati nasilno. Pa pogledajte što su hamasovci postigli napadom na Izrael, koji je također zapravo bio provokacija – s ciljem da se prisili Izrael da krene na Gazu (po taoce!) pa da onda izigravaju žrtvu. Koji je, dakle, cilj provokacije? Polučiti emocionanu reakciju onoga koga se provocira, kako bi ga se moglo optužiti za divljaštvo i nasilje. Provokacija je, da budem posve jasan, legitimna u politici. Antife isto tako tvrde da je molitva na trgu provokacija. Jest, ali i pravo onih koji mole. A to što nam upravo na ove dane Pupovac u sklopu “dana srpske kulture” potura koautora srpskog plana istrebljenja Hrvata i uvođenja srpske hegemonije, dokumenta koji je sam kamen temeljac agresije na Hrvatsku devedesetih, govori koliko je Pupovac inteligentan provokator. Da, njegovo je pravo organizirati izložbe, iako ne nužno sredstvima Ministarstva kulture, naročito one koje veličaju ideologe velikosrpstva. I to – pazite cinizma – pod motom “Kultura spaja”!
Kako se riješiti provokatora?
Najbolji način reagiranja na provokaciju jest da ostanete smireni, izbjegavate emocionalne reakcije i, umjesto toga, radite promišljeno. Treba, recimo, postaviti pitanje dvostrukih standarda – zašto se neke ljude uhićuje i prijeti im se zatvorom za ometanje srpskih okupljanja na kojima se glorificiraju četnici i Miloševićevi režimski intelektualci, a one koji nasilno ometaju molitvu na trgu poziva se u medije i tretira kao heroje?
Maske i ZDS nisu dobar odgovor jer je to emocionalan odgovor kakav Pupovac i želi. Dakle, dečki, duboko udahnite, koncentrirajte se i odaberite odgovor koji ide u korist vaših ciljeva, a ne onaj kojim ćete pomoći provokatoru da ostvari cilj i naruši vam ugled. Provokator će se okoristiti na vašoj emocionalnoj reakciji, to mu daje moć. I nemojte ga doživljavati osobno: provokacija više govori o mentalnom stanju provokatora nego o vama. Odgovor ponekad nije ni potreban, ponekad je najbolje ostaviti provokatora da se koprca – u ovom slučaju, Pupovca pustiti da objašnjava zašto je odabrao baš Dejana Medakovića kao temu izložbe. Kako treba reagirati na takvu provokaciju? Mirno, bez emocionalne reakcije, jer je Pupovac i želi kako bi onda mogao glumatati žrtvu ustaškog genocida. A Možemo i SDP žele optužiti vladajući HDZ da dopušta širenje fašizma pa im taj i takav Pupovac savršeno odgovara, skupa s četnicima koji su pisali Memorandum. Zato možda sada treba podsjetiti na to tko je bio Dejan Medaković, koji je s Hrvatskom povezan uglavnom tako što je rođen u Kraljevini SHS, u Zagrebu, u uglednoj obitelji srpskih nacionalista.
Bio je jedan od članova radne skupine koja je izradila Memorandum SANU-a, jasan poziv Srbima da krenu u rat. Milošević, antifašist i progresivni ljevičar socijalist, dakle političar puno bliži našim možemosima nego što je to Plenković ili što je, nedajbože, bio Tuđman, memorandumske je teze koristio kao argumente za tvrdnju da su Srbi u Jugoslaviji ne samo potlačeni, poniženi i opljačkani od “bogatih severozapadnih republika” nego i životno ugroženi. Da su u nepovoljnijem položaju od ostalih naroda i, najvažnije od svega, da granice Srbije nisu pravedne jer svi Srbi ne žive u jednoj državi. Memorandum je bio intelektualni temelj rata. Da, socijalizam bi propao ionako, i Jugoslavija bi se raspala ionako, ali sasvim sigurno bez sukoba ovakvih razmjera, ako bi ikakvog sukoba i bilo. A vrhunski je cinizam što je na izložbi postavljena i slika Miloševićeva mentora Stambolića. Onoga kojeg je Sloba (a njega je Medaković podržavao), koji je poveo Srbiju u tranziciju iz socijalizma u nacionalsocijalizam, dao ubiti.
Pupovac uvaljuje idiotske priče
Pupovac, upitan za Medakovića, ima svoj standardni spin, a malo je ljudi u svijetu, i političara, koji znaju bolje spinati od njega! “Taj memorandum nikada nam nije bio prihvatljiv, ni tada ni danas. Bili bismo sretni da ga nikada nije bilo. Ali nije prihvatljivo ni to što ga danas neki koriste kao riječ kojom će etiketirati Srbe”, kaže Pupovac. Znači, njemu Memorandum nije prihvatljiv, ali izložba u čast njegova tvorca tamo negdje oko obilježavanja godišnjice Vukovara jest. Pa upravo se on brine za to da se Srbe etiketira, zbog njega, ne zbog drugih Srba! Zar u Hrvatskoj nije bilo Srba koji nisu imali veze s četništvom i velikosrpstvom, koji su povezivali, a ne razdvajali? Od umjetnika do reprezentativaca? Jest, ali oni Miloradu nisu zanimljivi, jer onda neće biti reakcije pa ne može kmečati.
I kakve su to idiotske priče da je riječ o uglednom Srbinu Dejanu Medakoviću, a ne o ideologu velike Srbije Dejanu Medakoviću, kakve nam Pupovac uvaljuje? Što, da organiziramo izložbu u čast uglednog znanstvenika Josefa Mengelea, koji je bio vrlo cijenjen u svijetu u stručnim krugovima prije 2. svjetskog rata? I malo se pravimo blesavi oko njegovih eksperimenata u konclogorima? Pupovac misli da je riješio tu dilemu logikom “pojavu osuditi, druga spasiti”: “Memorandum SANU-a osuđujemo, a Medakovića poštujemo.” Samo pet dana nakon pada Vukovara, grupa srpskih akademika uputila je javnosti proturatni apel. A “mirotvorac” Medaković se u ime SANU-a ogradio od tog apela, rekavši da su to stavovi pojedinaca, ne SANU-a.
No tko laže, Pupovac ili ekipa iz Možemo? Novosti tvrde da su na otvorenju izložbe o tvorcu Memoranduma bili i uglednici iz Možemo i srodnih stranaka – Ivana Kekin, Damir Višnjić i zastupnica Dalija Orešković. Dakle, na isti dan kad su izglasali zabranu korištenja “ustaškog” ZDS-a, idu na otvorenje izložbe četničkom antifašističkom ideologu. Ima logike, i Memorandum je bio usmjeren protiv ustaša, i Milošević se borio protiv ustaša.
Oni pak tvrde da nisu bili ondje. Tko tu laže, Pupovac ili Kekin? Teško je to napamet reći jer su oboje više puta uhvaćeni u laži. No istina je da su možemosi, vođeni refleksom “idemo podržati bilo što srpsko kako bismo pokazali da smo napredni i protiv ustašluka u Splitu”, zapravo ispali magarci, da ih je Pupovac uvalio. Došli su na otvorenje, a kad su shvatili da je to navlakuša i tko je taj tip, kad se pronijela glasina da je to tvorac zloglasnog Memoranduma SANU-a, nanjušili su moguću reputacijsku štetu – nije da im inače četništvo bitno smeta – i pokupili se prije službenog otvorenja. I to je problem i s desnicom i s ljevicom: i jedne i druge Pupovac uspijeva “navući”. I jedni i drugi kasnije od svega imaju samo štete. Čak i Srbi u Hrvatskoj od svega imaju samo štete. Za njih nikoga ne bi bilo briga toliko godina nakon rata da Pupovac stalno ne “kuri”. Tko jedini ima koristi od Milorada Pupovca? Milorad Pupovac. I Srbija.
Specijalni rat preko kulture
Ako je doista sudjelovao u pisanju Memoranduma SANU-a, ne razumijem motiv organizatora izložbe – kaže ministrica Obuljen Koržinek u vezi sa spomenutom izložbom o Medakoviću. Kad netko nešto ne razumije, treba mu objasniti. A kako smo upravo razjasnili tko je bio Medaković, odgovor na ministričino pitanje nameće se sam po sebi. Ne, ne treba je kritizirati zato što nije znala tko je Medaković, nije nitko dok BBB-ovci nisu upozorili na to svojim prosvjedom. Izbor tema nije na ministarstvu, nego na organizatoru te manifestacije, Dana srpske kulture. Ministrica osobno takve stvari ne mora znati, iako bi bilo dobro da na nižim instancama ministarstva pretresu takve festivale sumnjivih namjera i vide ima li u programu nečega što bi trebalo izbaciti, kao preduvjet za bilo kakvo financiranje iz ministarstva.
Ali je treba kritizirati zato što ne razumije motive organizatora. Motivi su vrlo jasni, izazvati rekaciju Hrvata pa ih optužiti da su ustaše. Uvesti Hrvatsku u stanje ideoloških podjela i uvesti kaos u Hrvatsku. U toj atmosferi svađe, nasilja i straha rušiti Vladu i podrivati oporbu kako bi se izazvala nestabilnost u državi. Pretvoriti Hrvatsku, ako je moguće, u Vučićevu Srbiju, propalu državu i bolesnika na Balkanu. Domovinski rat u stvarnosti je počeo srpskim kulturnim okupljanjima u režiji Jovana Raškovića, preteče Milorada Pupovca. Nemojmo to zaboraviti! Ne treba biti naivan – kultura nije uvijek samo kultura, kultura je i politika. “Srpski svet”, koji je politika, širi se putem srpske kulture. Pupovac to vrlo dobro zna i zna da Srbi “umeju od svega da prave politiku”. I da Hrvatima to nije toliko imanentno, zbog toga što Srbi ipak osjetno dulje imaju neovisnu državu i atribute državnosti. Ministrica bi trebala razumjeti da se specijalni rat u pravilu vodi preko kulture i da su te kulturne manifestacije koje njezino ministarstvo obilno financira, ne samo srpske, često dio specijalnog rata protiv Hrvatske, i da ponekad i BIA ima prste u tome. A možda i ne bi: možda je baš to što sve informacije dobiva iz medija, i što ne razumije baš previše toga, upravo kvalificira za ministricu u Plenkovićevoj vladi. Hasanbegović bi, recimo, znao koji je motiv organizatora. Zato on više nije ministar kulture.
Ipak, Obuljen je u konačnici bila korektna. “Jednostavno radi pijeteta, radi suživota u Vukovaru, ne treba organizirati izložbu s takvim naslovom (‘Srpkinja’)”, složila se s Pavličekom. “U ovom trenutku povišenih tenzija zaista ne vidim smisao da konzulat Republike Srbije u Vukovaru, u tjednu kada se kao Hrvati sjećamo najveće traume iz Domovinskog rata i želimo u tišini prisjetiti se žrtava, organizira takve događaje. Meni to stvarno nije prihvatljivo”, poručila je ministrica. No valja primijetiti, jedan “ekstremni desničar”, gradonačelnik Vukovara, Pavliček, jasno kaže da dopušta Srbima njihove izložbe i predstave. Samo ne u ovome trenutku, iz pijeteta prema žrtvama. On ne dovodi u pitanje pravo srpske zajednice na kulturno izražavanje, samo smatra da bi takav događaj u razdoblju kada se Vukovar prisjeća svojih najtežih dana mogao biti doživljen kao provokacija. S druge strane, “neekstremni” ljevičari brane Hrvatima domoljubne priredbe i koncerte jer se na njima može čuti ZDS, a to je “ustaški i protuustavno”.
ZDS čini fašista?
Može li Zagreb zabraniti ZDS? Gradska skupština to je izglasala. Dakle, kad bi grad Zagreb obilježavao 18. studenoga, kao što to čini Vukovar, ekipa iz HOS-a ne bi smjela doći, ali bi zato Veselin Šljivančanin mogao doći na Trnjanske kresove. U uniformi. I s petokrakom. Kao što i svi ostali onamo idu s petokrakama. Naravno, grad nije zakonodavno tijelo pa ne može zabraniti ZDS kao takav. Ali može donijeti određene propise, a koliko su oni zakoniti, tek će se vidjeti. Dolazak na trg i pjevanje “Čavoglava”, doduše, ne mogu zabraniti nikomu. A nije teško pretpostaviti da će Zagreb uskoro biti išaran ZDS-om. No, na stranu dvojbe o legalnosti, što se time zapravo hoće postići? Osim, naravno, srkenuti pozornost s financiranja udruga u kulturi, što Grad radi prilično netransparentno, ali dovoljno transparentno da se vidi da ogroman novac odlazi suradnicima i aktivistima stranke Možemo, na sličan način kao što je nekad odlazio kumovima i prijateljima Milana Bandića. Samo što su ti Bandićevi rođe ipak imali neke bagere pa bi za taj novac nešto i napravili, dok Tomaševićevi paraziti samo ubiru novac i ne rade ništa, bar ne korisnog za građane (razni “queer” videouradci i slično beskorisno su rasipanje gradskog novca, kao i dobro plaćeni aktivizam).
U vizuri SDP-a i Možemo, o čemu sam pisao proteklog tjedna, nisu postupci ti koji čovjeka definiraju, postupci poput pisanja programa pogroma susjednih naroda, nego simboli. Ako ZDS čini fašista, a SFSN i petokraka antifašista, onda i pilotska uniforma čini pilota, a stetoskop liječnika. Iako znamo da odijelo ne čini čovjeka, ni korice knjigu. Dakle, kako ih je i Plenković podsjetio, oni se bune protiv pjesme jednog čovjeka koji je njima “negativac” zbog, prema njima, “neustavnog simbola”, iako je zapravo hrvatski branitelj i dragovoljac Domovinskog rata koji je, kako jasno piše u Ustavu, temelj Hrvatske države (ne, nigdje ne piše da je to antifašizam). Površnost je oduvijek bila jedna od njihovih definirajućih osobina. Jednom davno napisao sam da su oni koji su branili Hrvatsku od agresije bili dobri dečki i bili bi to čak i da su na čelu imali svastiku, a ne ZDS na rukavu, a oni koji su je napadali negativci pa da su baš imali golubicu mira i maslinovu grančicu na uniformi.
No, odakle takva fiksacija ljevice na ZDS, o čemu im je i Plenković održao bukvicu u Saboru, u biti jedan od boljih svojih govora ondje? Je li razlog to što je ZDS ustaški? Pa ustaša nema od 1945.! Ne, bit će im smeta upravo zato što ih podsjeća na rat iz devedesetih, ne onaj iz četrdesetih. Na rat koji su “klerofašisti” s krunicom i Thompsonovom pjesmom dobili, a antifašisti i “levičari” izgubili, kao i sve progresivne projugoslavenske snage. Mislim da je upravo to ono što ZDS-u ne žele i ne mogu oprostiti. Previše ih podsjeća na poraz njihove strane u posljednjem ratu. Uostalom, nije neka tajna da toj i takvoj ljevici hrvatska neovisnost nikad nije dobro legla, sve je to njima bio primitivizam i nacionalizam, progutali su je nekako jer su morali, kao gorku pilulu, a sad na sve načine pokušavaju tu pobjedu poništiti, lažući nam da je “antifašizam ustavni temelj Hrvatske” kako bi ispalo da je neovisna Hrvatska zapravo plod 2. svjetskog rata i antifašističke borbe njihovih predaka, što duhovnih, što fizičkih. No, neovisno o bilo čijem tumačenju, činjenica je da su možemosi izbore dobili kao zeleni aktivisti i da su obećavali da se neće baviti ideologijom nego komunalnim temama i ekologijom, a da je u međuvremenu grad zatrpan smećem i smogom, dok je njima glavna preokupacija – ZDS. I, povremeno, Gaza.
Empatija kao scenski rekvizit
Ako u Arenu ne može Marko, može Severina. Jer oni nam tvrde da je ZDS neustavan, a pozivanje na neku Jugoslaviju, unatoč zabrani udruživanja u jugoslavenske asocijacije u Ustavu, recimo, nije (ne odnosi se to samo na Sevu nego prije svega na Brenu i slične). U Hrvatskoj, studeni je ne samo hladan i sumoran nego i mjesec podsjećanja na stradanja Vukovara i Škabrnje. Nedavno su pokopana četvorica vukovarskih heroja iskopana iz masovne grobnice na Ovčari.
Severina je pak na koncertu u Areni, dva-tri dana nakon pokopa tih heroja, poslala podršku majci čije je dijete smrtno stradalo. Ali ne Lyliane Fournier, ili kojoj drugoj majci kojoj je dijete stradalo u Vukovaru pa ovih dana pokopano, ne. Nego majci čije je dijete poginulo u padu nadstrešnice u Novom Sadu. Iskrena empatija ili tek dodvoravanje svojoj pubici, empatija kao scenski rekvizit? Jasno da Severinina sućut nije iskrena, ona je populistička. No zašto je spomenula nadstrešnicu, kao da je to naš problem, a nije heroje Vukovara? Zašto ona ima razumijevanja za majke poginulih u Novom Sadu, ali ne i za majke poginulih hrvatskih branitelja?
Ili je do njezine publike, koja je takva kakva jest? Seve je uvijek spremna stati u obranu zlostavljanih žena, ali može li i jedna zlostavljana žena, ako je vjernica, katolikinja, biti prihvaćena u feminističkim udrugama? Nije stvar u Severini. Ona zna sve o manipuliranju masama i o tome kako graditi imidž. Sve što ona radi u cilju je samoreklame. No ostaje činjenica da je u najširim krugovima nacije prihvatljivo pokazati sućut za žrtve Srbije u Srbiji, ali ne i za žrtve Srbije u Hrvatskoj. Prihvatljiva je petokraka, ali ne i ZDS, prihvatljiva je Brena, ali ne i Marko. Ima tu neke perverzne logike, nije to samo u Hrvatskoj tako, ali svejedno se valja zamisliti.
Stereotipi ne padaju s Marsa
U životu sam upoznao kojekakvih Židova i Židovki, lijevih i desnih, konzervativnih i liberalnih, simpatičnih i odbojnih, ali baš nikad nisam upoznao glupog Židova niti Židovku. U odličnom film Paula Newmana, “Ničija budala”, glavni lik u jednoj sceni kaže svom odvjetniku: “Ako si Židov, kako to da nisi pametan?” Stereotipi, očito, ne padaju s Marsa. Obično imaju temelja. No za sve postoji prvi put. Nasljednica dinastije socijalističkih velmoža Goldstein ukazala se na TV-u, u “Otvorenom”, i uz to što nas je počastila čudnim grimasama, beljenjem očiju i mahnitim gestikuliranjem (što puše na FFZG-u ovih dana?), valjda da bi ispunila šupljine u svom govoru, išla nam je, iako je rođena 1994., objašnjavati da prije devedesete zapravo nismo živjeli u komunizmu i da nam je bilo dobro.
Mlada SDP-ova stručnjakinja za antifašizam – predsjednica Savjeta za antifašizam SDP-a – objasnila nam je da to što smo bili u komunističkoj partiji ne znači da smo bili komunisti, da nije bilo komunizma nego socijalizma, i da to što se partija zvala komunistička ne znači da je bila komunistička. Dobro. Uglavnom, SDP je u Tesi Goldstein dobio dosljednu nasljednicu svojih sad već ne više tako mladih snaga, poput Mirele Ahmetović i, prije nje, Mirele Holy. A da ne govorim da sama pozicija “predsjednice Savjeta za antifašizam” zvuči kao nešto izvučeno iz češke komedije o komunističkim vremenima, koja, kaže Tesa, to nisu bila. Mislim, oni su bili komunisti, ali nisu. I režim je bio totalitaran i diktatura, ali nije.
A u obranu židovske pameti, Goldsteini nisu baš pravi Židovi, nego komunistički Jugoslaveni koji baš, prema Tesi, i nisu pravi komunisti. Nisu židovstvo naslijedili matrilinealno, a nisu ga ni prihvatili konverzijom, tako da je pitanje imaju li se uopće pravo predstavljati kao Židovi. Ali, kao pokazni Židovi SDP-a uvijek mogu funkcionirati. Tamo prave Židove ionako baš ne vole previše.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.
