Gradska zastupnica u Zagrebu Dina Dogan pogriješila je samo u jednom kad je od Tomaševića zatražila da se očituje gdje je sve točno radio kao “savjetnik” i o svom magisteriju na Oxfordu: istina, Tomašević stvarno nikada nije tvrdio da je studirao na Oxfordu, nego na Cambridgeu. To je lapsus koji bi se u drugim uvjetima mogao zanemariti, ionako postoji pojam “Oxbridge” za ta dva srodna i bliska sveučilišta, ali Dina Dogan žena je s doktoratom koja predaje na fakultetu. Njezine kvalifikacije nisu u području rodnih studija ili nečeg tako apstraktnog, već u području financija, gdje nešto konkretno treba i znati. Dakle, Dogan je, prije negoli je postavila inače odlično artikulirano pitanje, trebala provjeriti o kojem je sveučilištu riječ, jer je ovako dala priliku Tomaševiću, obdarenom lukavošću tipičnom za Bosansku Posavinu, da joj uzvrati kako on nikada nije ni tvrdio da je studirao na Oxfordu, i da tu razmjerno minornu pogrešku maksimalno iskoristi kako bi skrenuo pozornost s onoga što je stvarno važno. PR je Tomaševiću, za razliku od vođenja grada, uvijek dobro išao, bio bi vrhunski marketniški stručnjak da se odlučio time baviti. Nažalost, završio je u politici.
“Sastavni je dio moga posla, nažalost, biti stalno izložen lažima koje plasiraju politički suparnici. Kad ne znaju za što bi me optužili, pribjegavaju lažima”, zacvilio je Tomek. Koji je došao na vlast tako što je stalno, kao politički suparnik Milana Bandića, plasirao napade pa mu je na kraju Bandić bio kriv i kad pada kiša. Grad joj je uzvratio izjavom za koju bi kakvog HDZ-ovca mediji razapeli: “Tijela javne vlasti ne vode evidenciju o prethodnoj profesionalnoj ili akademskoj karijeri izabranih gradonačelnika”, poručili su. Tomašević je nešto kasnije ipak slavodobitno pokazao fotografiju diplome magistra, na stranu što je studirao nekih 12 godina ukupno, od 2000., kad je upisao pravo, pa do 2013., kad je magistrirao na Cambridgeu, od čega je devet godina proveo na dodiplomskom studiju. To je ipak manje od kolegice Benčić, koja je studirala 18 godina. Time je uspješno izbjegao odgovoriti na najvažnije pitanje, ono o radnom iskustvu. O tome nije rekao ni riječi, a to je zapravo vrlo jasan odgovor. Sad samo treba čekati da se istraživački novinari s ljevice rastrče okolo ne bi li pronašli nekog susjeda Dine Dogan koji će se zakleti da je njezin balkon zapravo njegov balkon, ili bar nekog rođaka u trećem koljenu koji je ostao dužan porez državi.
A kad je riječ o dilemi je li riječ o tečaju ili magisteriju: “master” po Bologni, koji mi prevodimo kao magisterij, diplomski je studij, ne poslijediplomski! Dakle, druga razina visokog obrazovanja i odgovara nekadašnjem VSS-u. Upisuje se nakon završenog prijediplomskog studija koji traje tri do četiri godine (“bachelor”, nekad VŠS), i traje u pravilu godinu dana. Ono što se nekoć zvalo magisterij, danas odgovara poslijediplomskom specijalističkom studiju, koji Tomašević nije završio. Odatle zbrka.
Gdje je diploma?
Ovdje valja razjasniti zašto neki sumnjaju u to jesu li Tomašević i Benčić uopće diplomirali. Prvo, Benčić, za razliku od Tomaševića, još nije pokazala javnosti svoju diplomu, a na fakultetu su je “zagubili”. Isto tako su je vjerojatno zagubili i mentor i članovi povjerenstva. Drugo, Benčić je lagala da je diplomirala kad je htjela ući u povjerenstvo za nadzor policije, pa nije nerazumno sumnjati da je lagala i poslije.
A za razliku od hadezeovaca koji su kupovali diplome u ćevabdžinicama u okolici Prometnog fakulteta (poput legendarnog i adekvatno nazvanog “Indexa”) u Zagrebu ili na pumpi u Brčkom, možemosima to nije potrebno. Oni uvijek mogu hladno slagati kako imaju diplomu koju zapravo nemaju jer, kako je Tomašević lijepo rekao, za izlazak na izbore za položaj gradonačelnika dovoljno je da skupite 5000 potpisa. To je politička pozicija, ne stručna, i za nju se, kao i za ministarsku, ne traže nikakve kvalifikacije. Mediji i javnost bi, doduše, razapeli nekog HDZ-ovca kad bi tako odgovorio na pitanje o svojim stručnim kvalifikacijama, iako je tu Tomašević u pravu.
Ali on je u kampanji često isticao svoj magisterij s Cambridgea, a ako političar javno ističe svoje obrazovanje, onda ga treba javno i dokumentirati. Naročito ako se pozivate na transparentnost.
Ljudi sumnjaju u to imaju li lideri Možemo ikakve diplome upravo zato što nikada nisu radili nikakav posao osim bavljenja aktivizmom u udrugama i bavljenja politikom. Ni za jedno nije potrebna diploma, kako je i sam Tomašević lijepo ustvrdio. Ne morate je predočiti poslodavcu. Uostalom, čemu sad zgražanje kad znamo da Tomica često sebe reklamira kao što trgovac rabljenim automobilima reklamira svoju robu, pa se predstavljao kao “voditelj Instituta za političku ekologiju”, što zvuči poput naziva kakve ugledne javne ustanove, a u stvari je udruga građana financirana od Sorosa, s petero zaposlenih koji su se bavili lamentiranjem o odrastu i 15-minutnom gradu.
No time što je prezentirao diplomu javnosti, i to predstavio kao čin dobre volje jer mu diploma ionako nije trebala ni kad se bacao naglavce u kante za smeće niti mu treba sada kada u kantama mjesta više nema ni za štakore, Tomašević je lukavo izbjegao odgovoriti na važniji dio pitanja Dine Dogan. A to je onaj o radnom iskustvu: prema vlastitim navodima i službenoj biografiji, Tomašević je kao konzultant radio u više od 40 zemalja na svim kontinentima. Savjetovao je međunarodne organizacije, razvojne agencije i lokalne vlasti o pitanjima zaštite okoliša, održivog razvoja i sudjelovanja građana u upravljanju lokalnim resursima. Koje i kad?
Vrijeđanje inteligencije
Dogan je nakon njegova “odgovora” koji to zapravo nije ponovila pitanje: “Molim da mi se dostave cjeloviti podaci o dosadašnjem radnom iskustvu gradonačelnika, s jasno naznačenim razdobljima, nazivima poslodavaca ili organizacija, zemljama u kojima su se ti angažmani odvijali te vrstom ugovornog odnosa… Posebno se traži objašnjenje navoda koji se odnose na tvrdnje o radu u svojstvu konzultanta u velikom broju zemalja.”
Odgovoriti na potonje zapravo nije teško. Tomašević zacijelo nikad nije bio ni u kakvom radnom odnosu kao savjetnik ili konzultant nigdje, jer se to radno mjesto ne daje klincima, već zaslužnim i iskusnim pojedincima koje negdje treba uhljebiti do mirovine. Njegov se posao konzultanta, po svoj prilici, svodio na to da ispuni anketne obrasce i upitnike koje su razni NGO-i, razvojne agencije i lokalne vlasti slale njegovu NGO-u, pardon, “institutu”. Jer često su takve stvari, da se za mišljenje pita razne zeleno-lijeve udruge građana, uvjet za financiranje bilo od Sorosa, bilo od državnih vlasti ili EU-a.
Onda bi, nije teško pretpostaviti, “savjetnik” Tomašević ispunio te ankete, dao neke prijedloge, vratio ih pošiljatelju mailom, gdje bi neka teta Dragica u administraciji sve to prikupila, sažela povratne informacije od raznih NGO-a iz raznih država i gradova na list A4 papira i dostavila to šefovima, a oni bi to onda bacili u kantu za smeće jer je svrha tog “savjetovanja” ionako dobiti novac, a ne baviti se fiks-idejama urbane mlađarije neodređenog roda i spola i vrlo određenih političkih ambicija. Uostalom, kad vidite da u Tomaševićevoj biografiji piše da je u dobi od 21 godine, kao neuspješni student, prodao (!) Kopenhagenu projekt održivog upravljanja gradom, shvatite da su te priče o savjetovanju desetaka gradova i država vrijeđanje svačije inteligencije.
No, na kraju dana nije toliko važno koje diplome tko ima, pa ni radno iskustvo, već što i kako radi. A Tomašević radi tako da čak ni njemu naklonjeni mediji ne skrivaju previše svoje razočaranje. U predizbornim kampanjama isticao je zaokret od dotadašnjeg modela upravljanja Zagrebom, obećavajući borbu protiv korupcije, transparentnost proračuna i održiv razvoj. Ključne poruke kampanje bile su promjena modela upravljanja, kraj dijeljenja novca po rodbinskim i stranačkim vezama te uvođenje reda u gradska poduzeća. Obećao je javni prikaz trošenja svake kune iz gradskog proračuna, rješavanje problema otpada, unapređenje javnog prijevoza, ubrzanje obnove nakon potresa.
Od borbe protiv korupcije dobili smo afere, od obećanja da se novac neće dijeliti rodbini i stranačkim kolegama dobili smo to da se novac šakom i kapom dijeli udrugama koje vode Tomaševiću bliski aktivisti, problem otpada samo je postao veći, a na javni prijevoz u Zagrebu ne treba ni trošiti riječi. Ali što očekivati od ekipe koja u životu nije zaradila ni jedan euro na slobodnom tržištu, nego je svaki užicala od sponzora ili dobila od poreznih obveznika? Kad to znate, onda i nije čudno što slobodno tržište smatraju kapitalističkom ujdurmom, a one koji na njemu pošteno zarađuju svoj novac buržujima i lopovima čiju imovinu treba “redistribuirati” parazitima.
Dalija protiv nosača aviona
Teško da tjedan može proći bez Dalije Orešković. Ovog se puta obrušila na Vladu zbog američkog nosača aviona pred obalom Splita, kojem ona ne bi dopustila ulazak u naše teritorijalne vode. Trebali su nju pitati za dozvolu, po Ustavu, a ona bi rekla: “No pasaran.” Zanimljivo je pratiti kako svi koji koji krive nacionalizam za sve ratove i zla svijeta, koji ga smatraju gorim od rasizma, homofobije, mizoginije i islamofobije, postaju ekstremno nacionalistički raspoloženi kad se spomene SAD. Onda im nacionalizam nije nacionalizam, nego borba protiv američkog imperijalizma i za nacionalni suverenitet. Taj suverenitet treba, po njihovu mišljenju, postojati samo u odnosu na SAD, Izrael i možda još poneku zapadnu državu, ali nipošto u odnosu na Iran, Arape, Rusiju, nesvrstane i, naročito, u odnosu na Srbiju i BiH jer su nam to “braća” (osim Slovenaca).
Dalija – kao i svi jugoljevičari – ima puno simpatija za islamofašistički režim u Teheranu, kao što ima više razumijevanja za Hamasove i Hezbolahove glavosječe nego što je imala za mladež na festivalu u Izraelu. To su njoj sve opresori i imperijalisti. Ona zapravo priziva Milanovića, onoga koji je naziva narikačom, da stavi neki veto na dolazak američkog nosača. Da je ruski, ne bi bio nikakav problem, ali znamo da ljevici svaka zapadna demokracija smrdi, a svaka istočnjačka genocidna diktatura miriše, da su im teroristi “borci za slobodu”, a demokratski izabrane zapadne vlade “diktatori”.
No meni je zanimljivo njezino pitanje: “Ima li tu i nekih sigurnosnih pitanja, s obzirom na dalekometne rakete kojima Iran raspolaže?” Vidite, Iran se ne tako davno kleo da nema dalekometne rakete! Još u veljači rekli su da su dobrovoljno ograničili domet svojih balističkih projektila na 2000 kilometara jer žele pokazati da njihov program nije prijetnja Europi, već služi isključivo za regionalno odvraćanje. Sad se pokazalo da Iran ima bar tri tipa raketa dometa više od 4000 km, kojima može gađati cijelu Europu! I da, nije nimalo sporno da Iran razvija nuklearno oružje, iako tvrdi da to ne čini.
Da, postoji sigurnosno pitanje. Ako su Iranci lagali o tome da nemaju rakete kojima nas mogu gađati i da ne razvijaju nuklearno oružje, znači li to da im treba vjerovati da nas neće gađati ako im dokažemo da ne volimo Ameriku i ne želimo da Židovi imaju svoju državu? Taj isti iranski režim imao je za saveznike sve ljevičare u Iranu kad je Homeini revolucijom osvojio vlast, upravo na temelju zajedničke mržnje prema Americi, Izraelu i demokraciji, samo da bi ih sve dao likvidirati tijekom idućih desetak godina. Zanimljivo je kako nas ona plaši odmazdom Iranaca slično kao što nas je Milanović plašio odmazdom Rusije ako pomognemo Ukrajini. I to prema njima nije kukavičluk i beskičmenjaštvo, popuštanje pred prijetnjom silom nego, dapače, hrabrost!
A što se turizma tiče, rat na Bliskom istoku i strah od dalekih putovanja itekako idu na ruku Hrvatskoj, koja se percipira kao sigurna destinacija dostupna automobilom.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.
