Otkako je vrhovni zapovjednik HV-a, Milanović je dramatično promijenio odnos prema vojsci i veteranima. Bar naoko. Nešto do čega mu je, dok je bio premijer, bilo stalo kao do lanjskog snijega, sad mu je prioritet. A tada u vojsku pune četiri godine, dok je bio premijer, nije ulagao ništa. Ukinuo je vojnicima čak i juhu i salatu, štedjelo se i na obrocima. Oružje da se ne spominje. Tri do četiri tisuće ljudi je, zbog rezanja plaća i neadekvatnih uvjeta, napustilo Oružane snage. 2013. godine vrijednost koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe umanjena je za tri posto. Braniteljima je uvalio Freda Matića i Bojana Glavaševića, koji su karijeru izgradili na pljuvanju po njima.
Sad najednom ima veliko poštovanje za vojsku i veterane, i bitke iz prošlosti u kojima nije sudjelovao jer mu je te legendarne ’95. bilo samo nježnih 29 godina. A kad je rat počeo, 25. Rekao bi netko, idealne godine za odlazak na bojište, ali Milanović je imao važnija posla u inozemstvu, kamo su komunistički velmože sklonili svoje potomstvo dok se ne vidi na koju će stranu vjetar okrenuti. Pa kad se vrate, tko god pobijedio, oni će vladati. Milanović sad želi veliki vojni mimohod za tridesetu obljetnicu Oluje. Da bar sad sudjeluje, i to kao glavna faca, kad već nije prije 30 godina. Ali u Zagrebu, ne u Kninu. Zadnji veliki vojni mimohod u Zagrebu priredio je Franjo Tuđman na Jarunu još za vrijeme rata, a ismijavali su ga zbog bijele admiralske uniforme sumnjivo nalik na onu Titovu. No to je imalo svrhu i cilj u smislu podizanja morala. Uglavnom, mjesto održavanja trebao bi biti Zagreb, i to Jarun ili Vukovarska ulica.
Ima svrhu i sada, ali zašto na obljetnicu Oluje, a ne na Dan državnosti? Pa zato što je Milanović bio i ostao sitna duša kojoj je najvažnije pakostiti HDZ-u, a on Dan državnosti smatra HDZ-ovskom ujdurmom. Da vic bude bolji, i HDZ je za takav mimohod, i to je u redu, ali, naravno, za Dan državnosti 30. svibnja ili za Dan oružanih snaga u lipnju. Cilj je, dakle, dvojak: jedno je obezvrijediti Dan državnosti, koji je SDP ukinuo još prije Milanovića, odnosno, jedan datum koji su ljudi rado slavili i obilježavali i dok nije bio službeno proglašen praznikom preselio na drugi datum, pa ga je HDZ vratio, ali narodni običaj slavljenja tog dana u međuvremenu je izumro. Hrvatskoj, smatram, treba vratiti Dan državnosti, ne samo na papiru kao neradni dan, nego i kao nešto što stvarno slavimo i obilježavamo. A Milanoviću to smeta. Uostalom, nije li SDP izašao iz dvorane prije glasanja o neovisnosti jer nije bio prihvaćen njihov prijedlog da se nakon izglasavanja neovisnosti krene u neke pregovore o nekoj novoj Jugoslaviji? Jasno da mu taj datum smeta. A drugi je očit, obezvrijediti i zasjeniti proslavu u Kninu. Ovako, on bi, kao vrhovni zapovjednik, bio glavni na toj paradi u Zagrebu, a u Kninu baš nekako i nije. Dakle, kao i inače, kod Milanovića nije riječ o želji da se nešto korisno učini, nego da nekom smjesti, koristeći HV.
Slučaj Uprave Jadrolinije
Napokon je stiglo i dugo iščekivano izvješće Ministarstva mora, prometa i infrastrukture o nesreći trajekta Lastovo u Malom Lošinju. David Sopta, predsjednik Uprave Jadrolinije, kao i sama kompanija, ali i kapetan Lastova, odgovorni su za propuste koji su rezultirali tragičnom nesrećom. Da je kapetan odgovoran, kao i zapovjednik palube koji je i sam stradao, bilo je jasno od početka svakom tko išta zna o pomorskim propisima, sviđalo se komu ili ne. Ali sad smo dobili potvrdu i za ono drugo – što se isto zapravo znalo – da je glavna krivnja na kompaniji i njezinoj upravi, kojoj je na čelu Plenkovićev osobni prijatelj kojeg je na to mjesto progurao mimo volje ministra Butkovića.
Plenkovićeva vlada sada je, sa zakašnjenjem, odlučila razriješiti cijelu Upravu Jadrolinije, iako je godinama očito da se tim državnim prijevoznikom upravlja loše, da su kvarovi brodova česti i da su nesreće više puta izbjegnute samo pukom srećom. Dakle, ova pogibija jednostavno je bila nešto što se prije ili poslije moralo dogoditi. Da je Plenković reagirao na vrijeme, umjesto da je štitio svog očito nesposobnog čovjeka, ovo bi se vjerojatno izbjeglo.
Dva su problema. Prvo je što je uhljeb Sopta tek prekršajno odgovoran, kao i kompanija, a kad pogine troje ljudi, vjerojatno bi netko trebao kazneno odgovarati. Drugi je što Sopta zapravo ne želi otići – čeka da ga razriješe, kako bi dobio velik novac koji mu u tom slučaju prema ugovoru pripada. Njegova je plaća veća od 4000 eura neto, ima pravo na šest punih plaća plus još pola plaće idućih šest mjeseci, ako ne prihvati novo radno mjesto u Jadroliniji. Ukupno oko 37.000 eura, a da ne mora ništa raditi. Globa koju će platiti zbog propusta bit će mnogo manja od toga. Mogu ga se riješiti tek ako utvrde da je nanio štetu kompaniji, no to podrazumijeva dugo i neizvjesno suđenje. Bi li možda ipak trebalo te menadžerske ugovore sa “zlatnim padobranima” u nacionalnim kompanijama mijenjati?
Holjevac: ‘Hrvati se zgražaju zbog scena u Srbiji, a ne vide što se događa ovdje’
Oleg ostaje, a Plenković?
Drugi je što smo imali situaciju – koja nije rijetkost u korporativnom svijetu, pa ni u politici – da imamo ministra koji je formalnopravno odgovoran za svoj sektor i ljude u njemu, a nije ih sam birao, naprotiv, poznato je da se Sopte od početka svog mandata pokušava riješiti. Umalo je i sam nastradao umjesto njega – za razliku od dotičnog, on Plenkoviću baš i nije drag, jer mu je potencijalni konkurent, netko za koga se pretpostavlja da bi ga mogao smijeniti na čelu Vlade i HDZ-a. Ukratko, Soptu je birao Plenković, ali se zbog njega prozivalo Butkovića. Ne zavidim nikomu tko se ikad našao u takvoj situaciji, pa makar se zvao i Oleg Butković i bio HDZ-ovac.
Takve se situacije ne bi smjele događati i svatko tko uopće pristane na to da mu netko hijerarhijski iznad njega odlučuje o stvarima za koje je on sam odgovoran i za koje kasnije svatko, pa i taj iznad, može prozvati njega, potpisao je ugovor s vragom. Tako se i Butković, ovog puta ni kriv ni dužan – iako je mnogima u Hrvatskoj, s razlogom, teško prihvatiti da neki ministar možda nije kriv – našao na udaru javnosti i medija zbog propusta nekoga koga osobno nije želio na tom mjestu, ali nije imao političku moć da ga makne. Što će reći da je problem HDZ-a u svevlasti premijera Plenkovića. Nije baš da je dosegao Vučićev nivo, ali se trudi. Dobar lider delegira poslove i ovlasti i svakoga drži odgovornim za njegov resor, ali mu se isto tako ne petlja u poslove iz tog resora jer time automatski preuzima dio odgovornosti na sebe. Ako i ne zakonske, ono bar moralne.
Zato je Butkoviću i bilo stalo da se ovo istjera načistac i imao je i dosta sreće u svemu tome. Ali Plenković opet izlazi kao pobjednik iz priče: njega ovo vjerojatno neće ni okrznuti, no afera će se lijepiti Butkoviću još godinama, što Plenkoviću zapravo savršeno odgovara. Niti jednom lideru ne odgovara kad mu drugi čovjek u hijerarhiji postane previše moćan i utjecajan, a Butković je iskoristio svojih pet minuta u predizbornoj kampanji na posljednjim parlamentarnim izborima kad se upustio u verbalne dvoboje s Milanovićem i izašao, začudo, kao pobjednik u disciplini u kojoj Milanović slovi kao šampion. To mu je ojačalo poziciju u javnosti, ali se Plenković očito osjetio ugroženim u jednom trenutku. Je li Sopta bio namjerno smješteno kukavičje jaje u Butkovićevu sektoru?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr
