Holjevac otkrio što točno Hrvatska ima od Rimca i Rafalea: ‘Poludim kad to čujem’

U našem visokotiražnom dnevnom listu smatraju da je kolaps hrvatskog turizma “jedna od najboljih vijesti za ovu državu” i da je došao “kraj lakoj zaradi”. Jer, znate, puno je onih koji sanjaju tvorničke dimnjake i zarađivanje na teži način. A u Slobodnoj kolumnist kaže: “Već se govori o kolovoškoj rupi, dabogda postala krater.” Prije nego što prijeđemo na priču o navodnom kolapsu turizma i tome da je to “dobra vijest”, nekoliko konkretnih podataka. 1950. godine, prema Researchgateu, prihodi od međunarodnog turizma bili su 2,1 milijardu dolara na svjetskoj razini. Deset godina poslije, više nego trostruko.

Do 1980. taj je iznos porastao s dvije na 102 milijarde – dakle, za pedeset puta u 30 godina. U idućih trideset godina, do 2010., povećao se za još devet puta – na 931 milijardu dolara, a danas je veći od 1,5 bilijuna dolara. Na razini EU-a turizam pridonosi s više od 10% BDP-a i njegov udio u gospodarstvu raste, i prema svim projekcijama, rast će i dalje. Prošla su vremena kad se štedjelo za kolor TV i veš-mašinu: danas je odlazak na skupi odmor puno bolji statusni simbol od auta ili gadgeta.

A sad malo o industriji. Prema UN-u, 1950. godine udio proizvodnje u 16 najrazvijenijih gospodarstava svijeta činio je 31 posto ukupnog gospodarstva, dok je u 29 najvećih zemalja u razvoju bio samo 11 posto, tri puta manji. Imati industriju značilo je biti tehnološki razvijen i bogat. No udio proizvodnje u gospodarstvima zemalja u razvoju prestao je rasti još 1980., kada je dosegao 20 posto. Zatim je pao na 18 posto u 2005. U istom je razdoblju u gospodarstvu spomenutih 16 najnaprednijih država svijeta udio proizvodnje pao na 24 posto u 1980., pa na 17 posto u 2005., s trendom daljnjeg pada. Danas nije ni polovica onog iz 1950. Imati razvijenu proizvodnju danas više ne znači da ste razvijena država, već najčešće da ste nečija jeftina i potrošna radna snaga. Bangladeš.

Opjevana jugoslavenska brodogradnja

Živimo u postindustrijskoj eri. Od kasnog 18. stoljeća proizvodni sektor bio je glavni pokretač rasta. Trenutno, međutim, uslužni sektor donosi više od 70 posto nove vrijednosti u svim naprednim gospodarstvima. Proizvodni sektor danas više nije najvažniji pokretač rasta čak ni “zemalja u razvoju”, u koje Hrvatska, uostalom, više i ne spada, kamoli razvijenih. Njih pokreće visokotehnološki sektor, kod nas prezren kao i turizam (Rimac!).

Do kraja stoljeća proizvodne djelatnosti u svijetu past će na svega 4-5% BDP-a, tamo gdje je danas poljoprivreda, dok će uslužne djelatnosti, ICT sektor, industrija znanja i turizam nastaviti rasti – vrijednost turizma mogla bi se čak i utrostručiti do 2050., prema projekcijama ekonomskih instituta. Proizvodni sektor i dalje će biti potreban, proizvodi veću akumulaciju kapitala, vezan je uz ekonomiju razmjera, ali neće biti dovoljan kao motor rasta, naročito razvijenih ekonomija: kako gospodarstvo raste, udio proizvodnje nužno pada.

A najsigurniji put u propast je imati sve veći i veći udio u segmentu ekonomije koji se sve više i više smanjuje. Jer će onaj zadnji koji ostane morati ugasiti svjetlo. Školski primjer je opjevana jugoslavenska brodogradnja, koja je krajem osamdesetih bila “peta u svijetu” – ali ne zato što je povećala proizvodnju i produktivnost, nego samo zato što su svi drugi, osim Dalekog istoka, u međuvremenu od nje odustali: SAD, Engleska, Švedska, sve nekad velike pomorske sile prestale su graditi brodove jer im se više nije isplatilo. Pa smo mi izbili u vrh. Nije se ni nama isplatilo, ali tko gleda glupi profit u socijalizmu?

Marcel Holjevac: ‘Zašto se nitko na Olimpijskim igrama nije izrugivao Muhamedu?’

Budućnost uzgoja pomidora uz more

Turizam je pak, kao neželjeno, ali nadareno dijete, opstao, državi i građanima koji ga preziru unatoč. Zašto? Jer imamo komparativne prednosti, ono što je ključ razvoja svake gospodarske djelatnosti. Ekonomija je u osnovi jednostavna – trebate se baviti onim za što imate predispozicije i resurse, ne onim čime biste se željeli baviti. Da, znam da bi puno ljudi rado sagradilo tvornice za preradu sardina i posadilo pomidore umjesto apartmana na parcelama uz more, ali – ne isplati se.

Pa se zato neće ni dogoditi. Zato poludim kad čujem “a što ja imam od turizma, od toga zarađuju samo iznajmljivači” – kao i kad čujem “što ja imam od Rimca” ili “što ja imam od Rafalea”. Glup način razmišljanja. Radite li tamo? Ne? Zašto biste onda nešto trebali imati od tuđeg rada? Bitno je što država ima, od Rimca neprocjenjivo mjesto na karti tehnološki visokorazvijenih država, od Rafalea porast ulaganja i niže kamate jer novac itekako gleda na sigurnost, od turizma najveći dio budžetskih prihoda. I to u zemlji u kojoj je javna, državna potrošnja ionako veća od privatne!

Što SAD ima od Applea, Amazona, Googlea, Microsofta, kad su to privatne kompanije? Osim što im te tvrtke nose cijelu ekonomiju i održavaju ih u svjetskom tehnološkom vrhu? Mogli biste isto tako pitati što Talijani imaju od Ferrarija ili turizma u Veneciji. Ne samo novac, nego i imidž države i u konačnici nešto na što su s pravom ponosni. Mi se sramimo svega uspješnog i najradije bismo sve uništili, umišljajući si da možemo živjeti i bez toga. Možemo, ali bez turizma bismo bili možda na razini Srbije, ali ne ni tako daleko.

Kuknjava ugostitelja

No ne postoji kolaps turizma, osim kuknjave dijela ugostitelja. Postoje oscilacije tržišta, kao i u svakom poslu. U srpnju smo imali jednak broj noćenja kao lani, kolovoz je počeo znatno bolje. Na žalost mnogih. Zarada možda neće biti rekordna, no i njemačka je kompletna industrija u krizi pa nitko ne smatra da bi se Nijemci trebali vratiti uzgoju krumpira i kupusa, već da se trebaju okrenuti novim tehnologijama i industrijama. Slobodno je tržište jednostavno: visoki profiti u turističkom sektoru privlače nove ulagače, grade se novi apartmani i otvaraju restorani, konkurencija raste, cijene i profit padaju. Vile s bazenima niču, skromne sobice padaju u zaborav.

Neuspješni otpadnu, uspješni opstanu, tržište – dok god nema monopola – ima mehanizme samoregulacije. Iznajmljivači i restorani podigli su cijene zato što su mogli, a tržište to vrednuje vrlo brzo. Neki će ostati bez zarade, a ponuda i cijene će se korigirati. Ono što jest problem nedostatak je suvisle strategije razvoja turizma u Hrvatskoj. Netko konačno turizam treba shvatiti ozbiljno, kao dio budućnosti Hrvatske, a ne samo kao kravu muzaru pa dok ide, ide. A kad crkne, super, otići ćemo svi u Irsku!

No sve je bolje od onog što predlaže SDP: ograničenja cijena apartmana i smještajnih jedinica po iznajmljivaču, ograničenja cijena apartmana (administrativno!), povećanja plaća, valjda također dekretom, i tako dalje. Možda ograniče i cijenu kuglice sladoleda. Ili butelje Dom Perignona. Stari i dokazano neuspješni recept iz socijalizma: smanji prihode i povećaj troškove! Što bi, pobogu, moglo poći po zlu!? Zašto bi ljudi sami određivali cijene po kojima najviše zarade kad im država može odrediti one po kojima zarađuju manje? I kako bi se to izvelo, jedno je litra benzina koja je svagdje ista, a drugo je turistička ponuda? Treba li ikomu ekonomski pismenom crtati kako bi to završilo? A poreza na imovinu se, naravno, niste sjetili, drugovi?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.