Ne možete udariti u tuđi auto na parkiralištu i oštetiti ga a da ne osjetite, ako ne vozite FAP-a kljunaša. I to pijani. To zna svatko komu se takvo što dogodilo, a ako ste vozač, vjerojatno jest.
Nije problem u tome što je Marijana Puljak ogrebala tuđi auto, ni to što je napustila mjesto nezgode a da nije ostavila svoje podatke. Kad god se takvo što dogodi, trolovi će reći “nije to velika stvar, HDZ-ovci kradu milijarde, a mi se tu prepucavamo zbog udubljenih vrata i odvaljenog odbojnika”. Ne, nije riječ o ogrebotini, nego o laganju. Ni ona ni suprug, donedavni gradonačenik, koji je bio s njom u autu, nisu osjetili ni čuli ništa? Sve me to pomalo podsjeća na davnu situaciju s Monicom Lewinsky i Billom Clintonom, kad je cijela liberalna Amerika bila zgrožena time što zatucani konzervativci licemjerno traže Clintonovu smjenu zbog nečega što se u konačnici tiče samo njega i njegove žene, zanemarujući da su impeachment tražili zato što je Clinton pred Kongresom lažno svjedočio kako “nikad nije imao seks s tom ženom”, a ne zato što je imao seks s tom ženom.
A da ne govorimo o slonu u sobi, a to je da je Monika bila pripravnica u Bijeloj kući, a Bill predsjednik, pa bi to po današnjim kriterijima bilo seksualno zlostavljanje. Ali,to je bilo par desetljeća prije Me Too pokreta, tada su žene koje su se nakon 50 godina sjetile da zapravo nisu željele seks s pretpostavljenima zdušno branile Billa i šezdesetosmašku slobodnu ljubav gazde s pripravnicom. E vidite, i ovdje postoji slon u sobi, iako posve druge vrste, i ne samo zato što su Puljci pobjegli pretvarajući se da se ništa nije dogodilo, niti zato što je “big mama” Marijana slagala kako “nije ništa osjetila”. “Prilikom vožnje unatrag i okretanja nehotice sam ogrebala drugo parkirano vozilo. Iako su senzori radili, ni ja ni suprug nismo osjetili niti čuli dodir s drugim vozilom, pa u tom trenutku uopće nisam bila svjesna da je došlo do kontakta. Policija me večeras kontaktirala jer su svjedoci prijavili događaj. Dala sam sve potrebne podatke i, naravno, preuzet ću odgovornost, platiti predviđenu kaznu i podmiriti štetu. Iskreno mi je žao zbog ove situacije i neugodnosti koju sam prouzročila vlasniku vozila. U politici, kao i u životu, mislim da je važno priznati pogrešku, pa makar ona bila i nenamjerna i nesvjesna, te snositi odgovornost za svoje postupke”, napisala je Puljak.
Marijana neće podmiriti nikakvu štetu, osim ako nije vozila neregistrirani auto, podmirit će je obavezno osiguranje. Je li to neznanje ili laž, nebitno je. Ali “snositi odgovornost” znači ne čekati da vam policija pozvoni na vrata jer su vas susjedi i kamere vidjeli i čuli, nego reagirati prije nego što vas ulove. “Priznati pogrešku” pak znači reći “priznajem, pokušala sam zbrisati s mjesta nezgode jer sam mislila da me nitko nije vidio”, a ne muljati s pričama za malu djecu o tome kako “ništa nije osjetila”.
Brački sistem “prodajem ulje”
S Marijanom se solidarizirao Kerum, koji je zbog nečeg sličnog – ogrebao je tuđi auto izlazeći s parkirnog mjesta i zbrisao, a već mu je ranije bila oduzeta dozvola – završio na par tjedana u zatvoru, i to u vrijeme Božića. “Svakom se može dogoditi”, kaže Žele, koji je usput u istoj objavi reklamirao svoj novi restoran, po onom bračkom sistemu “prodajem ulje”. Što, da ogrebe tuđi auto ili da zbriše s mjesta nezgode? Potonje se uglavnom događa – političarima. Ali zato neki ljudi i postaju političari, jer imaju deblju kožu od drugih. Primjer debele kože Milanovićevo je omalovažanje podizanja kreditnog rejtinga Hrvatske na razinu A prvi put u povijesti. “To će opet biti fetiš za neke. Ali taj rejting ne znači ništa. Ono što je bitno jest kako se zadužuješ i po kojoj cijeni. Možeš imati rejting AAA, a da su kamate šest posto i BB da su kamate tri posto”, ljubomorno je komentirao Milanović podizanje kreditnog rejtinga Hrvatske. Rekao je kako su kamate za državni dug 2015./2016. bile najniže dotad, a još su padale nakon promjene vlasti. “Bile su niže nego kamate po kojima se država zadužuje sada.” Onaj rejting, dodao je, više nije bio smeće, taman se malo bio digao, nos iz smeća je podigao, a sada je rejting super, “ali hajde se zaduži za tri ili dva posto”.
To je laž. Krajem Milanovićeva mandata Hrvatska je za servisiranje javnog duga, odnosno na kamate, davala 3,5 posto BDP-a. Danas je to 1,5 posto BDP-a. To je oko pet posto državnog proračuna. To je milijarda i pol eura više za obranu, infrastrukturu, socijalna davanja, ako hoćete i za uhljebe ili parazite, ali to je milijarda i pol eura manje kreditorima i milijarda i pol više za javnu potrošnju. Kada je Milanovićeva vlada započela mandat, kreditni rejting Hrvatske bio je na razini BBB- i nije se mijenjao još od 2001. 2013. su ga sve tri agencije smanjile za jedan stupanj, a i 2014. i drugi put, do razine ‘smeća’ na kojoj nije bio od 1997. godine. Toliko o tome koliko Milanović ima pravo kritizirati.
Kamata na državni dug – ali i na vaš kredit u banci – izravno je vezana upravo za kreditni rejting države, što god Milanović tvrdio. To je i cijeli smisao postojanja rejtinga. Ukupan javni dug krajem 2015., zadnje godine Milanovićeva mandata, dosegnuo je 86,7% BDP-a (289,7 milijardi kuna). Visoki troškovi kamata bili su rezultat rasta duga tijekom četverogodišnjeg mandata Zorana Milanovića, duga koji je u idućih deset godina HDZ-ove vlasti pao na samo 57,5 posto. Hrvatska je s ovim udjelom duga značajno ispod prosjeka zaduženosti Europske unije i eurozone, bolja i od Njemačke koja je iznad one granice od 60 posto koju EU smatra kritičnom, a pogotovo od Francuske koja je dvostruko zaduženija od Hrvatske u odnosu na svoj BDP. Hrvatska danas ima kamate na kredite, uključujući stambene, niže od gotovo svih država EU-a, uključujući Njemačku. Toliko o teoriji da su kamate visoke jer nas strani vlasnici banaka pljačkaju. I to je izravna posljedica rasta kreditnog rejtinga države – to što na stambeni kredit danas plaćate od 2,5 do 3,5% kamata, a ne više šest ili sedam kao za Milanovića, ima veze s tim što on više nije premijer.
Smeće je šefu bilo smiješno
Dakle, tijekom Milanovićeva mandata kreditni rejting Hrvatske dospio je u kategoriju “smeće”, i to u vrijeme kad se EU itekako već oporavio od recesije, i taj je rejting ostavio HDZ-u u nasljeđe. Milanovićeva vlada najviše je zadužila Hrvatsku od svih vlada, 18.882 kune (2506 eura) po stanovniku ili oko 10.000 eura po četveročlanoj obitelji. Kad je 2013. godine Moody’s srušio rejting na razinu “junk”, tadašnji Milanovićev ministar financija, Linić, to je shvatio krajnje ozbiljno: “Koliko god je ova ocjena nepovoljna jer će natjerati neke strane investitore da se zamisle, nadam se da će građani konačno shvatiti u kakvoj smo zaista situaciji. Budimo iskreni, ovo je slika Hrvatske, ovaj kreditni rejting nije zlonamjeran, ali istina je da je teško.” Milanović? Njemu je to bilo smiješno. Jer milijarde koje smo davali za kamate ionako nisu bile njegove, niti je kreditni rejting Hrvatske utjecao na njegovu mogućnost da provede neradni dan čitajući novine i ručajući u Taču.
“Ovo govori da smo, što se njih tiče, na dobrom putu, ali ne idemo dovoljno brzo”, komentirao je Milanović rušenje rejtinga u kategoriju smeća, “jer kada bismo išli njihovom brzinom, vidjeli bismo kako završavaju oni koji idu prevelikom brzinom, a nemaju dobre gume. Kreditne agencije žele da te promjene budu brze i radikalne. Ali to tako ne ide. Promjene moraju biti brze, ali ne po cijenu dodatnog stresa za građane”, rekao je i još se jednom nasmijao. Što mu je bilo smiješno, nikad nije objasnio. Ali nekima je smiješno kad naprave štetu. Obično to budu budale. Njemu se nije žurilo izvući Hrvatsku iz recesije da ne bi stresirao građane i da ne bi strani investitori navalili u Hrvatsku i, nedajbože, zaradili. Vidite, sad je jasno zašto je tako popularan.
On se brinuo o tome da nas stranci ne pljačkaju tako što nas je zadužio do ibera i plaćao dvostruko više kamata nego što je trebalo. Jer da smo plaćali jeftinije kamate, to bi išlo na ruke onima koji su nam dali kredite. Kužite? Ni ja, ali nema veze. Milanović uvijek ima idiotsko objašnjenje za sve za svoje fanove, koji se uglavnom ionako ne razumiju previše u ekonomiju pa im nije ni bitno što on govori i je li to glupost i izmišljotina, nego im je bitno da to on govori. Neće valjda vjerovati HDZ-u. Ili brojkama. Ili svojim očima. Od Milanovićeva mandata do danas kreditni je rejting porastao za čak šest stupnjeva. Šest. To je dramatičan napredak u vrlo malo vremena, kakav se rijetko bilježi. I da, realne plaće od Milanovića dosad porasle su za oko 45 posto – ne nominalne, dakle, nego realne. One koje uzimaju i inflaciju u obzir. Od 2021. do 2024. neto plaće nominalno su porasle za oko 50%, dok su cijene rasle oko 30%, što je realno plus od 20% u samo tri godine. Nominalno, plaće su se točno udvostručile: od prosječne plaće od 758 eura u Milanovićevoj zadnjoj, 2015. godini do 1511 eura u siječnju ove godine.
Pokušao joj ogaditi Europu
Predsjednik bi s ovom svojom “ima života i bez EU-a, i to uspješnog i dostojanstvenog” bio puno uvjerljiviji da je sina poslao na stažiranje u Novosibirsk, a ne u Bruxelles – kaže Goran Vojković. Istina. Ima života i bez Milanovića, i to uspješnog i dostojanstvenog. Zapravo, ne znam komu bi nedostajao kad ga ne bi bilo. Osim Putinu. I ajatolahu u Teheranu. Kako protumačiti njegove riječi sa sastanka s predsjednicom Sjeverne Makedonije, kad je kao predsjednik članice EU-a predsjednici države koja želi ući u EU pokušao ogaditi EU? Kad je tumačio kako je EU “sezonska priča koja traje dok traje”? Gdje su te uspješne europske države koje nisu članice EU-a, jesu li to Bosna, Srbija, Moldavija, Gruzija? Makedonska predsjednica bila je ta koja je morala spomenuti kako je “jasno da proširenje danas nije samo političko, kulturno i ekonomsko nego i sigurnosno pitanje, jer su se sve velike svjetske turbulencije uvijek prelamale preko Balkana”.
Milanoviću to očito nije jasno ili se pravi da nije. Vidite, tajna Milanovićeve popularnosti u narodu najviše je u tom imidžu buntovnika bez mozga, koji je izgradio tijekom desetljeća, evoluirajući od mladog, perspektivnog, umjereno progresivnog i pristojnog dečka koji se suprotstavlja krkanskom HDZ-u do antisemitske seljačine, eurofoba i putinofila kojem bi više pristajalo članstvo u nekoj od dodrinaških inačica HSP-a. Jedino što ga još povezuje s ljevicom izrazito je antiizraelski stav, ali takav isti, osim među komunistima, postoji i među neonacistima. A on je postao puno bliži njima nego ljevici.
Svojevremeno sam, ima tomu dosta godina, napisao kako bi Plenkoviću, onako umjerenom i uljuđenom, više pristajalo voditi SDP, dok bi brahijalnom Milanoviću više pristajalo voditi HDZ, naročito zbog skepse prema Zapadu i bahatog stila. No, u međuvremenu je Milanović otklizao s razumno suverenističke pozicije negdje na poziciju ljubitelja ruske vojničke čizme i ima više simpatija za terorističku, genocidnu i mizoginu mulokraciju u Iranu nego za demokraciju, kako god manjkava bila, u EU-u. Ali na njegove populističke izjave uvijek će se ložiti oni kojima je EU kriv za svaki osobni neuspjeh, jer su očekivali da će riješiti sve njihove osobne probleme. Budimo realni, upravo zato što smo u EU-u nismo Srbija ni Albanija. Ni nesvrstani.
Milanović prezire NATO, EU i Zapad
Vratimo se u prošlost, kad je Milanović ušao u sukob s EU-om takoreći prije nego što smo ušli, jer je “suverenstički” odbijao izručiti udbaške ubojice Njemačkoj. Govorim o Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, koje su nam tada on i dio njemu sklonih medija pokušavali predstaviti kao nekakve jugoslavenske agente 007, a ne seljačine koje su mesarskom sjekirom dali zatući čovjeka čiji je jedini grijeh bio što je previše znao o tome kako mlado od Mike Špiljka pljačka milijune iz “naše”, državne INA-e. Ali da mu netko predloži ulazak u neku “jugosferu” ili Rusku Federaciju, to bi vjerojatno bila posve druga priča. Hrvatska je članica NATO-a, EU-a, dio Zapada. Milanović prezire NATO, EU i Zapad, a naginje Rusiji, Iranu, svim režimima koji su totalitarni, diktatorski, koji ubijaju ljude ako prosvjeduju.
Njegova briga za sigurnost zemlje lažna je, on se samo na nju poziva kad mu to odgovara. I njegovo je moraliziranje o vojnoj suradnji s Izraelom lažno jer mu nikad nije smetala vojna suradnja s teroristima iz ISIL-a kojima je njegova vlada, prema navodima njemačkih medija, prodavala oružje na crno, u zamjenu za naftu. Češka veleposlanica EU-a u Iraku, Jana Hybášková, svojevremeno je potvrdila te navode, a autor knjiga o ISIL-u i istraživački novinar Bruno Schirra tada je za Bild rekao: “Znam da, primjerice, Hrvatska kupuje naftu od ISIL-a. Također znam da je Hrvatska prodala oružje ISIL-u. Ove informacije, naravno, nisu potvrdili službeni predstavnici Vlade Republike Hrvatske.” Niti mu smeta vojna suradnja s Rusijom. Naprotiv, bilo bi mu draže da smo avione kupili od Rusa nego od Francuza. Jer oni, eto, prodaju i Srbima. A njegovi Rusi to ne rade. Isto tako, Izrael naoružava naše neprijatelje, Srbiju? Zanimljiv izbor riječi, Srbiju “naoružava” (čime?), a nama “prodaje oružje”. Izrael oružje u pravilu prodaje onomu tko ga kupi, osim vlastitom neprijatelju. Što radimo i mi. I svi ostali.
Milanović sada tvrdi da bi kupnja antiraketnog sustava od Izraela bila praktički izdaja, kao što je izdaja i kupnja aviona od Francuza jer su ih kasije prodali i Srbiji. Problem je što ne postoji učinkovitiji sustav obrane od kineskih raketa “zagrepčanki”, koje Srbija ima, od izraelske Davidove praćke, ako je vjerovati vojnim stručnjacima. Pitanje je od koga bismo trebali kupovati oružje kako ne bismo imali posla sa “zločinačkom izraelskom vojskom”, koju se danas u lijevim i liberalnim krugovima u svijetu gleda onako kako se u ratu gledalo na našu vojsku devedesetih, i iz sličnih razloga. Od Rusa? Oni ne prodaju Srbiji? Od Amerikanaca? Oni su saveznici Izraela. Od Francuza? Milanović kaže da ni to ne valja, da i oni prodaju Srbima. Od njegova kolege, Putinova vazala Lukašenka? Oni nam mogu prodati jedino praćku kao takvu, onu za djecu. Od Njemačke? VW je upravo odlučio prenamijeniti jednu od tvornica u kojima su proizvodili automobile u tvornicu za proizvodnju oružja za Izrael, konkretno raketa za “Željeznu kupolu”. U VW-u već imaju iskustva s izradom raketa V1 za Adolfa. Dakle, prekidamo sve odnose s Njemačkom, Francuskom, SAD-om, Izraelom. Samo Rusija! I možda Orbanova Mađarska.
Odgoj djece za Mirogoj
Milanovićev istup u kojem se kune Bogom prostački je, iako bi bilo poštenije da kaže “Tita mi” jer znamo da je ateist. No prostačenje je njegova stvar, kao i animozitet prema Židovima. To što on izravno potkopava obrambene sposobnosti hrvatske vojske problem je države. Hrvatska treba kupiti najbolju tehnologiju do koje može doći, a u danim okolnostima, kad Srbija očito planira novi napad na Hrvatsku čim joj se poslože međunarodne okolnosti, bilo kakvo narušavanje obrambenih sposobnosti Hrvatske treba tretirati kao izdaju. Uostalom, davno sam napisao kako je jedini razlog što Srbija nije napala Hrvatsku kako bi vratila “Krajinu” i izliječila komplekse koje smo im nabili to što nema čime ratovati i što joj međunarodne okolnosti to ne dopuštaju, no to se brzo mijenja.
Ali imamo Ivanu Kekin koja ili živi na nekom drugom planetu ili želi da nas “komšije” pregaze i osvete nam se za poraze, od onih ratnih do onih nogometnih i ekonomskih. Kekin je kritizirala vlast zbog “militarizacije društva”, posebno nakon priloga o posjetu osnovnoškolaca Hrvatskoj vojsci. “Čije vi to sinove spremate za rat i jeste li zaboravili što rat jest? Iza svakog rata ostaju jad, tuga, siromaštvo, mržnja, smrt i svi oni koji iza tog rata ostaju proklinju te iste fantastične puške koje sada osnovnoškolci drže u rukama. Da, treba ulagati u sigurnost i vojsku, ali to se ne radi militarizacijom cijelog društva“, rekla je. Istaknula je da se, umjesto romantizacije nasilja i glorifikacije oružja, treba ulagati u obrazovanje i kulturu. “Treba voditi djecu u prirodu, a ne u vojarne, učiti ih socijalnoj pravdi, da se konflikti rješavaju razgovorom, da su svi ljudi vrijedni. To je put u kojem djecu hrabro odgajamo za mir, vi te hrabrosti nemate”, poručila je vladajućima.
Naravno da djecu treba voditi u prirodu, ali zar je Kekin zaboravila mudre riječi svog idola, rahmetli Druga Tita, “živimo kao da će uvijek biti mir, spremajmo se kao da će sutra biti rat”? Zar je zaboravila akcije “Ništa nas ne smije iznenaditi”, ili je premlada da bi ih se sjetila? A konflikti se rješavaju razgovorom, da, u djevojačkim snovima i lošoj literaturi. U stvarnom svijetu, nepomirljivi sukobi interesa među državama rješavaju se ratovima. Logika Ivane Kekin je “ako ne budemo djecu učili da može doći do rata, rata neće biti”. Ako budemo gluhi i slijepi, ako zažmirimo i začepimo uši pred neugodnim stvarima, one se neće dogoditi. Ivana je psihijatrica. Oni bi trebali suočavati svoje pacijente s realnostima svijeta, a ne ih podržavati u njihovim fantazijama i bijegu od stvarnosti. Što, mi ćemo, kad zarati, mahati zastavama duginih boja i nitko nas neće dirati jer širimo samo ljubav i dobro? Pitati “čije vi to sinove spremate za rat” može samo netko tko namjerno ignorira stvarnost ili nema pojma o povijesti. U Hrvatskoj nikad nije bilo generacije koja nije iskusila rat. Ne pripremati djecu za mogućnost rata nije humano i plemenito, nego glupo i neodgovorno. To nije odgoj za mir, nego odgoj za Mirogoj.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Za noć u Rovinju 1800 eura je O.K.
A kad smo kod Možemo, u “Otvorenom” su gostovali ministar turizma Glavina, zastupnik DP-a Ivica Mesić i zastupnica Možemo Sandra Benčić. Tema je bio turizam i cijene. Mesić se drznuo iznijeti tezu koju sam ovdje iznio prije tri godine, da cijene nisu previsoke ako po njima možete rasprodati to što prodajete. I da Hrvatska više ne mora biti jeftina. Benčić, članica stranke za koju uglavnom glasa gornja srednja klasa, ekipa s Pantovčaka, nešto je drobila o ekstraprofitu uz za nju karakteristično beskrajno iritantno afektiranje i preglumljivanje, drama queen. Iako se Hrvatskoj zbog rata na Bliskom istoku smiješi rekordna sezona: cijene letova otišle su u nebo, a može se pretpostaviti da će turisti masovno izbjegavati daleka putovanja poput Balija ili Maldiva zbog cijena, i destinacije poput Maroka ili Turske jer su preblizu ratnoj zoni. Hrvatska, do koje se može autom ili jeftinim čarterom, nameće se kao izbor.
Na Mesićevu primjedbu da nema ničeg lošeg u tome da su cijene u turizmu visoke (tko želi svoj najvažniji izvozni proizvod prodavati jeftino?!) dok god se sve rasproda, i “daj, Bože, da su cijene i više”, Togonal se posprdno osvrnuo: “1800 eura za noć u Rovinju, to je O.K. po vama?” Da, Mislave, to je OK. I da je 18.000 eura, to je OK dok ima onih koji će to platiti. Nitko ih ne sili da to plate. Ima i za 180 eura. Ima i za 90, možda ne u Rovinju, ali u Crikvi. U čemu je problem? U komunističkom mentalitetu koji zaradu smatra zlom, osim kad on sam nešto renta? Vidio sam i puno više cijene hotela u Cannesu i Monaku, da ne govorimo o vilama koje se ondje rentaju. Zašto podcjenjujemo sebe?
Na to se nadovezala Sandra, rekavši kako je problem u tome “što si prosječni Hrvat ne može s takvim cijenama priuštiti pet dana godišnjeg”, i to uz takav ponos kak’ je to pametno smislila da to nije humano. Pa nikad nije bilo više domaćih turista jer Hrvati nikad nisu bili bogatiji, to prvo. A drugo, ni njezina stranačka kolegica Kekin ne renta onu vilu s bazenom “radniku s prosječnom plaćom”, ne? Bi li Talijani trebali prestati proizvoditi Ferrari, koji im je nacionalni ponos, zato što si ga prosječni Talijan ne može priuštiti? Ima Fiat za prosječnog Talijana. Cijela ta socijalna patetika je glupa, odvratna i otkriva ili apsolutno nepoznavanje osnova ekonomije (turizam je, Mesić je u pravu, čisti izvoz!) ili apsolutnu marksističku zatucanost, ili apsolutnu zlobu i želju da Hrvatska opet bude sirotinjska destinacija za one koji nose paradajz i paštetu na plažu. Sandra, nije ni tvoja stranka “za prosječnog hrvatskog radnika”. On glasa za HDZ ili DP.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.
