Holjevac: ‘Što Pupovac radi osim što obilazi srpske grobove? Možda zbog one poslovice?’

Dio Hrvatske prošlog je tjedna neko vrijeme bio bez struje. Ako nekom fali socijalizam, sad bar zna kako je bilo nama koji ga se sjećamo. Za Milke Planinc, kad su redukcije struje i po sedam sati dnevno bile normalna stvar, gotovo svakodnevna. Jer nije bilo deviza za uvoz nafte, a termoelektrane rade na mazut. A sad znate i kako je bilo bez klime na vruć ljetni dan. U ono vrijeme to su ionako imali samo od kapitalista izrabljivani Amerikanci i drug Tito, koji je pazio da nas kapitalisti ne izrabljuju. Zapravo, možda bi ljudi više cijenili tekovine kapitalizma kad bi tu i tamo mogli osjetiti pravi, izvorni socijalizam. Znate, onaj u kojem ste ujutro čekali za mlijeko u vrećici umjesto tetrapaka pa bi vam zadnje odnijela baba ispred vas i u kojem ste auto, ako ste ga uopće imali, smjeli voziti svaki drugi dan. Pod uvjetom da na pumpi uopće uspijete kupiti benzin.

Od svega toga redukcije struje bile su najzabavnije jer bi vam se pokvarila hrana u frižideru – ne samo vama, i onima u dućanu, pa je parizer u Unikonzumu imao specifičan miris i zanimljivu zelenkastu boju. Ako ste imali ledenicu, bilo je zabavno promatrati hoće li se prije odlediti sindikalna svinjska polovica ili će ipak prije doći struja. A ako ste imali sreće živjeti u kojoj novozagrebačkoj zgradi od tipičnih osam katova, par puta dnevno penjali ste se na šesti ili sedmi kat. Jer su samo neboderi koji su imali više od osam katova imali agregat. Zabavno je bilo i ako biste nepromišljeno pokušali koristiti lift netom prije nego što isključe struju pa ostali u njemu. Ipak, bilo je romantično pisati zadaće uz svjetlo bakine petrolejke, ako ništa drugo. Televizor ionako nije radio bez struje pa je utoliko bilo lakše primiti se knjige.

No, kad to spomenete, uvijek će se naći pametnjakovića koji će slagati da je i u Americi bilo vožnje par – nepar i nestašica struje. Nije, nikad, vjerujte mi, bilo je samo kupnje benzina svaki drugi dan na nekoliko benzinskih pumpi jer su neki ljudi, kad je izbila tzv. naftna kriza – u biti umjetno izazvana tržišna panika – počeli stvarati goleme zalihe. Ali to je trajalo nekoliko dana. Onako kao što je kod nas, kad je izbio rat u Ukrajini, ograničena kupnja ulja u nekim dućanima na pet ili deset litara po osobi jer su ljudi vjerovali da će ulja nestati pa su počeli suludo kupovati, a to je isto tako trajalo nekoliko dana. U Jugi nafte nije bilo, time ni struje, jer je Juga nije imala čime platiti, i to je trajalo godinama. Odvratni kapitalisti tražili su dolare ili marke, nisu cijenili naš socijalistički dinar tiskan na papiru koji je vrijedio više nego novčanica kao takva.

Nova nuklearka

Slična je stvar i s famoznim redukcijama, kad ih spomenete, Jugosi počnu drobiti o čuvenom nestanku struje u New Yorku koji je bio vrlo nalik na naš prošlotjedni – kvar dalekovoda u Kanadi ostavio je velik dio Istočne obale SAD bez struje, s cijelim New Yorkom, na cijeli dan. Što s redukcijama struje ima veze koliko i gubitak novčanika s 10 eura u njemu s gubitkom posla.
A slični ispadi struje koji bi zahvatili više država događali su se i u Europi.

Stoga nema smisla ovo povezivati s nekom “energetskom neovisnošću” jer je mreža dalekovoda susjednih država uvijek povezana međusobno kako bi se viškovi struje mogli otkupiti ili prodati. Pa će uvijek i “padati” zajedno, kao uostalom i internet. Ali je ipak dobro da se otvori tema energetske neovisnosti jer nam nova nuklearka itekako treba. Tim više što nuklearki Krško u dogledno vrijeme istječe rok trajanja, koji je već produljen za 20 godina, i Slovenci planiraju gradnju nove nuklearke koja bi trebala biti otvorena do 2033.

Što znači da je trebaju početi graditi takoreći odmah. A kako je Hrvatska vlasnica pola postojeće nuklearke, bilo bi dobro da se uključi u tu priču što prije – jer, kad se Krško zatvori, vjerojatno krajem idućeg desetljeća, a sigurno najkasnije početkom 2040-ih, imat ćemo puno veći problem od jednodnevnog nestanka struje. Tim više što će nas do tada i UN i EU i svi živi i mrtvi pritisnuti zahtjevima za dekarbonizacijom, a “obnovljivih izvora” nemamo u neograničenim količinama i usto je struja iz njih ekstremno skupa.

Slučaj pijanog župana

Župan Vukovarsko-srijemske županije Damir Dekanić podnio je neopozivu ostavku, na uljudnu zamolbu premijera Plenkovića. Ne znam čime mu je Plenković zaprijetio ako je ne podnese – jer smijeniti ga ne može s obzirom na to da se župan bira na izborima, ali Dekanić je to, očito nevoljko i gunđajući kak’ on nije niš’ kriv, učinio.

Dekanić je tako otišao podvijena repa, nimalo dostojanstveno. Podsjetimo, on je prilično pijan ovog tjedna – ponovno – prouzročio prometnu nesreću, zabivši se u kolonu zaustavljenih auta, pri čemu je ozlijeđeno petero ljudi. On sam nije ozlijeđen jer političari obično imaju tvrdu lubanju i debelu kožu. Zato i jesu političari. A onda je slagao kako nije on kriv, što je policija smjesta demantirala.

Holjevac: ‘Jeste li primijetili tko baš nikada nije gostovao kod Stankovića, a koga uredno zove?’

Bi li ga policija smjesta demantirala da nije bilo slučaja od prije dvije godine, kad se mrtav pijan zabio službenim autom u ogradu, po sistemu “gas, niža, plot, hiža”, i usput razbio dva auta – pa potom podmitio, zastrašio ili nagovorio policajce koji su obavljali očevid i svjedokinju da slažu kako nije vozio on nego njegov trijezni rođak, kojeg je netom prije nazvao telefonom da se pojavi na mjestu nesreće i preuzme krivnju, u stilu Alana B’starda, “političara novog kova”?

Policajci su sad na optuženičkoj klupi zbog zataškavanja, zajedno s njim i njegovim rođakom, kao i vlasnicom kuće u koju se zabio, a koja je također lažno svjedočila. Ako ništa, bar je tamošnja policija nešto naučila iz tog slučaja. Očito, više nitko od njih ne želi nastradati zbog pijanog župana. Župan, sad već bivši, nije naučio ništa: koliko bahat i glup treba netko biti da bi, dok mu se sudi za izazivanje i prikrivanje nesreće u pijanom stanju, ponovno pijan sjeo za volan i ponovno pokušao zataškati svoju krivnju za nesreću? Ili je dovoljno biti alkoholičar?

Zakašnjela reakcija

Dobro je da je Plenković reagirao i natjerao ga da podnese ostavku. Loše je što to nije učinio prije dvije godine. Stranka ionako ima velik reputacijski problem, upravo zato što je puna takvih likova. Likova koji, po starom običaju naslijeđenom još iz socijalizma kad su drugovi krkali janjetinu i lokali pa kasnije nekažnjeno gazili ljude, a narodna bi milicija to uredno zataškala jer je riječ o uglednom drugu i članu komiteta, politički položaj zloupotrebljavaju kako bi se nekažnjeno izvukli.

I prečesto im prolazi: sjetite se Bandića koji je 2002. pijan izazvao nesreću, a onda još i bježao policiji preko pola grada, a poslije je policajac od kojeg je zahtijevao da ne napravi zapisnik – dobio otkaz! To su tipovi kojima bezočno i drsko laganje nije nikakav problem čak ni kad su ulovljeni na djelu i u laži, koji će učiniti sve da bi zataškali svoju aferu, prebacili krivnju na nekog drugog, i pritom neće birati sredstva. Bandić je 2002. mogao stati, dogovoriti se s čovjekom kojem je oštetio auto, platiti štetu – to bi normalan čovjek učinio – ali on je odlučio pobjeći.

Holjevac: ‘Imoćani su digli spomenik Mercedesu, a Zagreb sada može onoj hrđi iz Šumadije’

Ulovio ga je vozač kojemu je oštetio auto i pozvao policiju, a Bandić je tada sjeo u policijski auto – i kad je shvatio da će biti prijavljen, slagao policiji da se ide malo ugrijati u svoj auto, sjeo u njega i odjurio.

Uslijedila je potjera preko pola grada, a iz auta su ga morali izvući nasilu. Unatoč tomu, ostao je na čelu grada idućih 18 godina. A vjerojatno bi i Dekanić ostao na čelu županije do daljnjeg da nije bilo direktive s vrha. Možda su se demokratski standardi malo poboljšali, možda danas javnost od političara očekuje da za takve stvari daju ostavku. Ali ono što se nije promijenilo jest da, nažalost, politika čarobno privlači upravo takve patološke tipove. Naročito u Hrvatskoj, gdje je ulazak u politiku prečesto i propusnica za slobodan izlazak iz zatvora.

I nakon Pupovca, Milorad Pupovac

Milorad Pupovac možda ne gazi pijan ljude autom, ali politiku i funkcije koristi za druge svrhe. Ovog se tjedna naslikavao u Jadovnom, gdje je po običaju kukao kako to mjesto još nije obilježeno kao logor smrti. “To što se događalo ovdje u Gospiću, na Velebitu i na Pagu, to nije bio ni hir ni protuzakonito postupanje predstavnika zakona i reda. To je bilo u skladu sa zakonima koje je ustaška vlast ustanovila kao svoj poredak – poredak masovnog zločina istrebljenja”, poručio je Pupovac prilikom obilježavanja komemoracije u Jadovnom.

Kad bismo svako mjesto masovnih pokolja hrvatskih civila u zadnjem ratu – a i nakon onog prethodnog – označili kao logor smrti ili mjesto masovnog pogubljenja, spoticali biste se o njih na svakom koraku. I naravno, to nije bilo slučajno, nego isto tako u skladu s politikom Titove, a kasnije Miloševićeve vlasti. Sustavni dio te politike. A sustavni dio Miloradove politike sustavno je kukanje nad žrtvama ustaša, što ima svoju svrhu. Ljude treba suditi po onom što čine, ne po onom što govore. Pupovac govori o pomirenju, povjerenju, integraciji, ali radi sve da do toga nikad ne dođe vadeći stalno kosture iz ormara i bacajući tako maglu na zbivanja iz zadnjeg rata: eto, svi su povijesno za nešto krivi. Što taj čovjek uopće radi osim što obilazi srpske grobove? I je li podtekst toga ona da gdje god je srpski grob, tu je srpska zemlja?

Logor u Jadovnom je, inače, postojao ukupno 55 dana, a bio je dio grupe logora u koju je spadao i obližnji logor na Pagu, koji Pupovac nikad nije posjetio jer ga se Talijani ne tiču, a i ne bi se štel kaj zameriti. Ekshumacija i identifikacija nikad nije obavljena pa se zapravo ne zna koliko ima žrtava ni tko su, ali se zna da su u neposrednoj okolici, u Šaranovoj jami, pronađeni ostaci Hrvata, žrtava ratnih i poratnih zločina. Kako ekipa u Jadovnom gleda na te zločine? Malo drukčije: predsjednik splitske VeDRA-e – udruge “branitelja antifašista” – Ranko Britvić rekao je prije par godina u Jadovnom, stojeći uz Pupovca čvrsto kao Plenković: “U ovoj istoj Lici pronađeni su posmrtni ostaci ustaških časnika koji su sahranjeni kao visoki hrvatski časnici. To nisu nikakvi časnici, to su ološi kakva im je bila i država.”

No nije samo do toga da su toj ekipi nikad pronađeni ostaci Srba zločin koji vapi do neba, a pronađeni ostaci pogubljenih Hrvata – očito, pogubljenih bez suda – čin pravde, prema “braniteljima antifašistima”. Kroz Jadovno, logor kapaciteta 1500 ljudi dug 150 i širok 90 metara, koji je, ponovimo, postojao manje od dva mjeseca, navodno je prošlo ukupno oko 16.000 ljudi, a od toga je pogubljeno, prema srpskim izvorima, njih oko 42.000. Neki kažu i 70.000. Srpska matematika je nadrealna. Dodajmo da je prema poimeničnom popisu žrtava koji su sastavile jugoslavenske vlasti 1964. godine, u sva tri logora zajedno pobijeno 1794 ljudi. Uglavnom u talijanskom logoru na Pagu, gdje je pronađena 791 žrtva, prema nalazu talijanske vojske. Ali to je naš novi-stari šef saborskog odbora za ljudska prava. Uz potporu oporbe, koja je pomogla HDZ-u da ga vrati onamo. Istina, to ga ne čini dijelom vladajuće koalicije niti saborske većine, predsjednici saborskih odbora dolaze i iz oporbe, ali zar nema niti jedan drugi Srbin u Hrvatskoj koji bi mogao dostojanstvenije predstavljati Srbe? Ili to uvijek mora biti lik za kojeg je već i slijepcu jasno tko je i što je?