Holjevac: ‘Svaka osoba koja se našali na račun ovih ljudi je desničar i klerofašist’

Kad je najavljen festival alternative i ljevice FALIŠ u Šibeniku, bilo je jasno da ćemo čuti puno duhovitih stvari. Jer oni sami sebe shvaćaju toliko smrtno ozbiljno da im se ne možete ne nasmijati. I sam naziv “festival alternative” žešća je komedija jer u današnjem svijetu, u kojem riskirate da vas proglase ekstremnim desničarom ako ste u braku s osobom iste boje kože i suprotnog spola, a ne obratno, ljevica je alternativa koliko je i HDZ pošten, SDP sposoban, DP složan, a Tomašević uspješan.

No sad su napokon shvatili da ih ljudi zapravo zajebavaju. Pa su zaključili da je humor radikalno desničarsko zlo. Razotkrili su nas kao subverzivne elemente. Mislite da se šalim? Ne, u sklopu FALIŠ-a održano je predavanje “Kako radikalna desnica kroz internetski humor uvlači širu javnost u svoje ideje”. Sad znamo još jednu definiciju radikalnog desničara: to je osoba koja se šali na njihov račun, dakle klasni neprijatelj i klerofašist. A protiv takvih se treba boriti. Drugovi, situacija je ozbiljna. Svijet je pun zla, rasizma, fašizma, homofobije, tu je još i globalno zatopljenje i sudnji dan se bliži, a neki tamo radikalni desničari bi se šalili. Humor treba zabraniti. Korištenje fraza i parola kao što je “radikalna desnica” odlika je fašistoidnog uma, kao što je humor odlika slobodoumnih. Tipično je za totalitarni mentalni sklop da se uz naziv društvene skupine koju se želi dehumanizirati i demonizirati uvijek dodaje pejorativni pridjev: nacisti su ih lijepili Židovima, komunisti buržoaziji.

Zato je desnica uvijek “radikalna”, opasna, a ljevica uvijek “progresivna”, od Staljina do Madura. U komunizmu je bar, uz radnike i seljake, postojala “poštena inteligencija”: prvima je ideološkim automatizmom priznavan status društveno prihvatljivih skupina, dok se za inteligenciju, s obzirom na to da ima glup običaj razmišljati, pretpostavljalo da neće tek tako prihvatiti tekovine revolucije, nego će ih kritički promišljati. A takvi ne mogu biti pošteni. Samo onaj tko ne razmišlja mogao je dobiti potvrdu o poštenju od partije. No danas je još gore, danas “poštena desnica” ne postoji: svaka je opasna za demokraciju. Jedina je prava demokracija lijevo jednoumlje. Danas bi pandan “poštenoj inteligenciji” bio “pošten heteroseksualni muškarac” ili “pošteni bijelac”: to su kategorije koje su uzele mjesto tradicionalnih komunističkih opresora, kapitalista i buržuja. Da bi bio pošten, on se mora aktivno boriti protiv patrijarhata i bijelih privilegija te prihvatiti katekizam kritičke teorije, u protivnom, nedjelovanjem podupire “stari režim”, a zna se gdje je mjesto takvima.

Glume alternativu

Dakle, nije tu riječ o humoru koji gura “radikalna desnica”, nego o tome da normalni ljudi sprdaju fanatike, njihova pusta slova ispod duge, njihove ispade bijesa nalik tantrumima dvogodišnjeg derišta i njihove pokušaje prkošenja biologiji, empirizmu, logici i zdravom razumu. A ponajprije je riječ o tome da glume alternativu, a u biti su produljena ruka opresivne, u zapadnom svijetu dominirajuće ideologije kojoj je sve što je oduvijek bilo normalno “radikalno desničarenje”, a sve što je ideološki fanatizam i zatucanost “novo normalno”. I ne dao vam Bog smijati se onom čemu smo se cijelog života smijali i čemu su se ljudi smijali otkad je svijeta i vijeka, svemu što je nakaradno i poremećeno. Danas ste vi poremećeni ako vam je nešto nakaradno smiješno.
No vratimo se predavanju s FALIŠ-a. Ondje su neki profesori palamudili kako je “radikalna desnica u svijetu nepovjerenje u institucije iskoristila na neobičan način, koristeći internetski humor i memove za neprimjetno provlačenje svojih ideja u širu javnost, odnosno među ljude koji se u američkom slengu nazivaju ‘normies’”.

Holjevac: ‘Pokojni amateru Milane, gdje god da jesi, gledaj, ovako se rasipa novac’

Što je njima tu neobično? Humor nije tu da bi se nekog uvuklo u neku ideologiju, nego da bi se spriječilo da se ljude uvlači u velike ideje koje završavaju velikim tragedijama. Humorom se ljudi brane protiv ispiranja mozga – oduvijek su to radili, zato su totalitarni režimi, apsolutistički vladari i radikalni pokreti uvijek bili opasno nabrijani na sve pokušaje ismijavanja. Zato su islamisti pobili redakciju Charlie Hebdoa, zato je Babylon Bee, američki satirički portal koji jednako dere i po lijevima i po desnima i svemu između, bio baniran na politički korektnom Twitteru sve dok ga Musk nije preuzeo.

Humor je normalnim ljudima ispušni ventil za frustracije i opresiju. Zato je gotovo uvijek usmjeren protiv moćnika, profesori bi to trebali znati. Kao u starom vicu iz socijalizma kad Mujo završi na ispitivanju nakon što je u tramvaju, čitajući novine, opsovao majku vlasti koja tlači narod, pa se pokušao izvući time da je mislio na Nixona i Amerikance, na što mu drug organ odgovara “ne laži, znamo mi tko tlači narod”, tako i falši alterntivci s FALIŠ-a znaju vrlo dobro tko je danas stvarno opresor i zato govore o “radikalnoj desnici”. Ne’š se ti nama smijat’! Socijalizam je, kao i današnja woke “alternativa” i “progresiva”, samog sebe shvaćao smrtno ozbiljno, zato je osmišljavao idiotske frazetine kojima su se ljudi smijali, jer su jednostavno bile smiješne u svojoj pompoznoj pretencizonosti: “idejna skretanja”, “revolucionarna misao”, “klasna svijest”, cijeli birokratski vokabular socijalističkih novogovornih besmislica bio je komedija koja nije opisivala stvarni život već umišljeni svijet koji je postojao samo u njihovim glavama, i zato su takav neprirodni, usiljeni govor ljudi ismijavali. Isto je s današnjim “alternativcima” koji lupetaju o “rodnim identitetima”, “mikroagresijama”, “strukturnom rasizmu”, “kritičkoj rasnoj teoriji” i tako dalje.

Sve za socijalizam

Osobina svake emocionalno nezrele, iskompleksirane i nesigurne osobe jest da ne podnosi humor na svoj račun. Zato je dobro da na internetu još postoje grupe koje ismijavaju Slavene – valjda je jedino nas još dopušteno ismijavati. Dobro je zato što je humor na vlastiti račun način preispitivanja sebe, vid dobronamjerne kritike (maligni “humor” čiji je jedini cilj povrijediti nečije duboke osjećaje i svetinje jednostavno nije smiješan). Ako nemate povratnu informaciju od okoline u vidu šale na svoj račun, ne znate kako vas drugi stvarno vide, ne znate koje su vam slabosti i mane. A onda ne možete ni napredovati niti se korigirati.

No sve to ne objašnjava zašto je humor takva opasnost za woke ekipu, kao što je nekoć bio i za socijaliste u zemljama realnog socijalizma. Princip i jučerašnjih socijalističkih i današnjih woke progresivaca isti je: prvo se na temelju dogme donesu zakoni i pravila koja su dizajnirana tako da vječno ostanu na vlasti, pod izgovorom da su oni spasitelji potlačenih i deprivilegiranih, pravednici. Zato se mora spriječiti povratak na vlast onih koji bi ponovno uveli nepravdu, svim sredstvima, pri čemu tajna policija nipošto nije isključena, naprotiv, nužna je, a cenzura tu ima ključno mjesto. Pa zvala se ona i “borba protiv lažnih vijesti”, a to su obično one koje se ne uklapaju u propagandni narativ režima, bile istina ili ne. No kako taj narativ ne odgovara činjeničnom stanju i nema veze sa stvarnim životom, ljudi ga po logici stvari počnu ismijavati.

Holjevac rekao što se nitko do sada nije usudio: ‘Gotovo da mi bude žao Butkovića, gotovo’

Česi su se protiv ruskih tenkova, poznato je, branili humorom. On je najbolji protuotrov za svaku tiraniju, glasni smijeh uvijek je zvuk slobode. Zato su komedije sa zapada prije nego što je postao politički korektan bile smiješne, dok je socijalizam od dobrog humora uspio izroditi tek kultnog “Gusztava” koji je nekako prošao ispod radara. Kako je Kundera jednom lijepo opisao, tada je u Češkoj vladalo vrijeme “tihe sreće”: ako ste bili namrgođeni, vidno nezadovoljni, to je značilo da niste zadovoljni socijalizmom, jer on je osmišljen da u njemu svi budu sretni i zadovoljni, to je jedno carstvo u kojem caruje drugarstvo. Ako vas nije usrećio, to je značilo da težite nečem drugom, što je bilo opasno. Opet, nije baš bilo poželjno ni smijati se na sav glas jer bi to opet privuklo pozornost tajne policije: Komu se vi to smijete? Koga ismijavate? Što s vama ne valja? Tako da su svi imali blagi osmijeh na licu, ali se nitko nije smijao naglas.

McLuhan je bio u pravu

A kako je humor, osim režimskog, po prirodi stvari neduhovitog, bio zabranjen – dobar humor ne štedi baš nikog, poput “South Parka”, dok je domaći rip-off, “Zlikavci”, neslavno propao jer je bio fokusiran isključivo na ismijavanje RKC-a i kao takav prepoznat kao ideološka propaganda – tako se širio usmenom predajom, koja je bila opasna jer je domaćin koji je poticao pričanje viceva u pravilu bio udbaš, ili preko “samizdata”, socijalističke preteče interneta, tiskovina iz kućne radinosti koje su kolale od ruke do ruke “neslužbenim kanalima”.

I tu dolazimo do onog što je ekipi s FALIŠ-a problem: internet i smisao za humor. O stanju duha na današnjem Zapadu najbolje govori to što je komedija kao žanr izumrla: sve što je duhovito ili je homofobno ili mizogino ili rasističko ili nekog vrijeđa. A u svakom je slučaju “radikalno desničarsko” i zato se humor preselio na internet, koji se zato sad našao pod udarom cenzora, bilo pod izgovorom borbe protiv “lažnih vijesti” ili “govora mržnje”, no koji god izgovor bio, to je i dalje cenzura.

Marshall McLuhan bio je u pravu kad je rekao da je medij poruka, i kako ga god ljudi koristili, on je taj koji mijenja pravila igre, a ne to kako ćete ga koristiti. Jednostavno, humor je opasan, a medij preko kojeg se širi još opasniji za totalitarne umove. Pritom, na humor ne mogu odgovoriti humorom jer smisao za humor podrazumijeva inteligenciju i slobodoumnost te je nespojiv s fanatizmom i ideološkom zatucanošću. Zato je “radikalna desnica”, dakle normalan svijet, zavladala internetom: to je posljednja oaza kakve-takve slobode govora i humora.

Baš su svi naoštrili noževe

Osim humora, još je jedna stvar opasna. Hrvatska himna. DP je predložio da školska nastava počinje himnom, kao u nekim drugim državama. Ministru je svejedno: “Mislim da imamo puno važnijih problema za rješavanje u našem obrazovnom sustavu od nekakve varijante pjevanja ili deklamiranja, ali ako netko želi pjevati himnu na početku nastave, može to raditi”, kaže Radovan Fuchs.

No Dragan Markovina odmah je zagrizao tipkovnicu, na samu najavu te mogućnosti: “Nije problem u himni ni u njezinu tekstu, nego o utjerivanju ultranacionalističke ideologije od najranijih dana”, poručuje. Dodaje i kako “zagovaranje obaveznog nacionalističkog kolektivizma uvijek u sebi krije opasnost od konačne potrage za neprijateljima koji se protiv takvih praksi bune”.
Ako u tekstu himne ne vidi ništa sporno, što je onda problem, melodija? I kako je onda ona utjerivanje “ultranacionalističke ideologije”? Što nacionalne himne imaju s ideologijom, svi ih imaju i uče ih djeca u školama? Dobro, doduše, ona jugoslavenska sadržavala je i natruhe ideologije i učila se od najranijih dana u školama, ali siguran sam da Markovini ne bi ni namjanje smetalo da se ta himna uvede u škole kao obavezna na početku sata! Tada bi to smatrao vidom socijalizacije djece, patriotskim činom uperenim protiv imperijalizma i u svrhu nacionalne emancipacije. Zašto sam u to siguran?

Holjevac: ‘Zašto je Brega manje četnik od Bore Čorbe? Zato što nije vojvoda?’

Pa sam je rekao: “Kad god je igrala Jugoslavija, na primjer kad bi išla himna, u stanu bi se digli na noge i slušali tu himnu. Ja danas kad čujem Lijepu našu, volim gledati da Hrvatska izgubi. Meni Hrvatska ništa ne predstavlja.” Koji je javni obožavatelj države u kojoj smo u osnovnoj školi morali učiti da Jugoslavija graniči s BRIGAMA (Bugarska, Rumunjska, Italija, Grčka, Austrija, Mađarska, Albanija), odnosno kako smo okruženi sve samim neprijateljima. Ako netko vječno traži neprijatelje, to su jugokomunisti, pa to im je bio temelj države, borba protiv klasnog neprijatelja, unutarnjeg neprijatelja i brojnih vanjskih neprijatelja! Neprijatelji su bili i Istok i Zapad, a prijatelji uglavnom nesvrstani kanibali poput Idija Amina kojima ionako nije bilo važno koje ste nacije i vjere, nego samo da ste čovjek. Bar što se tiče večere.

A kad je pak o jugoslavenskoj, Markovini dragoj himni riječ, napomenimo samo da su i melodija i tekst, slobodno preveden uz zamjenu toponima, ukradeni od Poljaka – Hej Slaveni njihova su himna još od 17. stoljeća. Valjda im nije tko imao 1945. napisati himnu jer su pjesnike i kompozitore uglavnom poubijali. No Hrvatska neprijatelje ne treba tražiti niti joj za to treba njezina ultranacionalistička himna. Oni se sami jave i ponosni su na to jer znaju da ovo nije SFRJ i da im se ništa neće dogoditi. Nitko ih ne uhićuje, nitko ih ne šalje na Goli. A Markovina je svoje neprijatelje ionako već pronašao, njegova “konačna potraga za neprijateljima” već je završena.