Očekivao sam da ću tijekom prijenosa dočeka rukometaša na Trgu bana Jelaćiča dočekati vijest kako je policija privela starijeg brkatog građanina koji je pokušao iščupati kabele razglasa iz utičnica vičući “smrt fašizmu”. I koji je kasnije u stanici identificiran kao Z. P. (81). Ali nije se dogodilo. Antifašisti su nam ostarjeli, nisu više za diverzantske akcije. No, ako ne mogu provesti akcije, mogu pisati pisma, pa je tako Zoran Pusić napisao pisamce premijeru tražeći, u duhu antifašizma, zabranu nastupa Marka Perkovića Thompsona. Na što ga je Plenković otpilio, objasnivši mu da smo danas demokratska država, a ne više antifašistička. I da svatko može pjevati što ga volja. Manje–više.
Dakle, veliki borac za ljudska prava i aktivist iz bezbroj udruga Zoran Pusić, koji je svojevremeno tješio Savu Štrpca time da “nije sve gotovo”, traži zabranu, iako niti u stihovima ima što sporno (osim onima kojima je loša bila ’95) te iako protiv Thompsona i njegovih pjesama ne postoji nikakva pravomoćna ni nepravomoćna presuda. U državi u kojoj slobodno nastupaju razne karleuše i brene, prvoj smo ustaše, a drugoj smo svi još Jugoslaveni.
Ja nemam ništa protiv da Zoran Pusić odredi tko će svirati na dočeku kad reprezentacija SFRJ osvoji medalju u bilo čemu. Ili ako Šesta lička ikad ponovno uđe u Zagreb. Može i Baja Mali Knindža. Ali kad Hrvatska osvaja medalje, onda oni koji su ih osvojili imaju pravo birati tko će im nastupati na dočeku. Obično njihov izbor bude Thompson, iz očitih razloga. Nije Pusić jedini kojem ide pjena na usta. Pupovčev Hrvat Eugen Jakovčić, aktivist i profesor alternativne povijesti, one u kojoj je Hrvatska izvršila agresiju na RSK, u kojoj je Vukovar mit o žrtvi, a Knin mit o pobjedi, i u kojoj je Hrvatska “talac zločinačke politike”, napisao je kako bi prije krepao nego “neoustaškom strašilu dao pravo javnosti i mainstreama”. I pozvao Savez da educira te svoje neuke svjetske doprvake.
Zašto ne bi smio
Jakovčić je tu otišao u puni Karen-mod: čovjek smatra da je on taj koji je ovlašten nekomu dati pravo javnosti! Netko za koga je čulo pet posto Hrvata ne bi dao pravo javnosti nekomu za koga su čuli svi Hrvati! No, o tome tko ima pravo javno istupati, a tko ne, jedini je ovlašten odlučivati Ustav RH, koji kaže da svi građani imaju slobodu govora i time javnog istupanja i nastupanja. Da je drukčije, vjerojatno bi Eugen ostao bez prava javnosti puno prije nego Thompson. O tome da bi netko tko zapravo ne zna ništa ni o čemu jer sve gleda kroz ideološke s crvenim staklima nekoga o nečemu “educirao”, ne treba ni trošiti riječi. Možda bi i naše antifašiste trebalo o nekim stvarima educirati, ili bar poslati na studijsko putovanje na Kubu, no to nije moj posao.
A tu je i predsjednica SDP-a Podsljeme Sunčana Kursan, čiji je suprug jedan od inženjera privatne tvrtke koja je izravno vezana uz sljemensku žičaru. Ona se prisjetila kako je kao cura bila na božićnom (što će antifašisti tamo!) koncertu u Ciboni i kako je bila zgrožena kad je publika počela klicati nakon što je Thompson “zarevao”, a i sad je opet navratila na trg, na Thompsonov nastup (opet, što će antifašisti tamo osim špijati!) i vidjela je – strahota – zastavu s prvim bijelim poljem. Samo jedna zastava s prvim bijelim poljem, nikakvo U ili ruka na rimski pozdrav? Nešto im pada koncentracija. Uglavnom, zaključila je da “povijest treba učiti” i da “Thompson nikad nije smio nastupiti na glavnom zagrebačkom trgu, nikad. Sramota”.
Mene ipak zanima – zašto ne bi smio? Smije li po njezinu mišljenju Karleuša koja širi Vučićeve poruke ljubavi? I zašto nekima povijest završava s 1945., nije li i ta Thompsonova “sjeti se što je bilo” jedna mala lekcija iz povijesti? Tko je po njihovu mišljenju svima trebao pjevati, Mile Kekin onu svoju “nisam vaš od glave do pete”? I rukometaši se slažu s tim da nije njihov, zato ga nisu ni zvali.
Holjevac među rijetkima ukazao srž problema: ‘Njih bojkotirajte, oni su stvarni uzrok’
Profesionalni antifašizam
Tomašević će, protiv svoje volje, ući u povijest kao prvi gradonačelnik Zagreba koji je dopustio Thompsonu nastup, i to na trgu. Doduše, ne svojom voljom, nego zato što je, za razliku od Bandića, čak i to nesposoban spriječiti. Lijeva ideologija i partizanština jedino je što je ikad dijelio s Bandićem, u pogledu menadžerskih sposobnosti pokojnik je ipak bio nekoliko svjetlosnih godina ispred. “Thompson sigurno nije moj ni glazbeni ni politički izbor, međutim, nisam pristalica zabrana koncerata i smatram da su zabrane kontraproduktivne. Načelno, kad govorimo o onima koji nose ustaška obilježja i pjevaju ustaške pjesme, smatram da je to neprihvatljivo i takve stvari treba sankcionirati, što je u nadležnosti policije”, izvlačio se Tomašević. Osobno, mislim da bi mu zabranio pjevati da se usudi i da zna kako, ali izbori su blizu.
Puno se sada raspravlja o tome koliko je iza zabrane nastupa Thompsonu u Bandićevo doba stajao Plenković i zašto je sada to dopustio. Pa je opći zaključak kako mu to treba prije lokalnih izbora. Nisam baš siguran da je to točno, ali ono u što sam siguran jest da se kulturna klima naglo počela mijenjati na globalnoj razini i da se to itekako odražava i na Hrvatsku. “Woke” neokomunistička kamarila doživjela je strahovit poraz povratkom Trumpa na vlast u SAD-u i, nakon što su se godinama bavili rušenjem svega i svakoga tko im se nije sviđao, od Orbana do Meloni i od Thompsona do Mileija, došli su u situaciju da se moraju naglo taktički povući i pregrupirati snage.
Prerano je da bismo proglasili smrt “woke” ideologije, ali sigurno je da su u prilično kaotičnom i neorganiziranom povlačenju, kao srpska vojska nakon Oluje. A Marko im je trn u oku koliko i Trump njihovim kolegama u Americi. Već sama činjenica da zbog njih imaju takve tantrume i nervozne ispade dovoljna je da se mnogima sviđaju samo zbog toga. Egzorcizam na djelu.
Plan ostvarenja apsolutne kontrole govora i ponašanja koju su pokušavali uvesti cenzurom svega od društvenih mreža do gramatike i rječnika propala je.
Vrata Zagreba i Pule desetljećima zatvorena
Kultura otkazivanja pred otkazivanjem je u SAD-u, tehnološki moguli koji upravljaju društvenim mrežama uredno su se došli pokloniti i poljubiti prsten Trumpu, a to se odrazilo i na Hrvatsku, gdje je eklatantan primjer kulture otkazivanja upravo Marko Perković Thompson, kojemu su vrata gradova poput Zagreba ili Pule desetljećima zatvorena. Na stranu što se netko može posve legitimno ne slagati s njegovim svjetonazorom, kao što se netko može ne slagati sa svjetonazorom i simpatijama za komunistički jugorežim u SFRJ kod izvođača poput Hladnog piva.
Stvar je u tome da pravila igre moraju biti jednaka za sve. A nisu bila. Dodatni je problem Zagreba to što gore apostrofirana Šesta lička, koja je u Zagreb ušla ‘45., nikad nije iz njega otišla, pa su si godinama davali pravo odlučivati o tome tko što smije i tko ima “pravo javnosti”, kako kaže Jakovčić, a nakon rata najčešće i tko uopće ima ikakva prava, uključujući i pravo biti živ. Naravno, arbitrarno i mimo suda. Ni nakon 1995. nisu se pomirili s promjenom pa su zauzeli visoku moralnu poziciju i proglasili sebe jedinim “pravim purgerima” iako im je deda došao s Grmeča i uselio se u židovski stan. Svi koji su došli kasnije su im “dotepenci” koje preziru, a svi kojima su obitelji ondje bile i prije su im nebitni, katolibani, nacionalisti i ustaše. Usput, bilo bi zanimljivo znati koliko ima profesionalnih antifašista koji ne žive u nekom otetom stanu.
No, ako je ovo znak da prolaze vremena kad su potomci Šeste ličke, kako duhovni tako biološki, određivali tko ima “pravo javnosti” u Zagrebu, onda je to svakako nešto što treba pozdraviti, sviđao vam se Thompson ili ne. Neovisno o tome je li to zbog Plenkovića, “Trumpova efekta”, ili nečeg trećeg.
Gdje su prosvjedi?
Tomašević se hvali novim tramvajem, “prvim u 15 godina”, kako pišu mediji, što je zanimljivo jer je Tomašević i prije četiri godine tvrdio da je “prošlo 15 godina otkad je Bandić nabavio zadnji novi tramvaj”, na što sam više puta upozoravao. Naime, zadnji novi Crotramovi tramvaji u Zagreb su stigli krajem svibnja 2010., što će reći da je ono što Tomašević godinama papagaji, kako Bandić “15 godina nije kupio nove tramvaje”, ne stoji. Jer još nije prošlo 15 godina, 15 godina će biti na idućim lokalnim izborima. Usput, nabavljena su, ako se ne varam, 142 nova tramvaja u Bandićevu mandatu, što je više nego što ih dnevno prometuje zagrebačkim prugama. Ovo je Tomaševiću prvi. I imam neki dojam da mu neće dugo trajati jer je rok trajanja tramvaja najmanje 35 godina, realno 50, a njemu su se oni Bandićevi raspali nakon 12-13 godina jer nije imao pojma da tramvaje treba i održavati. A onda treba i platiti stručne ljude koji rade na održavanju.
Jer, poznato je da aktivisti nisu vični održavanju tramvaja. Ubila bi ih struja da sami nešto pokušaju. Popravak bicikla im je maksimum. Ako im netko da pet milijuna eura, uspiju popraviti njih 50. Nakon što se pohvalio tramvajem i dodao: “Kad se ne krade, ima novca za sve!”, Vlada ga je podsjetila da je novac dala ona, na što je on uzvratio da je to u biti novac EU-a koji je pribavila Vlada, ne Zagreb. I da rečenica “uštedjeli smo i imamo novca jer se ne krade” ne ide uz rečenicu “kupili smo tako što smo potpisali s Vladom ugovor o bespovratnim sredstvima”. Ovako ispada da HDZ ne krade. Naime, ta su sredstva osigurana, tvrde iz HDZ-a, prije nego je Tomašević uopće došao na vlast, tako što je Vlada progurala tramvaje u prioritete financiranja iz fondova EU-a. Oni pak iz Honeckerovi iz Augsburga koje svako malo tegle u garažu kad krepaju, priznaju i u Vladi, u potpunosti su gradski projekt. Klimu nemaju jer klima-uređaji troše struju i loši su u ekološkom pogledu, a i klime nekako nisu socijalističke. To je oduvijek bila kapitalistička glupost za bogate. Za radni narod oduvijek je bio dovoljan i ventilator.
Kako god, novac za te tramvaje nije iz gradskog proračuna, a kamo odlazi proračun grada od tri milijarde eura samo Bog dragi zna. Onaj zadnji Bandićev, za 2021., bio je manji od dvije milijarde. Usput, od te tri milijarde više od 200 milijuna eura otići će za “kulturu”. Komu? Zna se, udrugama u kulturi, uglavnom za besmislice koje nemaju druge svrhe nego omogućiti “život dostojan čovjeka” neshvaćenom umjetniku ili umjetnici u svojim pedesetima. Ali to nisu fontane! Zašto se sada nitko ne valja po cesti? Ili mislite da ne bi da je Bandićeva vlast bila ta koja je zaposlila pijanog zaštitara u školi, kojeg je policija morala kupiti iz grabe?! Ovako, to je izolirani incident, nema veze, idemo dalje.
Aktivisti, gdje ste?
U međuvremenu, zagrebački javni i automobilski promet doživljava kolaps kakav nije viđen u povijesti. Naslov u Jutarnjem kaže: “Potpuni raspad prometa u centru Zagreba”. Praćen videom. Fanovi gradonačelnika pak, kolokvijalno poznati kao “sekta”, oduševljeni novim tramvajem: “Može se kad se ne krade! Tomašević i Možemo su u četiri godine napravili milijun korisnih stvari za Zagreb! Kamo sreće da budu na vlasti još 20 godina, možda ipak Zagreb stane uz bok Praga, Ljubljane i Beča i opet postane glamurozna metropola!”, da citiram jedan komentar.
Ne znam kojih je to “milijun” korisnih stvari, čak i ako uračunamo ovog tjedna prefarbani pothodnik u Novom Zagrebu, ili nove “javne” bicikle za par milijuna eura, ali pouzdano znam da Zagreb nikad, baš nikad, nije bio uz bok Beču ili Pešti. Naročito ne “prije Bandića“: bio je poluraspadnuta, tek za Univerzijadu osamdesetih malo ušminkana austrougarska provincija uništena desetljećima nebrige, grad sivih i ruševnih fasada, dosadan i sumoran, lišen događanja i sadržaja, velika spavaonica zagađena smećem, s tramvajima i autobusima u raspadu i crnim vrećama za smeće posvuda pred ulazima. Grad u kojem je jedini polupristojan kafić koji nije bio ni krčma ni birtija bio Argentina u Tkalči, a dobar i ne preskup restoran s hranom koja nije roštilj misaona imenica. Možda u mašti sekte postoji neki drugi Zagreb, ali ja ga se ne sjećam. Od turističke ponude postojalo je jedno veliko ništa. Od ponude za građane, kino Europa i kino Zagreb. Za one slobodnijeg duha i kino Lika. Od trgovačkih centara, oni u Grazu i Trstu. Mogli ste, doduše, visiti pred Kavezom i Zvečkom s pivicom u ruci, i, ako ste bili tadašnja zlatna mladež, subotom do Saloona.
Dakle, gdje su ti zagrebački aktivisti? Prije su se valjali po podu, blokirali trgove i lupali po loncima za svaku sitnicu, a sad kad se grad guši u smeću, a promet u kolapsu, kad je pola tramvaja i autobusa izvan stroja, uključujući i one relativno nove, kad se novac baca na hotele za gliste i milijuni dijele neshvaćenim umjetnicima povezanima s gradskim vlastima, kad je zrak najzagađeniji u Europi, kad cijevi stalno pucaju i dijelovi grada ostaju bez vode, kad su komunalne usluge lošije i skuplje nego ikad, kad gradu propadaju svi projekti na svim europskim i domaćim natječajima zbog nedostatne dokumentacije, kad su parkovi postali džungle, veprići šeću ulicama, a štakora su puni haustori, kad se Jakuševec ruši sam od sebe, sad nitko ne prosvjeduje? Gdje je Juričan, kamo su svi nestali? Halo, aktivisti! Gdje ste da se pobunite protiv ekološke katastrofe, skupih komunalija, neracionalnog i iracionalnog upravljanja gradskim novcem, njegova bacanja na gluposti!? Niste valjda SVI uhljebljeni na vlasti i oko nje?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr
