Holjevca raspalili stavovi oko desnice: ‘Ako je ona ekstremna desničarka, ja sam engleska kraljica’

Dok feministice pričaju o strahu od nepostojećeg roda, mediji šire strah od “ekstremne desnice” koja se širi Europom. U medijskom narativu, svaka desnica je ekstremna, niti jedna ljevica to nije.
I legitimno je spriječiti njezin dolazak na vlast svim sredstvima, kao što smo vidjeli u SAD-u 2020. kad je Biden postao predsjednik na izborima koje se nije smjelo propitivati niti istražiti nepravilnosti, ili ovih dana u Francuskoj, kad je, što bi Slobo rekao, “neprincipijelna koalicija” Macrona i krajnje ljevice odustajanjem kandidata s manje izgleda spriječila dolazak na vlast stranke Marine Le Pen. Koja je “ekstremna desničarka” koliko sam ja engleska kraljica.

Ispada da je “ekstremna” desnica uvijek opasnost za demokraciju, ljudi poput Orbana, Marine Le Pen, Mileija u Argentini. Zanimljivo je da se Mileija trpa u isti koš s Trumpom, iako su sušta suprotnost. Trump je protekcionist i konzervativac koji naginje izolacionizmu, Milei je zagovornik otvorenosti prema svijetu, slobodne trgovine, globalist i vrlo socijalno liberalan. U osnovi, libertarijanac. Što im je zajedničko? Samo to da nisu komunisti i ne vole komuniste. To ih obojicu čini “opasnim ekstremistima”.

Mediji su pak, i oni naši, bili toliko zauzeti agitiranjem da je bitno pod svaku cijenu zaustaviti Le Pen da su tek nakon izbora počeli pisati o tome da Mélenchon zapravo želi uvesti destruktivni socijalizam koji je istok Europe odbacio prije više od 30 godina: želi uvesti kontrole cijena, smanjiti dob za mirovinu na 60 godina (nakon što ju je, suočen s ekonomskom katastrofom, Macron jedva dignuo sa 62 na 64, i dalje najnižu granicu u EU-u!), utrostručiti najveći porez na dohodak i povećati rashode za oko 50 milijardi eura godišnje.

Izvan Europe gazili ljudska prava

A Francuska je i bez toga kriminalno prezadužena i ima ogroman budžetski deficit veći od šest posto! Kako će namaknuti novac? Uzet će ga, kažu, bogatima. Koji ionako već prebacuju svoju imovinu u inozemstvo! To je pokušano tisuću puta, uvijek s istim uspjehom – osiromašenjem svih. Usput, ljubitelj je Hamasa, za rat u Ukrajini su mu krivi Amerikanci, želi izaći iz NATO-a, a politike su mu puno više nacionalističke i populističke nego one “ekstremne desnice”. Sve to možda nekomu lijepo zvuči, ali kao i toliko puta prije, vodi ravno u propast. No to, eto, nije “ekstremno”.

Slične takve politike vidjeli smo na djelu stotinama puta, od Chaveza i Madura u Venezueli do Syrize u Grčkoj i od španjolskog Podemosa do redom katastrofalnih ljevičarskih vlada u Latinskoj Americi.

Njihovi su neodgovorni populistički eksperimenti ostavili cijele države i regije u ekonomskim ruševinama, osiromašene i prezadužene. Često su, bar izvan Europe, i gazili ljudska prava više nego i jedna desna vlada igdje u svijetu. I niti jedna lijeva vlada nigdje nije bila uspješna već dugo pa ni ona trenutna umjereno lijeva u Njemačkoj, a većina je bila kriminalno neuspješna. Ali u njima nitko ne vidi opasnost ni za demokraciju, ni za ekonomiju, ni za državu.

Uspjesi o kojima se sustavno šuti

S druge strane, mediji koji zdušno pumpaju strah od Armagedona ako “ekstremna desnica dođe na vlast” šute o uspjesima “ultradesničara” Mileija, koji je od propale države iza koje je devet bankrota, od toga tri u ovom stoljeću, i koja sustavno propada već 60 godina, u samo pola godine napravio čudo. Inflacija u Argentini pala preko svih i najoptimističnijih očekivanja i sad je na 4,8 posto mjesečno, a temeljna inflacija na 3,7 posto. To je osjetno manje od prognoza MMF-a i Svjetske banke. Državni je proračun u plusu prvi put u 16 godina – i to već pet mjeseci za redom. Deseci tisuća uhljeba su otpušteni. Broj ministarstava je prepolovljen s 19 na 9. Do početka ove godine gotovo izvjestan novi, deseti bankrot države sve je dalji.

I sve to iako nema većinu u parlamentu, koji je u svom stilu nazvao “leglom štakora” i koji zdušno koči sve potrebne reforme. On je najveća prijetnja lijevim tiranima u regiji i svijetu i njihovim propalim ekonomijama. No mediji ne izvješćuju o tome, nego prenose “stručnjake” koji su “skeptični”, pišu da je Milei je poludjeli ekstremni desničar koji će uništiti zemlju, kako broj siromašnih raste, kako otpušteni državni službenici prosvjeduju, kako postoji val nezadovoljstva. Naravno da postoji, Milei nije suptilan, obećao je motornom pilom (s kojom je i pozirao, na zgražanje medija) brutalno otpiliti parazite s proračuna i ispunjava obećanje. I ti paraziti sad su nezadovoljni.

Holjevac: ‘Samo jedno me živcira više od političarki koje koriste utakmicu da bi dospjele u medije’

No treba gledati širu sliku, a to je spas države koja plaća danak desetljećima neodgovornosti. U prosincu, kad je došao na vlast, ekonomija Argentine bila je zapletena u spiralu neodrživih državnih kontrola cijena i galopirajuće inflacije, uz ogroman rast duga. Milei je zaustavio trošenje i subvencije. Središnja banka prestala je tiskati novac. Rezultati su vidljivi već sada. Ali mediji pokušavaju to sustavno umanjiti i relativizirati. Nešto kao naši mediji Rimca ili zaradu od turizma. Jer za socijaliste je svaki i svačiji uspjeh opasan. To je zato što je socijalizam filozofija neuspjeha i smatra da se do uspjeha dolazi izrabljivanjem neuspješnih. A do vlasti difamacijom i lažima. Treba li nam Milei? Za sad nam je dobro, no pitanje je do kad će biti, naročito preuzmu li vlast “neekstremni ljevičari” čije su politike uglavnom trošenje nepostojećeg novca.

Što smo naučili od tuđih grešaka?

Mogli bismo navesti i druge, poput Orbana koji je isto često sotoniziran, no čije su ekonomske politike – ako ne već one vanjske – bile vrlo uspješne, “ekstremistički” PIS u Poljskoj koji je tu nekoć otužnu zemlju doveo do praktički zapadnog standarda, a s druge strane uvijek su imali jako puno razumijevanja, ako ne baš za potpune luđake poput Chaveza, onda bar za obične luđake poput “neekstremnih ljevičara” Varoufakisa i Tsiprasa, koji su jednu državu EU-a doveli doslovce do gladi, ili senilne starce poput Bidena. I njegove su probleme mediji sustavno prikrivali godinama, ne samo zdravstvene. A sad možemo pročitati kako su svi Bidenovi intervjui bili izrežirani, kako su to do sad radili samo režimi u Rusiji i Kini, kako nikomu nije moglo pasti na pamet da bi demokratska Amerika mogla prikrivati zdravstveno stanje svog predsjednika, njegovu demenciju, kako je Bidenovo osoblje iskoristilo “naivnost voditelja!”

No to je, naravno, laž. Nije istina da “nitko ozbiljan nije pretpostavljao da je američki predsjednik fizički i mentalno toliko nagrizen da mu moraju režirati intervjue”, to su svi ozbiljni ljudi znali. No zašto sad mediji, pa i naši, pričaju o “podmukloj prevari” kad su i sami bili dio te podmukle prevare? Ocrnjivali jedne, a prikrivali da je Bidenov sin, alkoholičar i narkoman, od dana kad je diplomirao imao veću plaću od svog oca senatora, u milijunima dolara godišnje, i to redom u korporacijama koje su poslovale s vladom SAD-a, za što je i najglupljem novinaru moralo biti jasno da se radi o mitu isplaćivanom na taj način njegovu ocu, a ne plaći da pijan sjedi na sjednicama NO-a?

Holjevac: ‘Kako Pupovac može znati što je progresivna politika? On je Srbin i provodi srbovanje’

Jer im je postalo jasno da njihov miljenik ni uz kakve mrtve birače i glasovanje poštom iz druge države, bez provjere identiteta kojoj se Demokrati uredno protive, ne može više dobiti izbore pa su ga sami odlučili uništiti dok još stignu pronaći nekog drugog.

Ništa bolje ne simbolizira moralni pad Amerike i svijeta od Bidenova predsjedništva. Kad ga je reporter pitao: “Brojni Amerikanci gledali su vas i izražavaju zabrinutost zbog vaših godina,” Biden je počeo vikati, “To je vaša procjena, to nije procjena medija!” To ni Tito ne bi tako rekao. Imamo kontrolirani tisak u kolijevci moderne demokracije – ne radi se o cenzuri, nego o autocenzuri, što je još gore jer se protiv nje nema tko boriti. U socijalizmu novinari su lagali jer su morali. Ali su bar gledali da između redova sugeriraju istinu, tako da se baš ne sramote kao režimski novinari, a opet da ne ostanu bez posla. Danas lažu jer žele. Jedino je utješno što smo bar u nečem bili desetljećima ispred Amerike: oni su tek nedavno otkrili “lakirovku”, komunističko uljepšavanje stvarnosti, a mi smo to imali još prije gotovo osamdeset godina i do nedavno. Bar u nečem Amerika slijedi nas. No hrvatski bi mediji ipak mogli naučiti nešto iz gornjih primjera: sotoniziranje svake desnice kao “ekstremne” na biralištima ima suprotan učinak od željenog.