U Brodskom Varošu kraj Broda na Savi, 30. studenoga 1886., rođen je Đuro Đaković, jedan od najznačajnijih hrvatskih političara i sindikalnih vođa prve polovice 20. stoljeća. Kao jedan od utemeljitelja Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) 1919. godine te njezin organizacijski tajnik od 1928., Đaković je izrastao u simbol borbe za radnička prava i društvenu pravednost. Njegov život obilježen je nepokolebljivim otporom prema nepravdi, ali i tragičnim završetkom 1929. godine.
Radnički put započeo je kao metalski radnik u Sarajevu, gdje je 1905. i 1906. sudjelovao u prvim velikim štrajkovima u Bosni i Hercegovini. Vrlo brzo postao je prepoznat kao vođa radničke omladine, predvodeći akcije i šireći radikalne ideje toga doba. Zbog svojih stavova često je dolazio u sukob s vlastima, a početkom Prvoga svjetskog rata uhićen je zbog protivljenja ratu i osuđen na smrt zbog veleizdaje. Kazna mu je kasnije ublažena, no čak ni prisilni rad nije ga odvratio od njegovih ideala.
Po završetku rata nastavio je intenzivno političko djelovanje te se uključio u organiziranje velikog štrajka građevinskih radnika 1919. godine. Tada je sudjelovao i u osnivanju Socijalističke radničke partije Jugoslavije, preteče KPJ-a, u Bosni i Hercegovini. Njegov angažman brzo je prepoznat na nacionalnoj razini: 1920. izabran je u Centralno partijsko vijeće te postao zastupnik u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine SHS. Iste je godine vodio i kampanju za oslobađanje rudara pritvorenih nakon Husinske bune.
Delegat KPJ-a
Kao delegat KPJ-a, 1921. sudjelovao je na Trećem kongresu Kominterne u Moskvi, gdje je zadobio potporu međunarodnog komunističkog pokreta. Tijekom 1927. i 1928. boravio je na Lenjinovom sveučilištu, usavršavajući politička i organizacijska znanja.
Po povratku u zemlju dobio je zadatak Kominterne da provede strukturne reforme unutar KPJ-a. Na Četvrtom kongresu u Dresdenu 1928. izabran je za organizacijskog tajnika Centralnog komiteta, čime je dodatno učvrstio svoju poziciju u vrhu partijskog vodstva.
Đaković se otvoreno suprotstavio Šestosiječanjskoj diktaturi, što ga je učinilo jednim od glavnih meta režima. Uhićen je u Zagrebu u travnju 1929., podvrgnut teškom mučenju, ali svoje stavove nije povukao. Nekoliko tjedana kasnije žandari su ga odveli prema jugoslavensko-austrijskoj granici, gdje je zajedno s Nikolom Hećimovićem, tajnikom Crvene pomoći, ubijen 25. travnja 1929. godine u insceniranom pokušaju bijega.
Revolucionarni duh
Revolucionarni duh Đure Đakovića snažno je obilježio generacije koje su uslijedile. Njegov sin Stjepan, također član KPJ-a, pogubljen je u Zagrebu 1942. od strane ustaških vlasti. U Španjolskom građanskom ratu jedno od postrojbi međunarodnih brigada nosilo je Đakovićevo ime, a isto je učinila i jedinica jugoslavenskih iseljenika u Belgiji tijekom Drugoga svjetskog rata.
Sjećanje na Đakovića živo je i nakon rata. Godine 1947. slavonskobrodska strojarska industrijska grupacija nazvana je “Đuro Đaković Holding”, a njegovi su posmrtni ostaci 1949. preneseni u Beograd i položeni na Kalemegdanu, uz druge istaknute revolucionare. U rodnom Brodskom Varošu 1979. godine uređen je spomen-park prema projektu arhitekta Fedora Tolje, dok je u Zagrebu 1986. postavljeno njegovo poprsje, rad kipara Vanje Radauša, kao trajni podsjetnik na njegovu borbu i žrtvu.
