Hrvati nisu svjesni ozbiljnosti: Epski gnjev mogao bi se lako pretvoriti u epsku katastrofu

Donald Trump ignorirao je obavještajne podatke i u suradnji s Izraelom pokrenuo jedan od najvećih vojnih sukoba 21. stoljeća, a zatim bez ikakve strategije nastavio gledati sa strane kako se zemlje Bliskog istoka pale jedna za drugom, dok svjetskoj ekonomiji prijeti kolaps. Sažetak je to operacije s američke strane nazvane “Epski bijes”, a s izraelske “Ričući lav”, koja je, kako se sada čini, trebala biti znatno brža i učinkovitija nego što se dosad pokazala, a kraj joj je neizvjestan. Planirana kao munjevita operacija, u neuobičajeno rijetkim izjavama američkog predsjednika produljila se najprije “na nekoliko dana”, pa na pet tjedana, sve do “koliko god bude trebalo”.

Istovremeno, sve su glasniji američki i vanjski analitičari koji navode kako stvarni ciljevi akcije nisu ni nuklearni program ni balistički projektili, niti iranski 47-godišnji islamski totalitarizam, nego zadavanje novog geopolitičkog udarca Rusiji i ponajviše Kini, koja velik dio nafte za svoje potrebe uvozi iz Irana. Tako je “crno zlato” još jednom u povijesti u fokusu kao ključna ambicija za operaciju čije će posljedice osjećati, ili već osjeća, cijeli svijet. Čini se da je Trump, koji je na početku napada rekao kako mu je cilj svrgavanje iranskog režima, da bo ciljeve poslije u više izjava mijenjao, u planiranju ponajveće američke zračne i mornaričke operacije u novije vrijeme pogrešno procijenio najmanje dvije stvari. Ponajprije, očito nije računao na pravi balistički vatromet kojim su Iranci dočekali američke projektile, zasuvši raketama gotovo istovremeno niz susjednih zemalja, uključujući i moćnu Saudijsku Arabiju te financijsko središte Perzijskog zaljeva, superbogate Ujedinjene Arapske Emirate i njihov simbol, grad luksuza Dubai. Iranski projektili pogodili su ciljeve u više od deset zemalja, a Izrael “gori” od detonacija.

Humanitarna situacija pogoršava se u Iranu i na drugim mjestima pogođenima sukobom. Medijski izvještaji spominju da su gradovi poput Teherana pretrpjeli teške štete, a broj civilnih žrtava raste kako zračni udari i protuzračne borbe postaju svakodnevica. Naselja su pogodili udari, bolnice i infrastruktura su oštećene, a broj stradalih među kojima je mnogo civilnih žrtava brzo raste, iako cjeloviti podaci još nisu dostupni. Mrtvi se broje i u Libanonu, koji je usred operacije također postao meta izraelskih napada zbog aktivnosti proiranske skupine Hezbolah.
Iranski vođa, ajatolah Ali Hamenei, pao je mrtav u prvom danu združene američko-izraelske vojne akcije, kao i mnogi drugi visoki vojni i vjerski vođe. No pitanje je što donose dani pred nama. Sukob koji već sad analitičari zbog opsega, žrtava i broja uključenih zemalja ne nazivaju, poput Trumpa, vojnom akcijom nego ratom, lako bi se iz “epskog gnjeva” mogao pretvoriti u “epsku katastrofu”.

Neočekivana žestina

Za razumijevanje složenosti ovog konflikta treba najprije znati da je Iran beskrajno velik. S 93 milijuna ljudi i površinom većom od 1,6 milijuna četvornih kilometara, u Iran bi se mogle smjestiti države Turska, Irak, Sirija i Jordan, a njihov najgorljiviji neprijatelj Izrael s 22.000 četvornih kilometra čak je 75 puta manji od Irana. Istovremeno, Iran je politički posve izoliran od svojih susjeda u Perzijskom zaljevu. Radikalni islamski revolucionarni režim doveo je do toga da su u gotovo svim zemljama Zaljeva američke vojne baze, što uključuje Katar, Jordan, Emirate, Bahrein i zapravo cjelokupni Perzijski zaljev. Izolirani Iran ne može računati ni na podršku svog ekonomski nadmoćnog susjeda Azerbajdžana, koji se prema radikalnom režimu uvijek postavljao veoma diplomatski, prijateljski, ali s distancom. Podrška Bakua uvijek je bila deklarativna, ponajprije zbog osjetljive i duge granične linije dviju država, no i zato što Azerbajdžan, koji je unatoč 98-postotnom muslimanskom stanovništvu, kao bivša sovjetska republika već godinama sekularna država koja vješto balansira u odnosima između EU-a, SAD-a i Rusije te se ne bi doveo u situaciju da se svrsta na stranu problematičnog režima.

Iako donekle dijele radikalna islamska uvjerenja, Iranu u ovoj situaciji nije od pomoći ni istočni susjed Afganistan, zauzet sukobima s Pakistanom. Štoviše, jedina zemlja koja bi režimu možda i htjela i mogla pomoći jest prijateljska Turska, no Erdoganov režim također ne želi riskirati povezivanje s ekstremnim islamistima, znajući da bi to izazvalo ekonomsku, političku i diplomatsku odmazdu Zapada. Uostalom, Turska je i članica NATO-a, iako često kritizirana zbog koketiranja s neprijateljima transatlantskog saveza, pa je i to razlog više da se u iransku priču previše ne miješaju. Iran je u ovome tako prepušten sebi i sporadičnoj pomoći libanonskog Hezbolaha, čije su snage ograničene već i zbog činjenice da je Izrael odmah nakon njihovih prvih poteza napao i Libanon. No sve to ne znači da je Iran slab. Upravo suprotno, režim je iznenađujuće žestoko i hrabro uzvratio već na prve salve projektila.

To dovodi do dva neminovna zaključka. Prvi je da rat u Iranu neće i ne može biti okončan brzo. Štoviše, mnogi smatraju da je američka operacija pokrenuta prošle subote isprovocirala desetljećima tinjajuće sukobe zemalja Perzijskog zaljeva i Bliskog istoka, s opasnom mogućnošću eskalacije i destabilizacije ionako krhke regije. Iran je gotovo istog trenutka lansirao rakete “na sve strane”, a zapravo prema američkim saveznicama, te osim smrtnih neprijatelja u Izraelu, napao i Kuvajt, Bahrein, Jordan i Katar, UEA, Saudijsku Arabiju, a posebnu zabrinutost izazvao je napad na Cipar, odnosno tamošnju britansku vojnu bazu, uoči summita čelnika Europske unije. Iran je reagirao neočekivanom žestinom, a otpor nije posustao ni kada su pobijeni čelni ljudi države, uključujući Hameneija. Drugi logični zaključak jest da je iranski režim ovim bjesomučnim raketiranjem poručio da neće prezati ni od čega kako bi se obranio od SAD-a i saveznika, pa makar to značilo i rat do istrebljenja ili ekonomski kolaps cijele regije.

Trump je također jasno rekao kako će u ovoj akciji “ići do kraja”, iako nije objasnio što to znači. Čini se da 79-godišnji predsjednik, koji je prirodno pred krajem svog života, igra najopasniju pokerašku taktiku “all-in”, odnosno, ulaže na sve. Istu politiku ima i Iran, čiji vođe, tko god to uopće sada bio, nemaju što izgubiti. Bilo kakva demokratizacija zemlje njima je smrtna presuda, pa je bolje časno umrijeti na bojištu. Za razliku od njih, Trumpov je ulog realan i visok. Naime, relevantne ankete pokazuju da samo četvrtina Amerikanaca podupire vojni angažman SAD-a u Iranu. Većina ističe kako je Trump u kampanji obećavao da neće pokrenuti nijedan novi rat, a pogotovo ne “dvadesetogodišnje izgradnje civilizacija” kao što su radili njegovi prethodnici, koji su “polomili zube” dugotrajnim ratovima u Iraku i Afganistanu, s gotovo nikakvim uspjehom i brojnim žrtvama. Protiv rata u Iranu čak su žestoko ustale i pristalice Trumpova MAGA pokreta.

Novi Vijetnam

Kovčezi s tijelima Amerikanaca prekriveni zastavom koji se vraćaju sa stranog fronta, stradalih u zemlji koja je prosječnom Amerikancu posve nebitna, nisu dobri za politički rejting uoči međuizbora na kojima bi Trump mogao izgubiti dio svoje moći. Mnogi već predviđaju da Trump izaziva “novi Vijetnam” intervencijom koju ne odobrava ni međunarodna zajednica niti američko stanovništvo. Ipak, Iran je desetljećima najveća sigurnosna prijetnja i zakleti neprijatelj SAD-a i saveznika. Uspije li u svrgavanju teokratskog islamskog režima te slabljenju iranske vojne moći, Trump će ući u povijest kao čovjek koji je pobijedio u 47-godišnjem ratu Zapada i Irana, za koji američki predsjednik tvrdi da su ga “oni prvi počeli”, kako se ne bi reklo da je neki rat pokrenuo on i time prekršio obećanje dano biračima.

Je li moguće da je Trumpova taština i želja za zlatnim slovima u povijesnim knjigama izazvala ovaj kaos? Ili je i ovdje, kao što bruje kritičari, stavio sve na kocku kako bi pomogao svom “Bibiju”, izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu. Internet je već prepun karikatura koje prikazuju izraelskog premijera kako gura američke vojnike u grob i slično. Naime, još nepotvrđene obavještajne informacije govore kako je ovaj rat prošle subote zapravo započeo Izrael. SAD je, činjenica je, akciju planirao mjesecima te je nagomilao golemu mornaričku snagu u Arapskom, Omanskom i Sredozemnom moru, ali čini se da je signal za udar došao iz Tel Aviva, a Washington ga je slijedio. Pritom treba reći kako se isprva napadu na Iran od Trumpovih saveznika pridružio samo Izrael, koji je proteklih dana cijeli zasut iranskim projektilima. Po nekim računicama, zračne uzbune u Izraelu ovih su dana oglašavane prosječno svakih deset minuta, a Izrael je pretrpio najžešće iranske napade ikad. Istovremeno, Europe u ovom ratu zasad vidljivo nema, osim u pojačanoj vojnoj prisutnosti Francuske, Njemačke i Velike Britanije radi zaštite svojih baza i interesa. Tu je i problem legitimnosti jer ni ovu američko-izraelsku akciju na suvereni teritorij druge države nije odobrilo UN-ovo Vijeće sigurnosti.

Kako Trump ionako proteklih mjeseci krši sve moguće međunarodne pravne norme, to više nije vijest, no iz izjava bliskih Bijeloj kući jasno je kako je ogorčen nedostatkom europske podrške u ratu na Bliskom istoku. Španjolski premijer Pedro Sanchez čak je i otvoreno kritizirao američki udar na suvereni Iran, dok je nespretnom ocijenjena i izjava Ursule von der Leyen kako EU “teži uspostavi međunarodnog prava”. Mnogima je to samo diplomatski način da se kaže kako je SAD bez ikakvog međunarodnog legitimiteta te bez nužnog odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a izvršio invaziju na drugu suverenu državu, zaobišavši još jednom cijeli međunarodni pravni poredak. Sanchez je otišao korak dalje te zabranio SAD-u i saveznicima korištenje španjolskih baza za napade na Iran, zbog čega je desetak savezničkih lovaca napustilo bazu u Španjolskoj.

Spain’s position on Iran is clear — the same stance we have taken on Ukraine & Gaza.

No to breaches of intrl law, which protects us all, especially civilians.

We reject the idea that the world can solve its problems through bombs.

Let us not repeat past mistakes.

NO TO WAR https://t.co/Fkcm4RPo1L

— Embassy of Spain UK (@EmbSpainUK) March 4, 2026

Četiri milijarde

Konfuziji je pridonio i mađarski premijer Viktor Orban, koji je kratko vrijeme držao veto na zajedničkoj izjavi EU-a o sukobu, zbog svojih prijateljskih odnosa s iranskom saveznicom Rusijom. EU je naposljetku ipak dao deklarativnu podršku akciji SAD-a, no vojno je od europskih zemalja u nju zasad uključena samo Velika Britanija, čiji su zrakoplovi prisutni nad Bliskim istokom te su u barem jednom slučaju oborili iranski dron. Jedan od Trumpovih savjetnika novinarima je tako rekao kako je Europska unija “još jednom pokazala koliko je mlitava”, što je prvi put da Trumpova administracija na ovakav način svjesno poručuje EU-u da će ili igrati po njihovim pravilima ili snositi posljedice poput carina.

Takve će izjave, dane u prvim satima nakon napada, zasigurno biti predmet brojnih rasprava, naročito u kontekstu odnosa SAD-a i EU-a koji se iz mjeseca u mjesec pogoršavaju, dovodeći u pitanje u dijelu javnosti i opstanak sjevernoatlantskog saveza, odnosno europskog vojnog kišobrana NATO-a koji je bez SAD-a teško samodostatan. No vratimo se ratu, koji se u ovom trenutku čini kao akcija pokrenuta s jasnim kratkoročnim, ali krajnje nejasnim dugoročnim ciljem. Jasno je da je Trumpov cilj bio svrgnuti ajatolaha Hameneija i njegov režim, koji je nazvao terorističkim, s vlasti u Iranu. No nije razvidno što točno američki predsjednik vidi kao alternativu.

Prema službenim izvorima, Američko središnje zapovjedništvo (CENTCOM) i izraelske oružane snage izveli su masovne zračne napade s brojnim vrstama oružja, uključujući sredstva iz zraka, mora i kopna, samo u prva 24 sata pogodivši oko 1000 do 2000 ciljeva širom Irana, koji je uzvratio stotinama napada na različite ciljeve, no primarno na Izrael. Zasad nema nikakvog rezultata takve razmjene vatre koju bi ijedna strana mogla nazvati optimističnim pokazateljem.

Mogući ishodi

U javnost je iscurila analiza američke obavještajne agencije CIA-e prema kojoj bi u slučaju pada aktualnog iranskog režima iranskog vrhovnog vođu Hameneija nakon smrti vjerojatno zamijenili tvrdolinijaši iz Korpusa čuvara islamske revolucije, odnosno Revolucionarna garda (IRGC). Procjene, izrađene u posljednja tri tjedna, bavile su se mogućim ishodima američke vojne intervencije i njezinim potencijalom da potakne promjenu režima u Islamskoj Republici. Ta izvješća nisu predvidjela nijedan konkretan pozitivan rasplet ove krize za SAD. Iran neće i nije nestao, režim zasad opstaje, a milijuni Iranaca dodatno se radikaliziraju protiv Zapada. Jedine su stvarne posljedice prekid plovidbe najvažnijim pomorskim naftnim koridorom na svijetu, Hormuškim tjesnacem, što će ponajviše osjetiti Kina.

No rat već ostavlja posljedice i u Europi, pa čak i Hrvatskoj, jer je Katar zaustavio proizvodnju ukapljenog zemnog plina o kojoj dijelom ovisi i LNG terminal na Krku. Iranska nafta također je važan dio globalnog energetskog opskrbnog lanca. Kaos u Iranu jest, dakle, kaos u cijelom svijetu. IRGC, koji je u danima nakon napada uspio očuvati iranski režim, čak i nakon smrti ajatolaha, elitna je vojna sila zadužena za zaštitu šijitske klerikalne vlasti u Iranu. John Sawers, bivši šef britanske vanjske obavještajne službe MI6, izjavio je kako je promjena režima “gotovo nevjerojatan scenarij”, ukazavši na nedostatak organizirane političke alternative ili otpora.

U Iranu je politički sustav teokratska monarhija bez kralja. Vrhovni vođa (ajatolah) od revolucije dovršene 1979. ima apsolutnu kontrolu nad izvršnom, sudskom i sigurnosnom vlašću, uključujući IRGC. To je formalno vojna i sigurnosna sila, ali praktično i politička, ekonomska i društvena elita s ogromnim utjecajem. U normalnim okolnostima ajatolah ima krajnju riječ, on imenuje mnoge visoke dužnosnike i kontrolira sigurnosne strukture. SAD je očekivao da će njegovim ubojstvom, kao i atentatima na druge političke vođe, izazvati sukobe oko podjele moći unutar IRGC-a, što se nije dogodilo. Izostala je i reakcija naroda koja je bila očekivana nakon masovnih prosvjeda u kojima su dosad smrtno stradale tisuće Iranaca.

Paralelna struktura

Sve to trebalo je izazvati sukob mehanizama moći poput IRGC‐a, paramilitarnih Basija čije se brojke mjere u stotinama tisuća muškaraca spremnih uzeti oružje i sigurnosnih aparata. Do tog sukoba nije došlo. Siječanjski prosvjedi bili su, činjenica je, masovni, no od početka američko-izraelskog udara na Iran nije zabilježen nijedan slučaj organiziranog unutarnjeg otpora režimu. Lokalne akcije nisu isključene, naročito u kontekstu činjenice da je Iran odmah nakon udara ugasio sve javne telekomunikacijske sustave i tako spriječio protok informacija, no njihov je utjecaj minoran. Gašenjem mreže Iran je i dodatno otežao eventualno snažnije organiziranje pobunjenika.

Također, CIA‐ina procjena pokazala se točnom u dijelu da institucionalne mreže režima imaju dovoljan kapacitet da obnašaju vlast čak i bez ajatolaha. IRGC posjeduje ogromnu paralelnu strukturu moći, koja je integrirana u vojnu, policijsku, gospodarsku i političku sferu. Drugim riječima, kad vrhovni vođa padne, onaj tko ima stvarnu kontrolu nad ključnim elementima države poput IRGC‐a mogao bi preuzeti središnju poziciju, ali ne da abolira sustav koji podržava teokratsku državu, nego da ga reinterpretira i učvrsti pod novim vodstvom istog sigurnosno‐ideološkog aparata.

Prema CIA-inim izvještajima prije rata, koji su se pokazali točnima, IRGC bi nastavio raditi na očuvanju režima, ali bez ajatolaha na čelu. Promjena u vrhu režima može biti dramatična i utjecati na politiku i vanjsku orijentaciju Irana, ali to nije promjena režima u smislu transformacije sustava iz teokratske autokracije u demokraciju ili potpuno drugačiju vlast, što je trebala zajamčiti Trumpova “epska” akcija.

Otpornost IRGC-a

Iranski režim tako uklanjanjem Hameneija nije pao, opstao je baš zahvaljujući otpornosti IRGC-a, a čak i da Izrael i SAD uspiju eliminirati značajan dio IRGC-ove elite (što je veoma zahtjevna misija), svijetu potencijalno prijeti novi scenarij nalik na Libiju i Siriju, gdje ni godinama nakon pada režima nema stabilne vlasti koja nadzire cijeli teritorij. Trump može računati i na višemjesečni rat do iscrpljenja. Ekonomisti diljem svijeta hvataju se glavu zbog takvih najava, smatrajući da bi to izazvalo tektonske potrese u globalnoj ekonomiji, megarast cijena nafte i plina, a posljedično i svih drugih dobara, odnosno izglednu visoku inflaciju čak i u eurozoni, a u nekim prognozama i novu globalnu recesiju. Trump se dosad pokazao neuobičajeno nezainteresiranim za ekonomske aspekte ovog rata, pogotovo zato što bi se oni poput bumeranga mogli obiti i o američke globalne financijske interese. On je u prvom intervjuu nakon napada dao naslutiti da je otvoren i za dulji rat.

“Mogu se odlučiti za dugotrajnu opciju i preuzeti kontrolu nad svime ili sve završiti za dva-tri dana i poručiti Irancima: Vidimo se opet za par godina ako ponovno počnete razvijati svoje nuklearne i raketne programe”, rekao je retorikom koja je gotovo istovjetna onoj prilikom upada u Venezuelu, kada je doslovce prijetio političkom i ekonomskom okupacijom s pomoću vojne sile ako mu se ne podaju. Ipak, za razliku od Venezuele u kojoj dio stanovništva možda i gaji određene simpatije prema susjedu sa sjevernog kontinenta, Trump u indoktriniranom i radikaliziranom iranskom društvu, naročito u ruralnim i konzervativnim sredinama, teško može pronaći kvalitetnog partnera za razgovor. Režim koji je bio (ili jest) na snazi desetljećima sazdan je na kulturi mržnje prema SAD-u te namjeri potpunog uništenja Izraela, što je višegeneracijska paradigma koja se ne može promijeniti političkim dekretom. Akcija koju Iran naziva neopravdanom agresijom samo će rezultirati snažnijom mržnjom velikog broja Iranaca prema Izraelu, SAD-u i Zapadu.

Iz te se perspektive operacija zasad čini kaotičnom i krvavom, bez konkretnih rezultata osim potencijalno zastrašujuće i dugotrajne globalne financijske nestabilnosti. Kina je, logično, među prvima osudila američko-izraelske operacije. Kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi obavio je niz telefonskih razgovora sa svojim iranskim, izraelskim, omanskim i francuskim kolegama. Iranu je poručio da Kina podržava njegovo “pravo na obranu suvereniteta, sigurnosti, teritorijalnog integriteta i nacionalnog dostojanstva”, dok je SAD i Izrael pozvao da odmah prekinu vojne operacije kako se konflikt ne bi dodatno proširio. Peking je također upozorio i na dalekosežne ekonomske posljedice u vidu skoka cijene energenata kao motora rasta ostalih cijena.

🚨🇮🇱🇺🇸🇮🇷SERIOUS WAR UPDATE:

This is how Tehran in Iran looks like today and it’s daytime, the reason:
The U.S. & Israel targeted 4 oil storage facilities.

This is dangerous toxic clouds that can cause serious harm to all people living in Tehran.

Developing…….. pic.twitter.com/FfEMIgmzcH

— Gerhardt vd Merwe (@mrjerrynottom) March 8, 2026

Otključana vrata

Već se pisalo kako je Trump u svoje “ratne igre” uveo model da strane akcije provodi uglavnom subotom. Razlog je prozaične, financijske prirode, jer se trgovanje dionicama otvara tek u ponedjeljak, dokad se situacija može smiriti ili barem malo ublažiti šok za međunarodnu ekonomiju. U slučaju rata u Iranu, globalni gospodarski šok je neizbježan i još nesaglediv. Zatvaranje proizvodnih pogona za naftu i ukapljeni zemni plin, nestabilnosti u Hormuškom tjesnacu kroz koji je do rata prolazila golema količina svjetske nafte te udari s ranjenima i mrtvima na druge zemlje Zaljeva izazvali su već sada potencijalno katastrofalan potres na tržištu energentima.

Porast cijene barela nafte iznad 80 dolara, s tendencijom rasta do povijesnih 90 dolara, te oscilacije cijene plina koje su u nekim trenucima pokazivale i 50-postotni rast, bez sumnje će imati i već imaju značajan učinak na svjetsko gospodarstvo, kao i na stopu inflacije. U padu je cijena zlata koje se do udara na Iran mjesecima činilo najstabilnijom investicijom, a goleme iznose izgubili su i ulagači u kriptovalute poput bitcoina. Svijet se financijski urušava suočen s činjenicom da nemamo apsolutno nikakvu relevantnu informaciju kako bi ovaj sukob mogao završiti, te koji je uopće bio plan SAD-a na čelu s Trumpom. Tržišta su na veliki udar SAD‐a i Izraela na Iran trenutno i očekivano reagirala rastom cijena nafte, a ulagači su počeli cijenu sirove nafte graditi na riziku mogućih poremećaja u opskrbi, čak i prije nego što je došlo do stvarne blokade. To je smisleno jer je SAD, za razliku od lanjske akcije, ovu operaciju najavljivao i politički, ali i demonstrativno, gomilanjem vojske nadomak Irana.

Ako bi konflikt eskalirao i Iran odlučio zatvoriti Hormuški tjesnac na dulje vrijeme, globalne cijene nafte brzo bi se mogle popeti znatno iznad trenutačnih razina jer postojeće alternativne cjevovodne rute ne mogu primiti sav volumen koji prolazi kroz tjesnac. Hormuški tjesnac već je ovih dana bio poprište iranskih napada na komercijalne brodove, zbog čega su kompanije u velikoj mjeri prekinule svoje poslovanje u Perzijskom zaljevu, a početkom tjedna iranska vojska objavila je da je tjesnac zatvoren te zaprijetila da će “zapaliti svaki brod koji onuda prođe”, zbog čega su američki napori bili usmjereni na očuvanje prometa kroz najvažniji naftni koridor na svijetu. Cijela akcija stoga trenutno izgleda kao “gašenje vatre” nakon nepažljive igre sa šibicama, a ne kao politički i logistički promišljena igra, osim ako u cijeloj priči nema nepoznatih elemenata. Ono što, primjerice, možda ne znamo jest postoji li nekakav oblik američke infiltracije u iranske redove kao u Venezueli nakon, po međunarodnom pravu također nezakonite, intervencije i otmice predsjednika Nicolasa Madura i supruge.

Nema oporbe

Čini se da je takav scenarij, u kojem Trump ima neku “iransku Delcy Rodriguez” koja bi bila spremna preuzeti zemlju, manje vjerojatan jer zasad nema naznaka da je itko iz iranskog vodstva spreman na mir. Tu je i problem tko bi politički uopće mogao upravljati Iranom. Šahov nasljednik Reza Pahlavi je u izgnanstvu i uživa podršku antirežimskih prosvjednika, koje čine uglavnom studenti u velikim urbanim sredinama, no nije jasno kako bi reagirala konzervativna provincija. Pahlavi nema nikakvu logistiku da preuzme kontrolu nad državom u ovom trenutku i provede nužne reforme u svim sferama politike i društva koje bi preobrazile Iran prema nekom demokratskom kodu. Druge realne oporbe nema, za to se pobrinuo teokratski režim koji golemom zemljom upravlja već gotovo pet desetljeća.

Represivne vlasti sada pokojnog Hameneija dosad su pobile na tisuće, neki kažu i desetke tisuća prosvjednika koji su izašli na ulice brojnih iranskih gradova, stvarni je broj nepoznat jer je režim taktički isključio internet u cijeloj državi te onemogućio bilo kakav slobodni protok informacija među 93 milijuna stanovnika. No ozbiljniji je otpor režimu nepostojan dijelom i zbog toga što je teokratska višedesetljetna “revolucionarna dogma” ukorijenjena u velikom dijelu stanovništva.

Ono što u ovom trenutku uopće nije nezamislivo jest da bi moglo doći do neke vrste polarizacije, ako ne i potpunog rascjepa zemlje, pri čemu bi iranski radikali, koji uživaju i vojnu te logističku pomoć drugih radikalnih vojnih i paravojnih struktura poput libanonskog Hezbolaha i jemenskih hutista, mogli postati opasniji nego dosad. Primarni cilj operacije poznate kao “Ponoćni čekić” sredinom prošle godine, kada je SAD u 12-dnevnom ratu munjevito raketirao najmanje tri lokacije iranskog nuklearnog programa, trebao je onemogućiti razvoj nuklearnog oružja u Iranu.

Prljava bomba

Bila je to klasična šok-operacija malog opsega i kratkog trajanja, precizno usmjerena na obavještajnim radom prikupljene informacije o iranskom nuklearnom pogonu.
Izrael je zainteresiran i za uništenje balističkog programa dalekometnih projektila koje je Iran razvio. Već u prvim satima invazije strahovalo se da bi Iran mogao upotrijebiti takozvanu prljavu bombu.

Naime, poznato je da Iran u svom nuklearnom programu još nije uspio napraviti funkcionalno oružje te adekvatno obogatiti uranij za tu svrhu, no već i bomba s nedovršenim proizvodom mogla bi imati katastrofalne posljedice. Izrael bi tu sigurno bio prvi na udaru. Da je tomu tako, pokazao je Iran već prvih dana, kada je agresivno počeo pucati iz sveg raspoloživog oružja, ali se domet ograničio na Izrael te zemlje Perzijskog zaljeva, a dronovi su najdalje stigli do britanske baze na sjeverozapadu Cipra.

Već sam prizor detonacija u Dubaiju, uključujući raketiranje ikoničkog hotela i turističkog simbola cijelog Perzijskog zaljeva, vjerojatno najpoznatijeg tornja na svijetu Burj Khalife, zaprepastio je i uplašio svijet, što je bio cilj iranske odmazde.

Nuklearni program

Problem je IRGC-a što Iran teško može doprijeti do američkih ratnih brodova s čijih se suvremenih raketnih sustava ispaljuju projektili na njih, a iako raspolažu suvremenom protuzračnom obranom, ona ne može neograničeno pokrivati sve osjetljive infrastrukturne i vojne objekte na koje je SAD primarno usmjeren. Ponajprije su to postrojenja iranskog nuklearnog programa, od kojih su neka bila meta i prvog američkog napada.

Žestoki napad trajao je tada cijelu noć i uključivao je letove američkih bombardera B‐2 Spirit koji su izbacili velike takozvane bunker buster bombe na postrojenja Fordow, Natanz i Isfahan duboko ispod zemlje kako bi ih oštetili ili uništili. U operaciji su korišteni i krstareći projektili Tomahawk ispaljeni iz podmornice na određene ciljeve, a oni su u velikoj količini korišteni i u dosadašnjem tijeku novog, značajno žešćeg napada na Iran.

Balistički program

Operacija “Ponoćni čekić” bila je jedno od najznačajnijih američkih vojnih djelovanja protiv iranskih nuklearnih objekata prije skorijih sukoba ove veljače. SAD je nakon toga pozivao na dogovor o nuklearnom programu, no do njega nije došlo, a jasno je da je operacija “Epski gnjev” na obavještajnoj, logističkoj i političkoj razini pripremana najmanje od sredine prošle godine, vjerojatno i dulje. Za nju je znao širok krug Trumpovih suradnika i saveznika izvan SAD-a.

Činjenica je da bi ovakav napad SAD-a politički bio nemoguć da je ajatolahov režim pristao na potpuno odustajanje od nuklearnog programa, čija je razvijenost nepoznanica, odnosno, nema neovisno potvrđenih informacija do koje je razine Iran uspio s obogaćivanjem uranija. Iran je, dokazano, uspio paralelno s nuklearnim razviti zavidan balistički program koji mu je dao na snazi u regiji, no to nije dovoljna prijetnja da bi SAD intervenirao, stoga se zasad čini kako je Iran svojim inzistiranjem na nastavku nuklearnog programa svjesno i donekle spremno ušao u ovaj rat.

Također, iz prvih reakcija, koje su uključivale i napade na Izrael, postalo je vidljivo kako Trump nije bio jedini koji je proteklih mjeseci sastavljao listu ciljeva. Činio je to i Iran i, prema nekim analitičarima, reagirao spremnije i brže nego što se očekivalo, doslovce zapalivši regiju u samo nekoliko sati nakon prvog udara te dovevši zemlje od Izraela do Emirata u stanje zračnih uzbuna, evakuacija i zatvaranja zračnog prometa. SAD je pomno pratio i brojne prosvjede te otvoreno davao podršku prosvjednicima, što je gotovo pa potpis svake američke vlasti koja pokušava promijeniti režim u nekoj državi. Unutarnji neprijatelji najbolji su saveznici. No SAD je u Perzijskom zaljevu u danima i tjednima prije akcije gomilao svoje elitne i najmoćnije ratne brodove, uključujući razarače, nosače zrakoplova i podmornice, sposobne za brze dalekometne raketne napade.

Naftni koridor

SAD se u prva 24 sata od udara pokušao opravdati tvrdeći da se radilo o preventivnom udaru. Naime, Sjedinjene Države imale su navodno indicija da Iran namjerava izvesti napad na njih ili Izrael prije subotnjih američko-izraelskih napada, izjavio je neimenovani dužnosnik iz Trumpove administracije. Ustvrdio je da bi broj žrtava bio znatno veći da je SAD sjedio prekriženih ruku i čekao da bude prvi pogođen. Prema riječima dužnosnika, Washington je Iranu ponudio brojne mogućnosti za civilni, miroljubivi nuklearni program, uključujući i buduću opskrbu besplatnim nuklearnim gorivom, no ti su prijedlozi naišli na “igre i trikove”.

No, kao i u Venezueli, kao i u iračkom ratu, i u iranskom ratu kao najvažnija stvar pojavljuje se samo jedna riječ – nafta. Hormuški tjesnac jedan je od najvažnijih naftnih koridora na svijetu i ima iznimno geostrateško značenje. Svjetsko gospodarstvo uvelike ovisi o protoku nafte tim putem. Tjesnac se nalazi između Omana i Irana, povezuje Perzijski zaljev na sjeveru s Omanskim zaljevom na jugu i Arapskim morem. Na najužem dijelu širok je samo 33 kilometra, a brodski plovni put iznosi svega tri kilometra.

Zbog svoje geografske pozicije Iran je vojno i logistički sposoban zatvoriti ovaj kritični plovni put, čime su u povijesti već više puta prijetili, no to nisu učinili jer bi time blokirali i izlazak brodova svojih saveznika, s obzirom na to da su se najavljivale čak i radikalne, ali izvedive mjere miniranja tjesnaca kroz koji prolazi dvadeset posto ukupne svjetske nafte i ukapljenog plina. To znači da bi svako značajnije ometanje prometa kroz tu usku morsku rutu moglo prouzročiti ozbiljan globalni poremećaj u opskrbi energentima i snažno podići cijene nafte i plina.

Najveći udar

Tome već svjedočimo na globalnim naftnim burzama. Najveći udar će, dakle, osjetiti zemlje koje uvoze veliku količinu nafte, što je velik broj zemalja Azije i Europe, ali i Sjedinjene Države suočit će se s tržišnim posljedicama svoje akcije.

Prije svih je tu opet na udaru Kina, ali i Indija i Japan mogli bi osjetiti rast troškova uvoza energenata od pet do deset posto u kratkom roku, dok bi europska gospodarstva s visokim udjelom fosilnih goriva u proizvodnji i grijanju mogla vidjeti rast cijena energije i goriva od tri do sedam posto. To bi posljedično ubrzalo stopu inflacije, naročito u osjetljivim ekonomijama. Sjedinjene Države i Kanada osjetili bi manji izravan utjecaj na cijene benzina, ali bi globalna inflacija i veći troškovi transporta indirektno povećali troškove roba i usluga i u tim zemljama.

Najmanje bi osjetile zemlje bogate vlastitim energentima, poput Saudijske Arabije, Rusije ili Norveške, gdje bi eventualno čak i profitirali od viših cijena nafte, no i to bi “pojele” povećane cijene drugih uvoznih sirovina i proizvoda kao rezultat rasta cijena nafte.

Ključni faktori

Globalno gledano, dugotrajan poremećaj mogao bi usporiti gospodarski rast za 0,2 do 0,5 posto u razvijenim zemljama, a još izraženije u gospodarstvima ovisnima o uvozu energije. To već graniči sa situacijom u kojoj globalna recesija, poput one 2008., nije izgledna, ali nije ni znanstvena fantastika. Najveću cijenu takvih, dalekosežnih posljedica opsade tjesnaca i nastavka rata platit će zemlje bez snažnih naftnih zaliha ili alternativnih opskrbnih pravaca, kao i zemlje ovisne o fosilnom gorivu.

U kratkom roku, ključni faktori koji će oblikovati daljnji razvoj sukoba uključuju sposobnost Irana da zadrži unutarnju stabilnost unatoč pritisku vanjskih sila i učinkovitost američko-izraelskog nadzora nad strateškim ciljevima. Daljnja eskalacija ili produženi sukob mogli bi produbiti geopolitičku nesigurnost u regiji, s posljedicama za međunarodne diplomatske odnose i globalnu trgovinu koje su već mjerljive i ubrzavaju kolaps regije, no i svjetske ekonomske i realne sigurnosti.

Tržišta će ostati osjetljiva na bilo kakve vijesti o zatvaranju Hormuškog tjesnaca ili promjenama u opskrbi energentima, što može potaknuti kratkoročne šokove cijena i preraspodjele kapitala. Dugoročno, sposobnost država da diversificiraju izvore energije i prilagode ekonomske strategije bit će presudna za ublažavanje posljedica sukoba i očuvanje stabilnosti svjetskih lanaca opskrbe. Vanjskopolitičke vijesti, nekad tek sporedne u informativnim programima i novinama, očito će nastaviti biti najvažnije teme i idućih tjedana.