Prošli tjedan obilovao je važnim vanjskopolitičkim događajima. Prema mom mišljenju, dva su najvažnija s obzirom na potencijal, odnosno na moguće dalekosežne posljedice. Prvi i najvažniji ipak je mirovni plan za Ukrajinu američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji će, ako se ovoga puta pokaže uspješnim, imati dalekosežne posljedice za Europu, ali i globalno gledano. Drugi je događaj pucnjava u Washingtonu, u blizini Bijele kuće, 26. studenoga, kada je islamistički terorist afganistanskog porijekla usmrtio dvojicu službenika američke Nacionalne garde. To će imati dalekosežne posljedice u prvom redu na Sjedinjene Države, iako će se donekle odraziti i na prilike u srednjoazijskom prostoru.
Dakle, kao napadača, odnosno ubojicu dvojice pripadnika Nacionalne garde, američko Ministarstvo domovinske sigurnosti identificiralo je 29-godišnjeg afganistanskog izbjeglicu Rahmanullaha Lakanwala. Bijela kuća reagirala je promptno, Trumpovim priopćenjem:
“Ovaj napad naglašava temeljnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Prethodna administracija dopustila je da 20 milijuna neprovjerenih i nepoznatih stranaca iz cijelog svijeta – s mjesta za koja ne biste ni htjeli znati – uđe u zemlju. Nećemo tolerirati napade na zakon i red od ljudi koji nikada ne bi trebali biti u ovoj zemlji. Moramo provjeriti svakog stranog državljanina koji uđe u Sjedinjene Države iz Afganistana pod vodstvom Joea Bidena. Moramo protjerati one koji nemaju mjesta u našoj zemlji. Zato sam naredio Pentagonu da mobilizira dodatnih 500 vojnika Nacionalne garde u glavnome gradu.”
Napad na Bidena
Osumnjičenik je bio pripadnik afganistanske vojske, koji je u okviru programa bivšeg predsjednika Bidena u kontekstu američkog vojnog povlačenja iz te zemlje ušao u SAD, kao i 120.000 Afganistanaca koji su na ovaj ili onaj način surađivali bilo s američkim snagama, bilo s proameričkom vladom u Kabulu. S obzirom na velik broj onih koji su panično nastojali napustiti Afganistan skupa s američkim snagama, jasno je kako nije moglo biti detaljnih sigurnosnih provjera, zbog čega nije nikoga posebno iznenadilo što su incidentni napadi pojedinih ekstremista ubrzo počeli pogađati i vojne baze u Sjedinjenim Državama.
Nije teško zaključiti kako će ovaj nemili događaj Trumpovoj administraciji poslužiti za jačanje saveznih mjera protumigrantskog karaktera. Jedna od njih nedvojbeno će biti i ubrzanje deportacije, ne samo afganistanskih državljana koji su u Ameriku ušli na temelju programa Bidenove administracije nego i svih drugih koji nemaju potvrdu o legalnom ulasku u SAD. Proces deportacije već je zahvatio, iako još ne u velikoj mjeri, i ukrajinske izbjeglice, uključujući i one vojno sposobne koji se pravno mogu pozivati ne samo da su bjegunci od ratnog sukoba nego i da imaju pravo priziva savjesti da ne služe vojni rok. Ali to će im u ovom slučaju teško pomoći.
Sami Afganistanci vjerojatno će biti deportirani u zemlje srednje Azije, iako one to baš ne žele s obzirom na vlastite protuterorističke programe i procjene opasnosti koje se najviše i baziraju na Afganistan i tamošnje procese pod novom talibanskom vlašću. Ali Trumpu se teško oduprijeti. Ovdje svakako treba podsjetiti i na nedavne Trumpove nove pretenzije vezane uz zahtjeve za vraćanje najveće afganistanske zračne baze Bagram pod kontrolu američke vojske koja se njome služila još od početka invazije SAD-a na tu zemlju početkom listopada 2001.
🇺🇸 🚨 Afghan National Identified in National Guard Shooting Raises Al Qaeda and TTP Concerns
Rahmanullah Lakanwal, 29, an Afghan from Khost, has been named as the gunman in the National Guard shooting. Khost is a long time hotspot for both TTP and Al Qaeda.
He reportedly… pic.twitter.com/80xhEcKbXc
— Defense Intelligence (@DI313_) November 27, 2025
Završna faza
U istom se kontekstu može očekivati i jačanje američke vojne pomoći Pakistanu koji se od početka drugog Trumpova mandata ponovno snažnije približio SAD-u, usprkos tijesnim vezama sa susjednom Kinom. Upravo se Pakistan trenutačno bori protiv talibanskih snaga u pograničnoj zoni između dviju država i postojano prijeti vladi u Kabulu snažnom vojnom intervencijom. Pakistanska vojska za takvo što sigurno ima kapaciteta, ali je ključno pitanje koliko bi to mogla izdržati financijski ako bi se borbe u Afganistanu oduljile, a s obzirom na teško gospodarsko stanje u samom Pakistanu, ali i na sigurnosne izazove s kojima se tradicionalno suočava.
Naime, ta bi intervencija nedvojbeno dovela do jačanja terorističkih napada u samom Pakistanu, čiji dio stanovništva snažno simpatizira talibanski pokret, prije svega u pograničnim regijama. S obje strane granice nalaze se – ništa manje važno – i bogata nalazišta rijetkih zemnih elemenata, a Islamabad je svoje već obećao Sjedinjenim Državama, kao što su to učinile i pojedine srednjoazijske zemlje iz tradicionalne zone ruskog utjecaja, poput Uzbekistana i Kazahstana.
Rat je došao u svoju odlučujuću fazu, a dva su ključna razloga. Prije svega, ukrajinske snage na crtama bojišnice suočavaju se s dosad neviđenim poteškoćama vezanima uz popunjavanje sastava svojih brigada, kao i s rotacijom samih postrojbi, što zbog problema s mobilizacijom, što zbog vrlo intenzivnog ruskog korištenja nadzornih i borbenih dronova na ključnim dijelovima fronta koji brzo uočavaju pokrete svježih snaga upućenih kao pomoć ili kao zamjena iscrpljenima u teškim borbama nakon što je početkom godine krenula ruska ofenziva, koja se od ljeta intenzivirala.
K H E R S O N LEFT-BANK
Major General of the Armed Forces, Dmytro Marchenko, spoke about the actions of Ukrainian forces on the left bank of the Kherson region
“We have already moved a certain number of troops, and now we intend to anchor them here for further … pic.twitter.com/wojGq0tJrO
— Iris Schneider (@IrisEllen0355) November 16, 2023
Čvrsta crta
To dovodi do brzog gubitka teritorija i naseljenih mjesta, s perspektivom skorih gubitaka novih, strateški važnih većih gradova. Jedan od njih je i Kupjansk, važan grad na sjeveru Donjecke oblasti, koji je prošloga tjedna i definitivno prešao pod kontrolu ruske vojske nakon borbi koje su trajale gotovo od početka godine. To isto sada prijeti gradovima Seversku i Konstantinovki. Ista sudbina, još prije nego njima, prijeti na krajnjem jugozapadu DNR-a, prema granici s Dnjepropetrovskom regijom, gradovima Pokrovsku i Mirnohradu, koji su već u potpunom obruču ruskih snaga, a borbe se vode i u njima samima.
U vrijeme pisanja ovoga teksta ukrajinski mediji javljaju da je Pokrovsk pred samim padom i da se borbe već vode u samom centru grada, pri čemu je deblokada potpuno nemoguća, dok se krajnje otežana opskrba ukrajinskih vojnika odvija još isključivo teškim helikopterima. Osim navedenih gradova, kritično je i u dijelu Zaporiške regije, koja je pod nadzorom ukrajinskih snaga.
Kako se ruske snage ne bi probile prema tom gradu, ukrajinska vojska još je ranije uspostavila čvrstu crtu obrane koja je formirana nakon njezine neuspješne protuofenzive u ljeto 2023. s ciljem proboja čuvene ruske obrambene crte “zmajevi zubi” (koju je osmislio u međuvremenu smijenjeni ruski general Sergej Surovikin) i dubljeg prodora prema samom poluotoku Krimu. Tu utvrđenu ukrajinsku crtu čine pojedina naselja koja su posljednjih dana i tjedana neočekivano brzo prešla u ruke ruskih snaga dok su se ukrajinske postrojbe fokusirale na obranu ne tako dalekog spomenutog važnog prometnog središta – Pokrovska.
Tako su pale Mala Tokmačka i niz naselja oko važnog grada Hulajpolja, u kojem su, u trenutku pisanja ovog teksta, već počele borbe. Za Kijev je neugodno to što bi se, ako taj grad padne, a svi su izgledi da hoće, Rusima pružila prilika za okruženje i zauzimanje najvažnijeg uporišta – grada Orihova, nakon kojeg bi zapravo ruskim snagama bio otvoren put autocestom prema samom Zaporižju. O dramatičnosti situacije svjedoče i riječi ukrajinskog medija Strana od 27. studenoga: “Obrana Huljajpolja pretvorila se u kaos, jedinice su napuštale svoje položaje bez odobrenja, otvorena je prijateljska vatra, a devet ukrajinskih vojnika zarobile su i pogubile ruske snage.” “Ukrajinski vojni stručnjaci također daju sumorna predviđanja u vezi s frontom. Situacija je vrlo napeta. Raspoloženje ljudi već je loše, ne želim pogoršavati situaciju, ali reći ću da je situacija vrlo napeta, vrlo loša. Ako se stvari ovako nastave, nastavit ćemo gubiti, malo-pomalo, ali gubit ćemo tlo pod nogama.”
Brzo napredovanje
“Zauzet će Pokrovsk, zatim će ući u Dnjepropetrovsku oblast, zatim će napredovati prema Zaporiškoj oblasti, zatim će preskočiti rijeku i ponovno zauzeti Herson, a onda će napredovati na Nikolajev. To će se, nažalost, dogoditi s ovim vodstvom i ovim stavom prema ratu”, rekao je general ukrajinskih oružanih snaga Dmitro Marčenko, koji je na početku rata vodio obranu Nikolajeva. I kao jasan signal da za Ukrajinu stanje izgleda sve složenije stigla je Reutersova vijest da su talijanske vlasti ipak na kraju izručile Njemačkoj Ukrajinca Serhija Kuznjecova, koji je u toj zemlji optužen za urotu s ciljem izazivanja eksplozije na plinovodu Sjeverni tok 2022., protuustavnu sabotažu i uništavanje važnih objekata.
“Saga” oko Trumpova plana poprima sve dramatičnije razmjere. Promjene su vidljive iz sata u sat. Najprije je Trumpov plan od 28 točaka izazvao konsternaciju i šok u Kijevu jer de facto znači kapitulaciju Ukrajine odnosno prihvaćanje svih ključnih ruskih uvjeta za završetak rata, što znači vrlo velike ustupke Kijeva koje su njegovi europski saveznici otvoreno nazvali “ukrajinskom kapitulacijom”. Paralelno s neformalnom objavom plana u Kijev je stiglo visoko američko vojno izaslanstvo na čelu s ministrom kopnene vojske i Trumpovom osobom od povjerenja Danielom Driscollom. Njegov nastup pred Volodimirom Zelenskim i predstavnicima europskih država u diplomatskoj palači u Kijevu izazvao je pravu paniku kako u ukrajinskoj, tako i u prijestolnicama ključnih europskih država.
To je prošloga tjedna potvrdila i stručnjakinja za Rusiju, bivša direktorica za Rusiju i Euroaziju u Vijeću nacionalne sigurnosti tijekom Trumpova prvog mandata, Fiona Hill, pri čemu je paniku Europljana izazvanu Trumpovim planom opisala ovako: “Uostalom, svi trče okolo kao kokoš s odsječenom glavom.” Potaknuti tom panikom zapadnih saveznika i Kijeva koji su se vrlo brzo usuglasili da je ovakva verzija sporazuma za njih neprihvatljiva i da će EU izići sa svojim mirovnim prijedlogom, u Ženevi je uskoro došlo do sastanka američkog i ukrajinskog izaslanstva.
From ‘drone guy’ to Ukraine peace negotiator: Who is Dan Driscoll? https://t.co/F1I5nls7Vn pic.twitter.com/nFioYO0aHf
— Meet the Press (@MeetThePress) November 28, 2025
Trumpov preokret
Prvu je predvodio državni tajnik Marco Rubio, koji je na kraju izjavio kako su dvije strane uspjele znatno približiti svoje stavove o sadržaju sporazuma, iako još ne sve, pri čemu je sporazum smanjen s 28 na 19 točaka. Ali i to je bilo dovoljno za slavodobitne izjave zapadnih političara i medija koji su opet slavili Trumpov preokret “u pravom smjeru”, onom koji diktiraju europski saveznici kada je riječ o načinima rješavanja ukrajinskog sukoba.
Međutim, radost je trajala vrlo kratko. Trump je za samo dva dana najavio ponovni odlazak Stevea Witkoffa u Moskvu, pri čemu pojedini ugledni američki mediji pišu kako je nezadovoljan izmjenama plana u Ženevi jer smatra da će ga Rusija odmah odbaciti. Pritom je jasno dao do znanja da se ne namjerava sastati sa Zelenskim, koji mu je želio što prije doći nakon uspjeha u Ženevi, dok sporazum ne bude postignut ili ne bude blizu tome. Kako 26. studenoga piše ukrajinska Strana, CNN navodi kako je Ukrajina tijekom pregovora s američkim izaslanstvom odbila pristati na pitanja ograničavanja veličine ukrajinskih oružanih snaga, članstva u NATO-u i prelaska cijelog Donbasa pod rusku kontrolu. Iste tri točke ključne su za Rusiju.
A Trump je, sudeći po tekstu njegove objave, u biti odbio prihvatiti mirovni plan koji su revidirali ukrajinsko izaslanstvo i Rubio, te je zahtijevao da se pregovori nastave na lokalnoj razini dok se sporna pitanja ne riješe. Dotad neće odobriti nikakve revizije plana. Trump također jasno daje do znanja kako Kijev treba brže sklopiti mirovni sporazum, kao da nagovještava da Ukrajina mora pristati ustupke. Izjavio je da bi Rusija u nadolazećim mjesecima “u svakom slučaju mogla zauzeti još više ukrajinskog teritorija”. A glavni je ustupak Moskve u tim pregovorima “da prestanu s borbama i da ne zauzimaju više zemlje”.
Fiona Hill, a Russian expert and former White House adviser, who witnessed meetings between Donald Trump and Vladimir Putin, tells The Independent podcast World of Trouble’s Sam Kiley that the Russian president knows how to mesmerise his US counterpart – and has no plan to give… pic.twitter.com/EOexo80G6H
— The Independent (@Independent) November 29, 2025
Novi ustupci
Za kraj ove teme dodao bih još kako su uoči Trumpove odluke o ponovnom slanju Witkoffa u Moskvu na potonjeg počeli orkestrirani napadi američkih i europskih srednjostrujaških medija i pojedinih političara i kongresnika. I to nakon što su nekim čudom u javnost procurili navodni transkripti telefonskih razgovora između njega i Putinovih pregovaračkih povjerenika kojima je navodno sugerirao kako da se u pregovorima najbolje postavi ruska strana. Zato Witkoffa proglašavaju Putinovim agentom i traže njegovu ostavku.
Međutim, Trumpu takvo što, barem zasad, ne pada na pamet, a u Witkoffovu obranu stao je i potpredsjednik J. D. Vance. Istodobno će za Ukrajinu neugodni ministar američke kopnene vojske Daniel Driscoll do kraja tjedna ponovno put Kijeva, gdje prijeti novo zahuktavanje istrage nedavnog korupcijskog skandala koji je potresao tu zemlju, ali i svijet. Vidljivo je, i također vrlo značajno, kako nikakvog posebnog europskog plana nasuprot Trumpovu nema niti će ga biti. Odustaje se navodno i od novog diplomatskog desanta europskih dužnosnika na Washington kako bi Trumpa vratili “na pravi smjer”.
Europljani su, naizgled, izgurani iz pregovara o ukrajinskom ratu, dok se glavna igra odvija unutar trokuta SAD – Rusija – Ukrajina. Međutim, ne bih podcijenio europske lidere koji se itekako znaju ne samo prilagoditi situaciji nego i okrenuti je u svoju korist. Uostalom, baš nitko ne zna s čim će to konkretno u Moskvu stići Witkoff, moguće i u društvu s Trumpovim zetom Jaredom Kushnerom. Kako god bilo, ukrajinski rat ulazi u završnu fazu. Vjerujem, kao što sam u uvodu rekao, da su šanse za njegov završetak, usprkos svim nepoznanicama i proturječjima, pa i političko-medijskoj histeriji, sada veće nego ikad. Jer sve su druge opcije za Ukrajinu, a time i za Zapad, samo gore. Na to ukazuje hladna i jednostavna analiza temeljena na poznatim činjenicama, što ću objasniti.
Nastavak rata
Dakle, ako se sporazum prema ključnim ruskim zahtjevima ne prihvati i ako se Rusiji opet nametnu za nju neprihvatljivi uvjeti, rat će se nastaviti još većom žestinom. A kako se svi, i u Rusiji i na zapadu i u svijetu u cjelini, slažu da je ukrajinska vojska ona koja gubi i da će daljnje iscrpljujuće ratovanje dovesti samo do još lošijeg stanja i gubitka teritorija, logično je postaviti pitanje što će se dogoditi ako ruska vojska jednom izbije na lijevu obalu Dnjepra u cijeloj njegovoj dužini i time de facto prepolovi Ukrajinu na istočni i zapadni dio. Ili da još uz to osvoji i Odesu ili Harkiv, ili oba grada koja su ionako posve sigurno bila, ako već ne u službenom planu, onda barem aktivno u glavama ruskih vojnih i političkih stratega pri pokretanju invazije.
Hoće li tada Zelenski morati prihvatiti novu realnost i pristati na neusporedivo gore uvjete mirovnog sporazuma? Ili će i dalje ustrajati na ratu i borbama, možda onda već i za sam Kijev i zapadne dijelove zemlje? I hoće li se Zapad tada konačno morati vojno umiješati kako bi pokušao spriječiti potpuni kolaps Ukrajine, a time i svoje ukupne strategije odnosno politike prema toj zemlji?
Zbog toga vjerujem kako novi Trumpov plan ima šanse za uspjeh. Bez obzira na to što će političke posljedice, odnosno zbrajanje šteta u Kijevu i u europskim prijestolnicama, neizbježno nastupiti, ali tek kasnije – kad se na sve ovo postupno slegne prašina, a građani počnu postavljati krajnje neugodna pitanja.
Ovaj se rat mora prije ili poslije završiti. Uvjeren sam da je za sve strane bolje da to bude prije, čak i za Rusiju. Moskva se nedvojbeno što prije želi posvetiti “civilnim” temama, zalizati bolne ratne rane i okrenuti se gospodarskom razvoju zemlje i integraciji u međunarodne gospodarske i trgovinske tokove, što sada otežavaju sankcije nametnute upravo zbog rata. Ali ona je, kako sam i naveo, u povoljnijoj poziciji ako se sporazum ne postigne nego što su to Ukrajina i Zapad. Jer Ukrajina sama ne može, a Zapad ni po koju cijenu ne želi zbog nje u treći svjetski rat, tj. kataklizmu. I Trump je sigurno svjestan svega toga.
Vruća faza
Zato su potpuna glupost stavovi pojedinih komentatora, medija, pa i političara, da Trump voli Putina i Rusiju i da im zato podilazi svojim planom. Toliko voli Rusiju da bi najradije da ona nestane i nikada više ne bude američki problem, ali je svjestan stvarnosti i moguće neželjene nužnosti da Sjedinjene Države neposredno budu uvučene u rat u slučaju njegove eskalacije.
Europski politički mudraci u svemu su ovom nebitni. Oni igraju vlastite igre za svoju javnost, ali će joj u slučaju postizanja sporazuma prije ili poslije mnogo toga neugodnog ipak morati objasniti.
Jer cijena koju će Europa morati plaćati još godinama nakon postizanja mira bit će vrlo visoka – i financijska i geopolitička. Kako god bilo, nakon što jednom završi “vruća” faza sukoba Zapada i Rusije na ukrajinskom tlu, očekuje nas novi “hladni rat” po obrascu onog originalnog – nakon Drugog svjetskog rata. Nastavit će se prije svega u gospodarskoj, odnosno trgovinskoj sferi, a također će ga karakterizirati i nova utrka u naoružanju. Njezin intenzitet ovisit će o rezultatima sigurnosnog sporazuma između Rusije i Europe, odnosno NATO saveza.
Bude li on sveobuhvatan, pravno čvrsto zajamčen i politički snažno potkrijepljen, intenzitet te utrke bit će manji, što bi bilo dobro jer bi koristilo zdravom razvoju društava. Naravno, i u takvim uvjetima razvoj obrambenih snaga bit će nužan jer nas povijest, pa i ova najnovija, uči da uvijek moramo biti spremni.
Europa mjesečno troši više od pet milijardi dolara na ukrajinski rat
Ključni razlog zbog kojega je rat došao u završnu fazu jest problem s nastavkom financiranja Ukrajine, odnosno njezine daljnje borbe protiv zahuktalih ruskih snaga, čiji je državni vrh na čelu s Vladimirom Putinom nedvojbeno dao do znanja kako će Rusija nastaviti sa svojim vojnim aktivnostima sve do postizanja konačnih ciljeva zbog kojih je rat i započela ako se to ne postigne političko-diplomatskim putem, odnosno sporazumom. O tome svjedoče i njegova sve češća pojavljivanja pred televizijskim kamerama u vojnoj odori na sastancima u isturenim operativnim zapovjedništvima s najvišim vojnim vrhom zemlje i generalima zaduženima za strateške sektore vojnih operacija na bojišnicama – kakav je bio i prošloga tjedna, kada je riječ bila o oslobađanju Kupjanska.
Ukrajinski proračun “rupa je bez dna”, i to priznaju mnogi europski dužnosnici. Tu će rupu biti teško puniti unedogled, usprkos činjenici što su 21. studenoga predstavnici MMF-a i ukrajinska vlada postigli preliminarni dogovor o novom programu financiranja vrijednom oko 8 milijardi dolara za razdoblje 2026. – 2027. MMF je prethodno objavio crnu prognozu, kojom predviđa divovski financijski jaz za Ukrajinu u idućim godinama jer proračun te zemlje već nekoliko godina zaredom bilježi rekordne deficite i taj će se trend nastaviti u doglednoj budućnosti. Ovdje je važno naglasiti da se taj novac ne odnosi na naoružanje ukrajinske vojske, za to je ipak zadužen EU odnosno članice NATO saveza, već na podmirenje tekućih obveza i vraćanja prispjelih kreditnih rata. EU i NATO još su u kolovozu pristali na Trumpov obrambeni sporazum prema kojem će zemlje članice kupovati američko oružje, a onda ga prodavati gdje i kome hoće. Prema riječima glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea, članice Saveza svakog tjedna kupe američkog oružja za oko milijardu eura i isporučuju ga Ukrajini. Mjesečno to iznosi oko 5 milijardi dolara – pohvalio se Rutte.
Stoga nije čudno što je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, prema navodima Politica, prošlog tjedna najavila ubrzanje pravne procedure za oduzimanje zamrznute ruske imovine, tj. preusmjeravanje oko 140 milijardi eura ruskih aktiva za kreditiranje Ukrajine, iako se Belgija tomu protivi te traži čvrsta jamstva o podjeli odgovornosti nakon vjerojatnih posljedica na sve članice Unije. Nije čudno što se ideji EK prošlog tjedna usprotivila i Italija, a prije nje Mađarska i Slovačka. Dakle, sa zanimanjem ćemo pratiti što donosi prosinac, kada bi se konačna odluka o tom krajnje rizičnom potezu, na koji s velikom pozornošću motri cijeli svijet, trebala donijeti.
Britanci će se uključiti u rat ako Rusija napadne Poljsku
Putin je sada već potpuno siguran da SAD nikada neće zaratiti protiv Rusije zbog Ukrajine. Na zapadu svi oni koji to moraju znati, dobro znaju kako je Ukrajina za Rusiju oduvijek “crvena crta”, kao što se primjerice zna da je Poljska “crvena crta” za Anglosaksonce, zbog čega bi Englezi vrlo vjerojatno stupili u rat s Rusijom ako bi ona na nju pokrenula invaziju.
utin Kijevu, odnosno Zapadu, sada nudi mogućnost dragovoljnog ukrajinskog povlačenja s preostalih desetak posto teritorija Donbasa koje ukrajinska vojska još nadzire, kao i zaustavljanje sukoba na trenutačnim crtama razdvajanja u Zaporiškoj i Hersonskoj regiji. U suprotnom će to učiniti ruska vojska, kako je prošlog tjedna sam rekao tijekom medijske konferencije u Kirgistanu, dakle, s većim žrtvama i razaranjima, ali i većim teritorijalnim gubicima ne samo u dvjema spomenutim regijama nego i u onima zapadnijima koje s njima graniče.
Ondje ruske snage sada također ubrzano zauzimaju pogranična naselja. Pristane li Ukrajina na sporazum pod spomenutim uvjetima, ruska će se vojska s tih novoosvojenih zona sigurno povući kao ustupak u zamjenu za sporazum.
