Nakon tri desetljeća inzistiranja na hibridnom „bosansko-hrvatsko-srpskom“ jeziku Beč je popustio pod pritiskom struke i činjenice da je hrvatski službeni jezik Republike Hrvatske i jedan od službenih jezika Europske unije. „Nepriznavanje jezika znači nepriznavanje identiteta“, poručuju domaći stručnjaci za Dnevno.hr.
Austrijske školske klupe više neće biti poligon za lingvističke eksperimente iz devedesetih. Nakon puna tri desetljeća Austrija je konačno odlučila ukinuti spornu preporuku o takozvanom BKS jeziku (bosanski/hrvatski/srpski) i uvesti hrvatski kao samostalan predmet u svoj obrazovni sustav.
Vijest koja je odjeknula u diplomatskim krugovima potvrđena je tijekom posjeta austrijske šefice diplomacije Beate Meinl-Reisinger Zagrebu, čime je stavljena točka na jednu od najdugovječnijih administrativnih nepravdi prema hrvatskom iseljeništvu.
Politički konformizam ispred struke
Zašto je zemlji, koja slovi za blisku partnericu Hrvatske, trebalo punih 13 godina od ulaska Hrvatske u EU da prizna „golu činjenicu“ o postojanju hrvatskog jezika kao jednog od 24 službena jezika Unije? O tome je portal Dnevno.hr razgovarao s istaknutim stručnjacima, Damirom Zorićem i Markom Alerićem.
„U politikama koje upravljaju državama malo je toga slučajno. Iza većine događaja stoje nastojanja koja se odvijaju iza pozornice“, komentira za naš portal dr. sc. Damir Zorić, predsjednik Matice hrvatske. “Mislim da je i u ovome slučaju riječ o političkom djelovanju. Ako ništa nije u podlozi ove odluke vlasti jedne zemlje članice Europske unije, onda je očito to da je Austrija odlučila napokon prihvatiti golu činjenicu postojanja hrvatskog jezika kao jednoga od 24 službena jezika Europske unije”, dodaje. On smatra i da nije bila riječ o namjernoj kontroli iseljeništva, već o političkom konformizmu koji je predugo ignorirao stručne argumente.
Zorić potom ističe kako je apsurd BKS konstrukta najočitiji na primjeru gradišćanskih Hrvata. „Njihovi govori nemaju nikakve organske povezanosti ni s jednim drugim južnoslavenskim jezikom osim s hrvatskim. Ne vidim kako bi se bilo kojim jezičnim bastardom ili hibridom moglo kontrolirati vlastite građane“, oštar je predsjednik Matice.
Bitka protiv ‘hibridnih modela’
Odluka Austrije, inače, nije pala s neba. Teren je pripreman godinama, a ključni pomak dogodio se početkom 2024., kada je pokrajina Štajerska prva uvela hrvatski kao samostalan predmet. Bio je to “domino efekt” koji je prisilio saveznu razinu na povlačenje preporuke iz 1996. godine, koju je hrvatski MVEP godinama nazivao „znanstveno neutemeljenom“.
Prof. dr. sc. Marko Alerić, član Vijeća za hrvatski jezik i autor knjige „Pravo na jezik“, naglašava da je taj potez bio nužan jer je zadirao u samu srž identiteta. „Potez je dugoočekivan i nevjerojatno je da je tek sada učinjen. Nepriznavanje jezika uvijek znači i nepriznavanje društvene zajednice koja tim jezikom govori. To je negiranje onoga po čemu se razlikujemo od drugih“, ističe Alerić.
Hrvatska struka godinama je bila na braniku jezične individualnosti, često se boreći protiv onih koji su, kako kaže Zorić, zazivali „srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorski bastard“. U tom kontekstu, Zorić smatra da pobjeda u Austriji predstavlja trijumf znanosti nad politikom, a posebnu zahvalu za taj rad dao je pokojnom profesoru Radoslavu Katičiću koji je u inozemstvu godinama crtao konture hrvatskog jezika.
No, ostaje pitanje što je s ostalim europskim zemljama? Iako se i u drugim zemljama i dalje znaju sretati slični hibridni modeli u školstvu, hrvatski jezikoslovci poručuju za Dnevno da austrijski presedan sada mora postati poluga za pritisak. „Povijest jezika i njegova dijalektalna raznolikost odlučni su čimbenici njegova individualiteta. Standard nije samo varijanta zajedničkog jezika, on je najčešće bio plod prisilnog dogovaranja u državama u kojima smo nekad živjeli“, zaključuje Zorić.
