Američko gomilanje snaga na Bliskom istoku podiglo je napetosti uoči razgovora Washingtona i Teherana u Ženevi. Nosači zrakoplova, borbene eskadrile, protuzračna obrana i logistički most prema Jordanu i državama Zaljeva nisu tek rutinsko premještanje — riječ je o demonstraciji sile koja treba ojačati pregovaračku poziciju SAD-a.
Pitanje koje visi u zraku glasi: vodi li sve to prema eskalaciji ili prema dogovoru? Geopolitički analitičar Denis Avdagić za naš portal kaže da su otvorene obje mogućnosti. “Otvoreno je i jedno i drugo. Iranska strana, klerikalno političko vodstvo, svjesno je da Amerika igra nešto drugačije nego u prošlosti”, ističe.
Prema njegovim riječima, aktualna američka administracija pokazala je spremnost na poteze koji su u suprotnosti s ranijim najavama o suzdržanosti. “Ne samo ono što se dogodilo u Venezueli, nego i napadi na njihova nuklearna postrojenja pokazali su da je ova administracija odlučna povlačiti takve poteze, unatoč najavama uoči izbora i na početku Trumpova mandata”, naglašava Avdagić.
Stvari se mijenjaju
Drugim riječima, Teheran više ne može računati na predvidljiv obrazac američkog ponašanja. Element neizvjesnosti postao je sastavni dio pregovaračke taktike. No, istodobno, Iran nije zatvorio vrata kompromisu. “Znamo da su Iranci skloni određenim kompromisima jer je jedan takav već bio postignut. Upravo ga je Trump srušio tijekom prvog mandata. Oni su voljni pregovarati”, podsjeća Avdagić.
Razlika u odnosu na razdoblje prije nekoliko godina jest u promijenjenoj geopolitičkoj poziciji Irana. “Danas su u drukčijoj poziciji nego tada, kad su imali volju, geopolitičku snagu i takoreći ‘auru’ koju su sada izgubili”, kaže. Iran je, dodaje, opterećen i unutarnjim previranjima. “Nemamo dovoljno informacija da bismo znali tko je sve bio akter tih procesa i što se točno događalo. No jasno je da su okolnosti drukčije i da njihova sklonost kompromisu postoji.”
Ipak, taj sustav nije lišen ograničenja. “To je sustav koji se dosta bazira na svojevrsnom ponosu — u političkom smislu, ponosu režima koji smatra da je važan i snažan. Tražit će ustupke koji će im odgovarati”, upozorava Avdagić. S druge strane, predsjednik Donald Trump očito procjenjuje da se ta situacija može iskoristiti u američku korist. Gomilanje vojnih kapaciteta služi kao poluga pritiska, ali i kao osiguranje u slučaju neuspjeha pregovora.
Ključno pitanje jest što je zapravo na stolu. Nuklearni program svakako, no postoje i crvene linije koje Teheran teško može prijeći. “Balistički program Irana jedna je od takvih linija”, ističe Avdagić. Za razliku od nuklearnih postrojenja, koja su koncentrirana na određenim lokacijama, balistički sustav je disperziran. “Pitanje je je li uopće moguće razgovarati o njegovu onesposobljavanju. On nije smješten na jednoj lokaciji kao što su to bila nuklearna postrojenja”, pojašnjava.
To dodatno komplicira eventualni vojni scenarij. Ako bi došlo do napada, otvorila bi se pitanja ciljeva i razmjera. Bi li riječ bila o simboličnom udaru, ograničenoj operaciji ili pokušaju šireg strateškog onesposobljavanja? Avdagić upozorava da ne treba sumnjati u Trumpovu spremnost na poteze, ali i dodaje da će ih “dobro izmjeriti”. “On će dobro odvagnuti mogućnost da ne uspije u svojim namjerama — što bi se dogodilo i koliko bi to bilo riskantno.”
Velika nepoznanica ostaju obavještajni podaci. “Mi ne možemo znati što oni znaju iz obavještajnih izvora”, kaže Avdagić, naglašavajući da javnost vidi tek dio šire slike. Regionalni akteri pritom strahuju od lančane reakcije. Svaki napad mogao bi izazvati asimetričan odgovor, aktivaciju saveznika i milicija te destabilizaciju energetskih tokova. S druge strane, i Teheran je svjestan da otvoreni sukob s Washingtonom nosi goleme rizike. U trenutku kada mu je međunarodna pozicija oslabljena, potpuna konfrontacija možda nije najracionalniji izbor.
Stoga Ženeva postaje test političkog instinkta s obje strane. Hoće li prevladati logika pritiska ili logika kompromisa? Prema Avdagiću, odgovor nije unaprijed zadan. Postoji prostor za dogovor, ali i realna mogućnost eskalacije ako se procjene pokažu pogrešnima ili ako jedna strana zaključi da više nema što izgubiti.
U takvoj konstelaciji, vojna sila postaje sredstvo diplomacije, a diplomacija sredstvo odgode sukoba. Granica između njih nikada nije bila tanja. Hoće li nosači zrakoplova ostati tek kulisa pregovora ili uvod u novu fazu nestabilnosti, ovisit će o spremnosti na ustupke — ali i o tome gdje svaka strana povlači svoju crvenu liniju.
