Navodno ukrajinsko prihvaćanje američkog mirovnog prijedloga izazvalo je lavinu reakcija u europskim i svjetskim političkim krugovima, ali i niz pitanja o tome kakav bi uopće mogao biti ishod najkompliciranijih pregovora od početka ruske invazije. Dok administracija Donalda Trumpa tvrdi da se Kijev približio “realnom putu prema miru”, iz Moskve stižu upozorenja da će svaki dogovor biti odbačen ako ne bude u skladu s onim što je, prema tvrdnjama Kremlja, Trump još ranije obećao Vladimiru Putinu. U takvom ozračju punom neizvjesnosti razgovarali smo s dvojicom analitičara koji nude dvije različite, ali podjednako argumentirane vizije mogućeg razvoja događaja.
Priča je dodatno zakomplicirana činjenicom da su u Abu Dhabiju paralelno održavani sastanci američkog ministra kopnene vojske Dana Driscolla i ruskih dužnosnika, dok je Volodimir Zelenski iz Ženeve poručivao kako “vidi opipljive rezultate, ali da je još mnogo posla pred svima”. Cijeli proces obavijen je neobičnom kombinacijom diplomatske žurbe, tajnovitosti i nejasnih poruka koje šalju sve tri strane: Washington, Kijev i Moskva. Upravo zato stručnjaci upozoravaju da je teško predvidjeti što zapravo sadrži aktualni nacrt sporazuma, koliko su obje strane spremne popustiti i kakvu ulogu u svemu tome igra osobni politički interes Donalda Trumpa.
U takvom kontekstu hrvatski analitičar Mirko Galić ističe da se u cijeloj priči ne može zanemariti ni karakter američkog predsjednika, kao ni njegov odnos prema Europi. “Ja bih morao znati na koju se nogu ustaje Donald Trump, jer kad ustaje na lijevu onda je blagonaklon prema Rusiji, a kad ustane na desnu, malo je realniji i misli i na Ukrajinu. U svakom potezu vidi se da ne poštuje Europu jer su Trumpovi došli iz Europe, iz Njemačke. U SAD-u postoji 70, 80 milijuna Amerikanaca koji vuku europsko porijeklo. Trump se osvećuje Europi i ne zna se je li mu u prijedlozima išta važnije nego da prije nacionalnog praznika pokaže da je riješio još jedan rat”, kaže Galić.
Otvorena pitanja
Galić pritom ističe da je potpuno otvoreno pitanje zna li uopće i sam Trump koje su mu krajnje namjere u ukrajinskom ratu. “Kad me pitate za scenarije, vjerojatno ni sam Trump ih ne zna. Kad u 24 sata ide iz jedne krajnosti, koja bi trebala nagraditi agresora, do neke druge… Stvarno je teško reći jer ne znamo hoće li Putin pristati na ovu amputiranu verziju mirovnog prijedloga koju je navodno dogovorio s Trumpom na Aljasci”, kaže.
Upozorava da bi svaki pravedan sporazum morao uključivati činjenicu da je Rusija izvršila agresiju i da se zbog toga nalazi u izrazito nepovoljnoj međunarodnoj poziciji. “Ako bi prijedlog bio pravedan sporazum, onda bi ga Rusi, koji su izveli agresiju i stekli u svijetu izrazito negativan status agresivne imperijalne sile, morali odbiti. Putin mora pokazati svojoj javnosti zašto je ratovao. Zauzeo je petinu ukrajinskog teritorija — tko može pristati na to?”, pita se.
Istovremeno, Putin je suočen i s vlastitim unutarnjim pritiscima, dodaje Galić.”S druge strane, Putin će u Rusiji pasti u nemilost onih koji njime vladaju ako ne donese kući ništa. Je li moguć kompromis? Ukrajina teško može postići pobjedu na bojnom polju, koliko će izgubiti teško je reći. Rusija će nešto dobiti, a koliko, ne znamo. Najteži poraz za Ukrajinu bio bi da dio teritorija mora ostati pod ruskom kontrolom.”
Kao moguć pozitivan ishod za Kijev, Galić ističe eventualno ubrzano približavanje NATO-u i Europskoj uniji. “Ako bi Ukrajina dobila da jednog dana postane dio NATO-a ili EU, to bi bila neka vrsta kompenzacije za teritorijalni gubitak”, ocjenjuje. Naglašava i da je najrealniji scenarij, nažalost, odgoda rješenja. “Najrealniji je scenarij, na žalost, da će Rusija još neko vrijeme odbijati, osim ako sama ne shvati da su joj ekonomski potencijali premali da vječno može voditi rat. Ne znamo ni koliko je Zapad u stanju financirati rat Ukrajine, niti koliko je Rusija u stanju financirati rat. To su dvije važne nepoznanice.”
Struka nesložna
Sasvim drugačiji pogled nudi geopolitički analitičar Denis Avdagić koji smatra da je ključni problem za Ukrajinu pitanje predaje teritorija, ali i da realnost ne ostavlja mnogo prostora za drugačije ishode. “Ukrajini ključni problem jest predaja teritorija. Uklanjanje toga, bez obzira što svi kažu da to neće biti takozvani pravedni mir… Jer pravedni mir za njih znači samo jedno, a to je da bude vraćen teritorij, plaćena odšteta i da ratni zločinci odgovaraju. Je li to ostvarivo? U ovom trenutku svakako ne”, kaže.
Avdagić vrlo jasno dijeli opcije koje Kijev ima pred sobom. “Koje su opcije? Opcije su A — da se postigne mir, i B — da se mir ne postigne. Nema tu previše mudrolija. Ja sam nekako optimističan da je postizanje mira moguće, dapače, čini mi se da tu Trump cilja za Božić.”
Naglašava da, unatoč političkim kalkulacijama, treba imati na umu i perspektivu ljudi na terenu. “Kako god da to gledali, stavimo to iz perspektive ljudi koji ginu i riskiraju živote. Razmislili bi svi treba li nam to. Nekakva realnost je da je prvotni plan s 28 točaka dao prilično dobre smjernice što je bitno Kremlju. Je li on zapravo trebao poslužiti da ga Ukrajina mora odbiti? Jer sve su to stvari o kojima se može razgovarati, niti se tiču Ukrajine same kao takve.”
Za Ukrajinu, tvrdi, najrealnije rješenje jest zamrzavanje trenutnih linija razdvajanja. “Za Ukrajinu su stvari bazično jednostavne i ono što im je prihvatljivo jest da se trenutačne linije zamrznu. To je jedino realno. Ono što je problem za Kremlj jest zaustavljanje ratnog stroja i pitanje je li to vrijedilo. Zbog toga možemo biti pesimistični.” Kaže da je moguć i scenarij u kojem Rusija pokušava prikazati ishod kao pobjedu. “Stvari su jasne, samo što moj pesimizam ide prema tome kako Rusi mogu to predstaviti kao pobjedu. Vjerujem da je Trump, kad se sreo s Putinom, imao ponudu da on kaže da je Putin pobijedio. Ali mislim da to više nije opcija i očito to nije bilo dovoljno ni tada Kremlju.”
Avdagić upozorava da se mora uzeti u obzir i kontinuirano uništavanje ruske energetske infrastrukture. “Ono što je njima problem također je povremeno uništavanje ruske energetske i infrastrukturne mreže”, dodaje. Ističe da svijet mora biti spreman na neugodne kompromise. “Dakle, dvije su opcije: u boljoj, u kojoj dolazi do mira, svijet i EU morat će puno toga progutati. Između ostalog, postupno ukidanje sankcija i činjenicu da nitko neće odgovarati za ono što se događa u Ukrajini. Tu treba ljudima objasniti da ratovi nisu pravedni.”
Posebno pojašnjava što znači zamrzavanje linija. “Što znači zamrzavanje linija? Staje se gdje je ratno razgraničenje, nema daljnjih vojnih aktivnosti. Ja to zovem ciparsko rješenje. Zamrznut će se situacija kakva jest”, kaže. Ključno pitanje, zaključuje, bit će sigurnosna jamstva. “Najvažnije će biti kakva će biti sigurnosna jamstva, tko će to jamčiti i kako. Bez toga Ukrajina teško da može pristati na bilo kakav kompromis.”
Dok svijet promatra pregovore koji se vode iza zatvorenih vrata, jedno je sigurno: iako oba analitičara dolaze do različitih procjena, obojica se slažu da je trenutni trenutak povijesno ključan. Mir više nije teorijska opcija, on je na stolu. Ali pitanje je tko će za njega platiti cijenu i kolika će ona biti.
