Stanje u svijetu je alarmantno. Ratovi u Ukrajini i Svetoj Zemlji se „završavaju“ mjesecima, ali i dalje traju. Kina prijeti invazijom Tajvana, a Donald Trump želi anektirati Grenland, Kanadu i Gazu. Užasne ratove u Mjanmaru, Sudanu i Siriji mainstream mediji niti ne spominju. Balkan je bačva baruta koja tinja. Velike sile se bore za globalnu dominaciju. Hoće li prevladati kolektivni Zapad (čitaj: SAD) ili izazivači poput Rusije i Kine, najvažnije je pitanje današnjice. O aktualnim geopolitičkim pitanjima i budućnosti svjetskog poretka razgovarali smo sa spec. pol. Brunom Rukavinom, specijalistom za vanjsku politiku i diplomaciju i doktorandom na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
– Kako ocjenjuješ aktualne diplomatske napore SAD-a na čelu s Donaldom Trumpom da se okonča rusko-ukrajinski rat? Smatraš li to kontinuitetom američke politike koja želi zatvoriti jedno poglavlje sukoba s Rusijom ili je to nekonvencionalni Trumpov zaokret?
Za početak smatram da je Donald Trump anomalija vanjske politike SAD-a, a ne kontinuitet. Gotovo cijela Demokratska stranka, ali i dobar dio Republikanske stranke je za nastavak podrške Ukrajini kroz nastavak liberalnog internacionalizma u međunarodnim odnosima. Tako da su sami diplomatski pregovori inicirani od SAD-a nakon dolaska Trumpa anomalijski novitet njegove administracije koji se pokušava prikazati kao predsjednik mira, naravno pritom osiguravajući što više američkih nacionalnih interesa. Nekonvencionalnost predsjednika Donalda Trumpa je za njega karakteristična jer on ne dolazi iz klasičnog američkog političkog sustava i nema politički put kao većina dosadašnjih američkih predsjednika. Možda je u njegovom osobnom interesu zatvaranje sukoba u Ukrajini, međutim, pitanje ostaje oko interesa ostalih aktera u SAD-u.
Trump bi mogao obnoviti diplomatski realizam, gdje nije bitno tko je u skladu s nekim liberalnim međunarodnim načelima ili pravom, ili još apstraktnijim pojmovima u međunarodnim odnosima kao što su etika i moral, već kako se može uspostaviti stabilan poredak između velikih sila, čak i pod cijenu teritorijalnih ustupaka u Europi. Diplomatski napori Donalda Trumpa ne predstavljaju isključivo zaokret, već hibridnu formu američke politike koja kombinira realpolitički kontinuitet zamaskiran liberalnim vrijednostima i Trumpovim idiosinkratičnim stilom. Njegovo potencijalno posredovanje nije vođeno liberalnim vrijednostima, već pragmatičnim ciljem smanjenja američkog globalnog angažmana i redefiniranja poretka u kojem SAD ne mora uvijek biti policajac svijeta.
– Smatraš li da će Trumpovi napori uspjeti, odnosno hoće li se kraj rata u Ukrajini uslijediti u bliskoj budućnosti? Teško je prognozirati, ali možeš dati neku procjenu.
Pokojni profesor Radovan Vukadinović uvijek bi ponavljao nama studentima kako je jedina konstanta u međunarodnim odnosima nepredvidljivost, budući da su osnova međunarodnih odnosa ljudi, koji su krajnje nepredvidljiviji. Vjerujem da je mnogima u interesu da se sukob što prije završi, pitanje je samo kako. Osobno od početka sukoba zagovaram primirje i diplomatske pregovore, poput onih u Istanbulu 2022. i ove godine između Ukrajine i Rusije. Bolje sto godina diplomacije, nego jedna minuta rata. Moj ontološki bitak lakše preživljava u svijetu gdje diplomati gube svoje živce nego mladići svoje živote. Prema teoriji mirovnih pregovora iz rada Spoiler Problems in Peace Processes od Stedmana, pregovori u ratu prestaju kada strane procijene da je cijena nastavka veća od cijene kompromisa. U trenutačnom sukobu, nijedna strana (ni Rusija ni Ukrajina) još ne percipira da je dosegla točku iscrpljenosti da pokrene ozbiljne pregovore o kraju sukoba. Sam Trump je više zainteresiran za ostvarivanje što više američkih nacionalnih interesa u ovom sukobu nego istinski završetak sukoba i mira, a ako će već i biti mira, onda naravno planira izgraditi i konstruirati sliku sebe kao globalnog mirotvorca.
Iako Trumpovi napori mogu potencijalno ubrzati neku vrstu političkog preokreta, nije vjerojatno da će dovesti do trajnog kraja rata u bliskoj budućnosti – osim ako se dogodi nešto „nepredvidljivo“ uistinu brzo: Ukrajina doživi veliki vojni ili politički poraz; Rusija se odluči povući zbog potencijalnih unutarnjih kriza ili države EU preuzmu vodeću diplomatsku ulogu, što bi potaknulo redefiniciju sukoba i pronalaženje rješenja s Rusijom, marginalizirajući SAD iz igre, a time i iz Europe, što ustvari malo tko od političkih elita u EU želi. Trumpova metoda ne cilja na mir, nego na dogovor (deal) – a deal je često kompromis koji zamrzava konflikt, ne rješava ga dugoročno. Sam pojam bliske budućnosti je također podložan različitim interpretacijama, to može biti do kraja ove godine ili tijekom sljedeće po trenutačnom neslužbenom konsenzusu u analitičko-istraživačkim krugovima.
Ali ponovno se vraćamo na početak i tu vječnu nepredvidljivost u međunarodnim odnosima, zbog čega politolozi vrlo često inteligentno izbjegavaju prognoze budućnosti jer kao što svakodnevno svjedočimo mnogo toga je moguće u međunarodnim odnosima. Za kraj je samo važno naglasiti kako su mnogi politički filozofi i znanstvenici uvijek upozoravali da su sukobi i rat prirodno stanje čovjeka, dok je mir anomalija na kojoj konstantno treba raditi.
– Koje je po tebi najizglednije rješenje sukoba Rusije i Ukrajine? Po mojoj procjeni, Krim će de facto ili de iure ostati ruski (ovisno o državi), svatko će de facto zadržati ono što je osvojio na terenu u istočnoj i južnoj Ukrajini, istovremeno Ukrajina neće postati članica NATO-a nego će biti formalno neutralna država. Takva okrnjena Ukrajina postat će dio neformalnog Zapada. Strateški ruski ciljevi bi uvelike mogli biti zadovoljeni iako je Vladimir Putin izvorno htio cijelu Ukrajinu.
Ova procjena odgovara realističkom teorijskom okviru te je, kao što i sam naziv teorijskog okvira kaže, realistična. Ključno pitanje koje naglašavam od početka sukoba je kako se boriti konvencionalnim oružjem protiv nuklearne sile (Rusije) koja ima jasno postavljene ciljeve u sukobu i bori se protiv onog što percipira kao egzistencijalnu ugrozu. Još prije 11 godina, realpolitički istraživači međunarodnih odnosa, poput Johna Mearsheimera, su nas upozoravali da će Ukrajina biti uništena ako nastavi antagonizam protiv Rusije i približavanje euroatlantskim institucijama, poput NATO saveza. Međutim, u ovoj procjeni realista nedostaje katastrofa koja bi nastala na razini trenutačnog međunarodnog poretka koji se temelji na međunarodnom pravu i liberalnim načelima koji su se gradili inkrementalno od Prvog svjetskog rata.
Čak da se navedeni scenarij i ostvari pitanje je kako će se dalje razvijati situacija u Europi, hoće li se vratiti na situaciju prije 2022. ili 2014. godine ili se vraćamo u vremena hladnog rata kad se spušta ponovno željezna zavjesa, samo ovog puta u podijeljenoj Ukrajini, ne Njemačkoj, a možda i na podijeljenom Atlantiku. Navedeno također govori mnogo toga o Rusiji, koja je kao dio SSSR-a bila velika sila koja je imala svoje tenkove u Berlinu, a danas ih ima na Krimu. Osim toga, ne treba podcijeniti okrnjenu Ukrajinu koja je, čak i okrnjena, još uvijek teritorijalno velika država, a ako ostane militarizirana može biti izuzetno veliki izazov Rusiji u budućnosti zbog čega Rusija i inzistira na demilitarizaciji Ukrajine. Ozbiljan politički izazov navedenog rješenja leži u liberalnom teorijskom okviru koji svakodnevno dokazuje da postoje pojedinci i države, poput Ukrajine, koji su spremni ginuti i ratovati kako bi bili dio zapadnih liberalnih demokracija.
– Udaljimo se malo od Ukrajine. Je li po tebi danas 2025. svijet više multipolaran nego prije 20, 25 godina? Ili je riječ o prividu ravnoteže, odnosno smatraš li da je SAD i dalje jedina prava supersila?
Većina politologa smatra kako je kraj hegemonije SAD-a i započeo prije otprilike 25 godine, preciznije govoreći 11. rujna 2001. godine, nakon terorističkih napada na SAD jer kakva je to supersila koja ne može zaštiti svoje građane, još pogotovo od terorista iz pećina Afganistana potpomognutim s određenim akterima na Bliskom istoku? Od tad se svijet postepeno „multipolarizira“ i možda bi navedeno razdoblje, ali i koje nam predstoji, trebali promatrati upravo u tom pogledu inkrementalnog procesa kroz koji nastaje multipolaran svijet sutrašnjice koji još uvijek ne znamo kako će izgledati. Nalazimo se u svojevrsnoj situaciji najbolje opisanoj u Hegelovoj filozofskoj misli: „Minervina sova uzlijeće tek u suton“. Ova metafora označava da filozofija (ili općenito razumijevanje) dolazi nakon što se događaji već odigraju. Sova, simbol mudrosti (Minerva je rimska božica mudrosti), ne leti tijekom dana, dok se stvari zbivaju, nego tek u sumrak – kad dan završava. Time Hegel implicira da je znanje o nekom povijesnom trenutku moguće tek retrospektivno razumjeti, slično tako će i naše današnje razdoblje dobiti bolje razumijevanje iz određene točke u budućnosti. Nadalje, može se argumentirati upravo da je međudržavni rusko-ukrajinski sukob rezultat neravnoteže, odnosno, po realističkoj teoriji, pre-ekspanzivnost NATO saveza i narušavanje ravnoteže u Europi je rezultiralo ratom, kao inače u povijesti.
Naravno, s druge strane postoje argumenti po kojima opće i nema nikakve polarnosti, nego živimo u svijetu kaotične ne-polarnosti, što je potencijalno samo karakteristika prijelaznog oblika međunarodnih odnosa. Što se tiče SAD i njegove pozicije, ako se primijeni teorija funkcionirajuće moći od Susan Strange, jasno je da moć nije samo vojna i ekonomska, nego i strukturalna: kontrola nad tržištima, znanjem, tehnologijom, financijama i vrijednosnim normama. SAD i na današnji dan i dalje drži ključne strukturalne poluge moći, poput dominacije dolara, tehnološke prednosti u umjetnoj inteligenciji, poluvodičkoj arhitekturi (NVIDIA, AMD, Intel) i biotehnologiji, kontroli digitalnih infrastruktura i podataka, vojne projekcije na svim oceanima, kontrole nad međunarodnim institucijama (MMF, SWIFT, Svjetska banka), kao i meka moć.
Digitalna multipolarnost je asimetrična – svi pričaju o de-amerikanizaciji, ali cloud hosting, serveri i operativni sustavi većinom su najvećim dijelom pod kontrolom američkih poduzeća. Suverenitet bez tehnološke autonomije je ograničen. Svijet trenutačno nije istinski multipolaran, jer ne postoje ekvivalentni funkcionalni alternativni sistemi upravljanja sukobima i globalnim dobrima koje bi nadomjestile međunarodne institucije u kojima SAD dominira. U tom smislu, možemo govoriti o neuređenoj polarnosti: obliku multipolarnosti koji se pojavljuje kao ravnoteža ili njezina iluzija, ali u kojem ne postoji stvarna jednakost među akterima. Što će biti u nepredvidljivoj sutrašnjici, ostaje nam za vidjeti.
Razgovor vodio Matija Šerić.
Cijeli intervju i više ovakvog sadržaja možete pročitati na autorovom portalu Actualitica.com
Ukrajina kao poligon za sudar interesa: Kako rješenje rata vide SAD, Kina i V. Britanija (2)
