Ima li trumpizam budućnost nakon Trumpa? — RT Svjetske vijesti

Izvanredni događaji prošlog tjedna u Americi – neuspjeli pokušaj atentata, Nacionalna konvencija Republikanske stranke u Milwaukeeju i tekuća propast Joea Bidena i demokrata – razumljivo su uzrokovali da se medijska pozornost usredotoči gotovo isključivo na Donalda Trumpa.

Ova medijska pozornost, međutim, zamaglila je razvoj događaja unutar Republikanske stranke i američke politike koji ukazuju na ono što bi budućnost mogla nositi “Trampizam” kada Trump ode sa scene za četiri godine.

Prošli tjedan, “Nova desnica” intelektualac Oren Cass intervjuiran je na britanskoj medijskoj platformi Unheard. Cass, bivša savjetnica Mitta Romneyja, osnivačica je American Compassa, konzervativnog think tanka, te bliska suradnica JD Vancea, koji je prošli tjedan izabran za Trumpovog potpredsjedničkog kandidata.

Cass je odmjereni zagovornik onoga što on naziva “Nova desnica”, pokret koji se suprotstavlja “Stara desnica” – koje Cass definira kao konzervativno krilo Republikanske stranke koje je, po njegovom mišljenju, bilo predano libertarijanizmu, slobodnom tržištu, zaštiti Wall Streeta i Big Tech-a, slobodnoj trgovini, razbijanju sindikata i uključivanju u pogrešne strane ratove.

Nasuprot tome, “Nova desnica” – kako je definirao Cass – predstavlja interese raseljene američke radničke klase, obitelji i zajednica – te je nepokolebljivi protekcionist i izolacionist u smislu vanjske politike.

Zanimljivo, Cass to tvrdi “trumpizam ne postoji.” Na pitanje hoće li Trump provesti a “Nova desnica” dnevnog reda ako postane predsjednik, odgovorio je: “Bit će to mješovito… ostaje za vidjeti.”

Cass je također jasno dao do znanja da on “nije mario za kršćansko nacionalističko kadriranje” problema i, za razliku od Trumpa, on ne odbacuje ideologiju klimatskih promjena bez ruke.

Što se tiče sukoba u Ukrajini, bio je skeptičan, pitajući “Što je završna igra? … Što je strategija? Nitko mi ne može reći.” Što se tiče NATO-a, Cass je ponovila Trumpovu kritiku, rekavši da ga je Amerika dala “besplatna vožnja.” Cass je također protiv Kine, iako uglavnom na ekonomskim osnovama.

Međutim, prije svega, Cass se zalaže za interese američkih radnika – i s odobravanjem je primijetio da je predsjednik moćnog sindikata Teamsters govorio na konvenciji Republikanske stranke.

“Ljudi nisu potrošači, već prije svega radnici” rekla je Cass i povukla razliku između “rent-seeking kapitalizam” i “produktivni kapitalizam” što mu omogućuje da učinkovito kritizira globalizaciju dok nostalgično brani kapitalizam starog stila.

Suprotstavio je interese radnika onome što je nazvao “imigracijsko pravo,” i ponovio da je predan podršci interesa rada i radničkih obitelji umjesto interesa kapitala. “Radnička snaga je dobra,” rekla je Cass, koja podržava minimalnu plaću.

Vrlo je kritičan prema Big Techu i probuđenim elitama koje upravljaju Amerikom, te je istaknuo, s više nego malo opravdanja, da su klubovi u Americi ovih dana bili puni demokrata, a ne republikanaca.

Cass je provela posljednjih nekoliko godina formulirajući učinkovitu populističku političku ideologiju i pokušavajući je nametnuti “Trampizam” stupanj intelektualne koherentnosti i poštovanja. Može li takav projekt uspjeti vrlo je otvoreno pitanje.

Cass je blizak prijatelj JD Vancea, a njegov utjecaj bio je očit u Vanceovom govoru na republikanskoj konvenciji prošlog tjedna, u kojem je navodni potpredsjednik opisao Republikansku stranku kao “prvak radničke klase Amerikanaca.” Međutim, po drugim pitanjima, čini se da su Vanceova stajališta u suprotnosti s Cassovim stajalištima – a Vanceova povijest mijenjanja političkih stajališta izaziva sumnju u snagu njegove predanosti Cassovom političkom programu.

Kontrast između Cass i bivših Trumpovih savjetnika poput Stevea Bannona, koji je trenutno u zatvoru, i Rudija Giulianija, koji se suočava s bankrotom, ne može biti veći. Ne možete zamisliti Cass kako s entuzijazmom poziva na pobunjenike 6. siječnja, a to ukazuje na moguće preoblikovanje “Trampizam” u nekom trenutku u budućnosti.

Nejasno je hoće li sam Trump i oni njemu najbliži prihvatiti ovu koherentniju, umjereniju, respektabilniju, radnički orijentiranu verziju populizma – kao što je sam Cass iskreno priznao.

Teško je zamisliti kako se Trump oduševljeno grli “radnička snaga” ili osuđivanje slobodnog tržišta, ali Cass je u pravu kada ističe da svaka uspješna populistička stranka mora barem izgledati kao da djeluje u interesu radnika koje je globalizacija potisnula. Boris Johnson, koji je u nekim aspektima bio proto-populist, to je jako dobro razumio.

Niti je lako zamisliti Trumpa kako se pridržava bilo kakvog racionalnog, koherentnog političkog programa.

Dokaz za to je njegov emocionalni i razuzdani govor prihvaćanja na republikanskoj konvenciji. Govor je bio više nalik laprdanju evanđeoskog propovjednika na skupu probuđenja na američkom jugu nego govoru političkog vođe nalik državniku.

Jednom kada Trump postane predsjednik, Cass i Vance će vjerojatno otkriti, poput mnogih Trumpovih pomoćnika u prošlosti, da predsjednik prezire intelektualce, ne prihvaća savjete i više voli biti okružen onima koji bez pitanja ispunjavaju njegove naredbe. Samo prošli tjedan, Trump se distancirao od Projekta 2025, pro-Trumpovog think tanka koji je proteklih nekoliko godina proveo na izradi detaljnog političkog manifesta koji je trebao provesti.

Bit će zanimljivo vidjeti hoće li Cass dobiti mjesto u novoj Trumpovoj administraciji i hoće li politički neiskusni Vance – kojeg je Trump odabrao za potpredsjedničkog kandidata zbog njegove mladosti i medijske profiliranosti kao autora memoara Hillbilly Elegy – biti zanimljiv. dopušteno obnašati bilo kakvu stvarnu vlast kada preuzme dužnost.

Međutim, što god se dogodilo, jedno je savršeno jasno – Trump sada osobno potpuno kontrolira Republikansku stranku.

Vance je i sam bio bivši “Nikad trubač” koji je bivšeg predsjednika svojedobno usporedio s Hitlerom, opisao ga je kao “kulturni heroin,” i rekao “samo idioti” bi glasali za njega. A na republikanskoj konvenciji bivša Trumpova protivnica koju je svojedobno nemilosrdno ismijavao – Nikki Haley (“ptičji mozak”) Ron DeSantis (“Ron De Sanctimonious”) – patetično postrojeni da podrže predsjednika koji čeka.

Zauzimanje Republikanske stranke i njezino pretvaranje u populističku stranku koja sada djeluje kao osobni feud bilo je Trumpovo najveće političko postignuće.

U kasnom 19. stoljeću agrarni populistički pokret bio je moćna politička snaga u američkoj politici, ali nije uspio osvojiti Demokratsku stranku. Do 1914. stranka je ublažila populističku prijetnju i vratila populiste pod svoju kontrolu. Trump je, međutim, uspio učiniti ono što Williamu Jenningsu Bryanu, političaru značajnog statusa, nije uspjelo prije više od jednog stoljeća.

Bez obzira na oblik “Trampizam” može poprimiti u budućnosti, u svom sadašnjem nekoherentnom obliku čini se da mu je suđeno da u dogledno vrijeme prevlada nad umornom, neučinkovitom i disfunkcionalnom Demokratskom strankom koja je toliko ogrezla u probuđenoj ideologiji da nije u stanju čak ni predložiti održivog kandidata za predsjednika – a to uključuje nesposobnu Kamalu Harris, još jedno imenovanje za raznolikost.

A ako netko sumnja u to predviđanje, pogledajte samo odgovor demokrata na ozbiljno kršenje sigurnosti koje je omogućilo pokušaj atentata na Trumpa prošli tjedan. Nema sumnje da je Tajna služba trebala postaviti snajper na krov zgrade iz koje je pucano na Trumpa – i da je Biden trebao smijeniti šeficu agencije Kimberly Cheatle odmah nakon pokušaja atentata. Međutim, nije to učinio jer je ona bila klasično imenovanje za raznolikost.

Cheatleina predanost probuđenoj ideologiji potvrđena je nekoliko dana kasnije kada je u intervjuu objasnila da agent tajne službe nije postavljen na kosi krov zbog “zdravlje i sigurnost” zabrinutosti.

Očigledno je sigurnost njezinih agenata bila važnija od zaštite predsjedničkog kandidata – zadaće za koju je njezina agencija i osnovana. Biden je ustrajao u odbijanju da je otpusti nakon intervjua.

Bidenovo nedavno ponašanje – DeSantis ga je prikladno opisao kao “Vikend kod predsjednika Bernieja” na konvenciji – a njegov sebični neuspjeh da se povuče kao kandidat prije nekoliko mjeseci nanio je ozbiljnu i dugotrajnu štetu ideološki zabljesnutoj i nedodirljivoj Demokratskoj stranci.

A prošli tjedan, guverner Gavin Newsom – kandidat za zamjenu za Bidena koji se razmatra – donio je zakon koji sprječava učitelje u Kaliforniji da obavještavaju roditelje da se njihova djeca identificiraju kao transrodna. To je toliko razbjesnilo Big Tech mogula Elona Muska da je objavio da sjedište tvrtke X seli iz Kalifornije u Teksas i da će dati značajnu donaciju Trumpovoj kampanji.

Oren Cass bi mogao provoditi puno vremena napadajući tehnološke divove poput Muska, ali probuđeni ideolozi poput Newsoma jednostavno ih tjeraju natrag u zagrljaj Trumpa i Republikanske stranke.

Bez obzira na oblik “Trampizam” preuzme sljedeće četiri godine, nova Trumpova administracija vjerojatno se neće bitno razlikovati od kaotične i neučinkovite prethodne.

Trump neće moći provesti svoju unutarnju politiku – čak i ako kontrolira Senat i Zastupnički dom, što se sada čini vjerojatnim. Revitalizacija američke proizvodne industrije i zaustavljanje napretka obnovljivih izvora energije su pusti snovi, a Trumpova politika samo će pogoršati krizu troškova života, ekonomsku nejednakost i rasne napetosti.

On će, međutim, nastojati preoblikovati izborni sustav, javnu službu, pravosuđe i Ministarstvo pravosuđa – kako bi kontrolirao te liberalne institucije i posjetio “odmazda” na one koje krivi za svoj izborni gubitak 2020. i kasnije muke na sudovima. Neizvjesno je koliko će točno društvenih nemira, nasilja i podjela ovi pokušaji izazvati.

To je stvarna opasnost svojstvena “Trampizam” u svom sadašnjem obliku, a Cass to ima pravo reći “trumpizam ne postoji” – ako pod tim misli da se ne radi o koherentnoj ili održivoj političkoj ideologiji ili realnom programu za stabilnu vlast.

Ljudi koji od Trumpa očekuju intelektualnu ili političku dosljednost uopće ga ne razumiju – on je prije disruptor i kreator kaosa nego tradicionalni političar.

“Trampizam” u svom izvornom obliku je iracionalni izljev antiintelektualizma, neliberalizma i bijesa koji se sviđa onim grupama unutar američkog društva koje su globalne elite i Demokratska stranka ekonomski i kulturno istisnuli i tretirali s prezirom i prijezirom desetljećima.

“Trampizam” kreirao je osobno Trump, a njegov nedostatak koherentnosti i nedosljednosti odražava samouvjerenost, iracionalizam i nefokusiranu energiju svog tvorca. Da li “Trampizam” u tom obliku može preživjeti Trump je krajnje dvojbeno – karizma nije prenosiva, pogotovo u političkoj sferi.

Iz toga slijedi da će novi, umjereniji i respektabilniji oblik trumpizma – onakvog kakav formuliraju i promiču intelektualci poput Orena Cassa – moći steći stvarni politički utjecaj, ako ga ikad bude, tek nakon što Trump napusti politiku.

Ali, nakon još četiri godine Trumpovog kaosa i podjela, američki politički sustav mogao bi biti toliko razuzdan i slomljen da ga takav politički program više ne može spasiti.