Odnosi ostaju hladni i službeni, ali su se uspjeli pomaknuti s mrtve točke – zaključak je koji se može iščitati iz tona priopćenja odaslanih u javnost iz Vlade i s Pantovčaka nakon što su se premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović susreli na sjednicama Vijeća za nacionalnu sigurnost i Vijeća za obranu, održanih u Banskim dvorima. U priopćenjima prepunim birokratskih floskula stoji da su razgovarali o posljedicama rata na Bliskom istoku, cijenama energenata te drugim pitanjima značajnima za nacionalnu sigurnost. No možda je najvažnija točka ovog dugo odgađanog susreta usvajanje godišnjih smjernica za rad sigurnosno-obavještajnih agencija za 2026., na što ih, uostalom, obvezuje i Zakon o sigurnosno-obavještajnom sustavu. Odobrena je i uspostava suradnje sigurnosno-obavještajnih agencija s inozemnim službama u skladu s potrebama. Na sjednici Vijeća za obranu voda je, čini se, više išla na Plenkovićev mlin, pa je naglasak stavljen na modernizaciju Hrvatske vojske i projekte opremanja, što i jest bio premijerov cilj.
Milanović i Plenković ovim su susretom, kažu upućeni, pokazali kakvu-takvu institucionalnu stabilnost, koju su posljednjih godina remetili njihovi učestali sukobi. Održavanje ovih važnih sjednica pokazuje da sustav i pod prašinom njihovih svađa ipak funkcionira, što je u ovim kriznim okolnostima korisno znati. Korisno je znati i to da su Milanović i Plenković na određenoj razini uspjeli naći zajednički jezik te da su napravili korak prema konsenzusu o ključnim pitanjima o kojima je po zakonu nužna suradnja Pantovčaka i Banskih dvora.
Da je sastanak bio sadržajan i konstruktivan, može se zaključiti i iz toga što je potrajao četiri sata. Sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost, koja je počela u 13 sati, trajala je dva i pol sata, a sjednica Vijeća za obranu sat i pol. U predsjednikovu rasporedu to nije bilo predviđeno pa je njegov ured morao otkazati Milanovićev posjet Zlataru.
Dojam stabilnosti
Po nekim izvorima, sastanak nije prošao tako glatko kao što bi se moglo zaključiti iz službenih priopćenja. Atmosfera za stolom bila je navodno vrlo napeta, ton razgovora hladan i oštar, a Plenković i Milanović promatrali su jedan drugoga kao nepomirljivi protivnici, od kojih nijedan ne namjerava popustiti.
No, začudo, daleko od očiju javnosti uspjeli su skrojiti dugoročne planove, pa su usvojene i smjernice za 2026. godinu. Sigurnosni sustav ne djeluje od danas do sutra, a ovaj sastanak označio je početak priprema za buduće izazove, što u eri globalne krize koju je Plenković već najavio građanima ostavlja dojam stabilnosti. Taj je osjećaj usko vezan uz obavještajni sustav, koji ne bi smio ovisiti o dnevnopolitičkim prepucavanjima premijera i predsjednika kao što je dosad bio. Već time što su usvojene godišnje smjernice Plenković je postigao jedan od ključnih ciljeva i, kako tvrde njegovi bliski suradnici, zaustavio pravni vakuum u kojem bi se rad SOA-e i VSOA-e doveo u pitanje. Njemu je to bilo važno radi održavanja dojma unutarnje sigurnosti te za borbu protiv mogućih hibridnih prijetnji.
Otvaranjem tema cijena energenata, o čemu se dosad raspravljalo uglavnom u Vladi i Ministarstvu gospodarstva, Plenković jasno daje do znanja da se energetika počinje sagledavati kao strateška ranjivost države, što je usko vezano uz rat na Bliskom istoku. Vješti Plenković očito je Milanovića doveo pred gotov čin pa je, uvrstivši cijene energenata na dnevni red VNS-a kako bi energetiku prikazao kao pitanje nacionalne sigurnosti, i od Pantovčaka dobio opravdanje za državne mjere pomoći koje su nužne za ekonomiju, ali i za stabilnost zemlje, a onda i za stabilnost njegove vlade koja bi se, sasvim sigurno, teško nosila sa socijalnim nemirima koje bi mogla izazvati energetska nesigurnost. Nije čudno, stoga, da je za pitanje energetike i ekonomske stabilnosti Plenković tražio, a, čini se, i dobio Milanovićevo razumijevanje.
Pitanje energije
Međutim, to građanima nije utjeha jer otvaranjem pitanja energetike na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost država priznaje da energetika može izazvati kolaps gospodarstva i socijalne nemire. To znači da obavještajne procjene SOA-e i VSOA-e sugeriraju kako bi sukob na Bliskom istoku mogao ozbiljno i dugoročno ugroziti opskrbne lance. Uvrštavanje te teme u nacionalnu sigurnost Vlada dobiva legitimitet za nastavak, pa čak i za uvođenje rigoroznijih ograničavanja cijena struje i plina te za moguće donošenje odluka o ubrzanom punjenju skladišta plina ili nafte neovisno o cijeni, kako bi se osigurala autonomija. Trebamo se zapitati predstoje li nam takvi scenariji te koji su uistinu mogući razmjeri krize što ju je Plenković nedavno najavio. Jer u Vladi, očito, unatoč najavljenim paketima mjera, strahuju od daljnjeg rasta cijena sirove nafte, što bi bio izravni udar na cijene goriva na benzinskim crpkama. Osim toga, treba znati da je Hrvatska praktički preko Krka postala energetsko čvorište pa bi bilo kakva nestabilnost u pomorskim putovima, primjerice na Crnome moru, mogla ugroziti tu našu stratešku poziciju.
U prednosti je pak Plenković utoliko što je, čini se, od Milanovića ipak uspio isposlovati kakvu-takvu suglasnost i za daljnje velike nabave oružja, što ne znači da je slomio Milanovićev otpor nabavi oružja iz Izraela. Prema mišljenju HDZ-ovaca, time što je Milanovića posjeo za stol Plenković je uspio izboriti pobjedu na dvije razine – operativnoj i političkoj. To što su se sjednice održale na Plenkovićev poziv potvrda je njegove mnogo puta ponovljene i dobro poznate tvrdnje da je Vlada ta koja održava stabilnost države, a sada, u ovoj globalnoj krizi, tu stabilnost Plenković jamči ostavljajući po strani sukobe s Milanovićem. Tako je otvorena i rasprava o projektima opremanja Hrvatske vojske i jačanja Hrvatske u NATO-u. Premijer je tako, kako si laskaju u HDZ-u i Plenkovićevu najbližem krugu, taj koji je ovim pozivom i dvjema sjednicama deblokirao rad institucija. Sve i da se Milanović dalje nastavi opirati odlukama i stavovima Vlade, Plenković je ovim sjednicama dobio pokriće za nastavak svojih ključnih vojnih i energetskih politika.
No ne može se reći da je Milanovićeva odluka da se sastane s Plenkovićem bila čin naivca. On je, naime, ovime potvrdio da Plenković bez njega ipak ne može kreirati ni vanjsku ni sigurnosnu politiku, što predsjednik uporno ponavlja te poziva da se ti važni procesi vrate u ustavne okvire. Odobravanje godišnjih smjernica potvrda je da i Milanović izravno utječe na prioritete obavještajne zajednice, a kao vrhovni zapovjednik, na sjednici Vijeću za obranu dobio je uvid i u projekte opremanja i modernizacije vojske. To mu, tvrdi jedna od njegovih najbližih suradnica, omogućuje da prati trošenje proračunskog novca na obranu, ali i da se nametne kao sudionik u nabavi iz koje su ga vladajući pokušali isključiti. Milanović, dakle, i nakon sjednica na kojima se razgovaralo o posljedicama rata na Bliskom istoku zadržava ulogu aktera u vanjskoj politici, ne odstupajući od svojeg stajališta da hrvatski nacionalni interes ipak mora biti iznad širih međunarodnih obveza, osobito u kontekstu energetske sigurnosti. Zanimljivo da je upravo Milanović dao zeleno svjetlo suradnji s inozemnim službama, što znači da je dao suglasnost za operativne potrebe sigurnosnih agencija, čime otklanja optužbe da blokira sustav i ugrožava međunarodni ugled Hrvatske.
Medijator Anušić
Za Milanovića je ovo bila prilika da se dokaže kao konstruktivan faktor, i on je tu priliku vrlo dobro iskoristio, zadržavajući u rukama mehanizme kontrole nad Vladinim planovima i u obavještajnom i u vojnom sektoru, za koji je, uz predsjednika države, najzainteresiraniji popularni HDZ-ov ministar obrane Ivan Anušić. S njim je Milanović proteklih tjedana bio u konfliktnom odnosu, no sada se pokazuje da je Anušić ipak uspješan medijator koji je uspio održati funkcionalan odnos s predsjednikom, bez obzira na nedavne napetosti. Anušić je na sastanku Vijeća za obranu imao ulogu mosta, što doprinosi jačanju njegova političkog autoriteta, koji ipak zasad ostaje u Plenkovićevoj sjeni, smatraju u premijerovu krugu, dodajući da, unatoč tomu, Anušić svoj status u političkoj areni može graditi na tome što je zadužen za vođenje jednog od najskupljih resora.
Budući da je Anušić i uoči sjednice Vijeća za obranu jasno govorio o tome da su mu sustavi protuzračne obrane srednjeg dometa prioriteti, a na sjednici su doneseni zaključci o jačanju obrambene sposobnosti, to bi moglo značiti da Hrvatska ipak kreće u nabavu moćnijih PZO sustava. Ministar je, tvrde upućeni, na sjednici progurao dugoročni plan razvoja OS-a, na kojem se u MORH-u temeljito radilo. Prihvaćanje tog nacrta potvrda je da će Anušić, gdje god u budućnosti bio, ostaviti trag na ustroju Hrvatske vojske u idućih deset godina.
Na sjednici Vijeća za obranu govorilo se i o slučaju Brodosplit, a kako Milanović nema ništa protiv nastavka projekata opremanja, Anušić, čini se, dobiva rješenje za pitanje obalnih oklopnih brodova, što mu je i bio jedan od dugoročnih prioriteta. Ministar je ujedno daleko od očiju javnosti dobio potvrdu za svoj proračun težak 1,6 milijardi eura i osigurao da strateški projekti modernizacije vrijedni oko četiri milijarde eura prođu bez političkih blokada, što je, ocjenjuju u MORH-u, njegova operativna pobjeda.
Nezadovoljna oporba
Razloga za optimizam imaju, dakle, i na Pantovčaku i u Banskim dvorima i u Ministarstvu obrane, ali ne i u lijevoj oporbi. Ona sada ostaje bez argumenta ustavne krize kojim se često koristila kad je prigovarala zbog neodržavanja sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost i Vijeća za obranu, uvijek optužujući Plenkovića za to. Premijer je, razgovarajući s Milanovićem o potrebi za naoružavanjem, oporbu ostavio i bez argumenta da je naoružanje skupo, o čemu su često i glasno govorili saborski zastupnici stranke Možemo. Zato i nije čudno što su iz dijela lijeve opozicije, pa i iz Milanovićeve bivše stranke, već nakon prvih priopćenja iz Ureda predsjednika počele stizati primjedbe o predsjednikovu popuštanju Plenkoviću, čak i ogorčeni prigovori, pogotovo od nezadovoljnih SDP-ovaca, da je Milanović postao dio istog establišmenta, barem kada je posrijedi vojna nabava.
Iako su sjednice održane bez napetosti, susret dvojice posvađanih vođa u dijelu javnosti izaziva određenu zabrinutost. Naime, može se čuti pitanje je li ovo psihološka priprema nacije za opasnosti koje nam dolaze i jesu li Milanović i Plenković odlučili ne svađati se dok kuća gori. Ako je to tako, onda bi ovo primirje moglo biti najava teških ekonomskih odluka i potvrda da državu očekuje nestabilnost. To, naravno, ne mora značiti da će doći do nestašice energenata, ali znači da nas čeka period visokih, nepredvidljivih cijena, u što će država morati intervenirati i o čemu će Plenković i Milanović ipak morati naći zajednički jezik, koji se, ako je suditi i po trajanju sjednica, dugo tražio. Višesatni razgovor zapravo i ne bi trebao biti iznenađenje s obzirom na to da su dvojica državnika ovaj susret odgađala četiri i pol godine. Taj su period obilježili njihovi brojni sukobi. Milanović je u drugom mandatu donekle ublažio svoju grubu retoriku, međutim tenzije između njega i Plenkovića ostale su u zraku, a brojna neriješena pitanja blokirala su normalno funkcioniranje države. To se u prvome redu odnosi na kadroviranja u obavještajnoj službi, Hrvatskoj vojsci i diplomaciji.
Na susret dvojice lidera moglo bi se gledati i kao na svojevrsni test Milanovićeva tvrdog karaktera i dosljednosti, a onda i kao potvrda da nam uistinu predstoji kriza ozbiljnih razmjera, jer teško da bi inače Plenković sjeo za stol s predsjednikom, čiji je utjecaj svih ovih godina nastojao ignorirati. Nije nevažno ni to što se ovaj sastanak održao baš kada je dobar dio lijeve oporbe nasrnuo na Plenkovića, kojemu nad glavom vise i ustavnopravni problemi jer oporba njegov prijedlog o imenovanju sudaca Ustavnog suda paralelno s prihvaćanjem Milanovićeve kandidatkinje za predsjednicu Vrhovnog suda ne odobrava. S Milanovićem Plenković možda jest na ratnoj nozi, no njih su dvojica stari znanci još sa Zrinjevca, gdje ih je oblikovao Mate Granić, pa se može pretpostaviti da će se Plenković lakše dogovoriti s Milanovićem nego što bi se dogovorio s bezidejnim Sinišom Hajdašem Dončićem, koji dosad nije pokazao ni zrno političkog takta nužnog za opstanak i uspjeh na političkoj sceni, koja je u hrvatskim okvirima, objektivno govoreći, svedena na Plenkovića i Milanovića, što se potvrdilo i ovim dugo očekivanim susretom.
