Intervju Gabriele Pin: “Iran, rat i…”

Kad je preslagivao vezni red Juvea, Lazija i Parme, zvali su ga Fosfor. Kao trener bio je desna ruka Cesareu Prandelliju, također u reprezentaciji koja je 2012. bila europski viceprvak. 2021. prihvatio je ulogu tehničkog supervizora u iranskom Esteghlalu, gdje se prošlog ljeta vratio na poziv Sepahana nakon 3 godine u Emiratima. Prošlog 28. veljače, Gabriele Pin se trebao ukrcati u zračnoj luci Esfahan, matičnom gradu kluba, 440 km od glavnog grada.

Kamo je išao, Pin?

“Dubai. Imali smo nekoliko slobodnih dana. Upravo smo se vratili iz Teherana. Neki igrači su ostali u glavnom gradu da odu tamo. Jedan mi je napisao poruku: ‘Gospodine, što se događa? Natjerali su nas da izađemo iz aviona. Ljudi bježe. Vidio sam kako padaju projektili’. Oni su bili ti koji će ubiti Alija Khameneija, duhovnog vođu. SAD i Izrael su počeli bombardirati.”

“Pogodili su nuklearno mjesto udaljeno 200 kilometara. Bomba koja je eksplodirala 20 kilometara od grada poslužila je prije svega kao signal da se ljudi natjeraju u bijeg.”

“Bio sam s Brankom, trenerom vratara. Odjurili smo natrag u hotel, spakirali kovčeg i ušli u vrlo učinkovit klupski kombi, koji je organizirao naš bijeg prema turskoj granici. Važna je bila i pomoć Nicholasa, talijanskog agenta. Trebalo nam je dva sata da napustimo grad: ljudi su upadali u trgovine i benzinske crpke kako bi se opskrbili zalihama. Klinci su upali na ulice i slavili jer je stigla vijest o Khameneijeva smrt je brzo stigla. Nisam mogao nazvati kući da uvjerim svoje roditelje.

Koliko vam je trebalo da dođete do granice?

“Više od 15 sati, sve odjednom. Vozači nisu htjeli stati da se odmore. Sjeo sam do svog čim sam vidio da mu je glava klonula. Držao sam ga budnim. Stigli smo u Tabriz i odatle do granice, nakon 2600 km puta. Na svakoj benzinskoj, 3 km u redu. Krenuli smo s 28 stupnjeva, stigli na -18. Nismo bili spremni na tu hladnoću. Moj Ruke su postale ljubičaste. Tražili su mi putovnicu, ali nisam mogao, morao sam je izvaditi iz jakne, prsti su mi bili smrznuti.

Nema problema s kontrolama?

“Netko… Ali namirili su se nekim novčanicama. Ali nisam platio. Pita me vojnik: ‘Trener Esteghlal?’ S Esteghlalom sam osvojio prvenstvo na koje su čekali 9 godina. ‘Mogu li fotografirati?’. Slikaj koliko hoćeš, ali pusti me da prođem… Preko granice su nas čekali kombiji Vanspora, turskog kluba s kojim sam ja kontaktirao. Odveli su nas u obližnji grad Van. Bili smo shrvani, ali umjesto da spavamo, Branko i ja smo uspjeli preko interneta kupiti dvije avionske karte za Istanbul i odmah krenuli. A odatle u Bolognu”.

“Za nas, ne za prijatelje iz Esfahana. Perzijanci su sjajni, dragi, velikodušni i kulturni ljudi. Puno mladih ljudi. Bio je jedan dječak koji je radio u mom hotelu i, kad mu je smjena završila, izvadio je knjige i učio za stolom. ‘Nedostaju mi dva strojarska ispita. Sanjam o putovanju i pronalaženju dobrog posla, ali ne daju mi da odem odavde’, plakao je dok mi je govorio. Najgore dogodilo u prosincu.”

Tijekom velikih uličnih demonstracija?

“Da. U šest navečer smo se zaključali u hotel, skinuli rolete. Vani se svašta moglo dogoditi. Isključili su internet kako snimke represije ne bi dospjele u inozemstvo. Svako jutro u razredima su bile prazne klupe, a profesore koji su prosvjedovali odvodili su. Mladi ljudi i prekrasne žene bili su u prvim redovima, od prvog sata. U Teheranu sam živio točno ispred zatvora Evin, onog ugrađenog u planina, gdje je Mahsa mučen i ubijen Amini, zbog nepravilnog nošenja vela.”

Jeste li još s nekim u kontaktu?

“Da. Njihov strah nije rat, već da će, kada završi, ostati sami. Pod režimom koji ima 5 milijuna vjernika, postoji 90 milijuna ljudi i mladih koji zaslužuju snove i slobodu. A postoji i prekrasna zemlja koja zaslužuje da se posjeti i podijeli. Esfahan ima ljepotu Rima. Izreka kaže: ‘Esfahan je pola svijeta’, što je i ime glavnog trga, UNESCO-a baština, možda najljepša koju sam ikada vidio, a zatim elegantne zgrade, džamije, katedrale, tisuću godina stari mostovi koji spajaju armensku dušu grada s onom perzijskom. Moja je žena bila očarana takvom ljepotom.

A sada, Pin, gdje bi želio ponovno početi? Klubovi, reprezentacije, mladi?

“Kad je Prandelli prestao, nakon otprilike dvadeset godina zajedno, nisam se osjećao kao da sumnjam u druge. Stigao mi je prijedlog od Esteghlala i prihvatio sam izazov. Ja sam znatiželjni Venecijanac koji voli putovati, poput Marka Pola… Nakon 5 godina, malo Italije bi mi odgovaralo. Bez pretenzija ili ograničenja: rad u nogometu i dalje je radost, to je ono što volim.”

Prandelli se vratio u Coverciano.

“Vidjet ćemo se opet uskoro. Ali neću ga ništa pitati.”

Odaberite lijep zajednički trenutak. Europsko prvenstvo 2012.?

“Firentinske godine: povratak s -15, Liga prvaka, pobjede nad Liverpoolom, kvaliteta igre, empatija s gradom”.

A kao nogometaš? Scudetti s Juveom ili pehari s Parmom?

“9 kaznenih bodova za Calcioscommesse nadoknadio je s Lazijem u sezoni 1986-87. U trening kampu u Gubbiu, Eugenio Fascetti je jasno rekao: “Znate situaciju. Kome se ne uklapa neka odlazi. Tko god ostane, morat će dati sve od sebe”. Nitko nije otišao. Bio je to moj najteži pothvat i iz tog razloga poseban. Kao što je i za navijače Lazija.”

Vaša je Italija bila zadnja koja se plasirala na Svjetsko prvenstvo (2014., u Brazilu: pobjeda protiv Engleske i porazi od Kostarike i Urugvaja). Sada se ponovno utemeljuje pod povikom “više tehnike, a manje taktike”. Pravo?

“Tehnika je svakako dobra stvar, taktika nije loša. Ako nas pozovu i u Iran, to je zato što prepoznaju našu taktičku mudrost. Da bi oslobodio tehničkog krila protiv beka jedan na jedan, moraš ga pustiti da uzme loptu. A ona dolazi do njega rotacijama, tranzicijama, igrom, odnosno taktikom. Nogomet će uvijek biti novčić s dvije strane: tehnika i taktika.”

Vaša reprezentacija je prva koja se stvarno otrgla od talijanske tradicije, tražila posjed i agresiju. Je li bila podcijenjena?

“Ne znam. Znam samo da je Cesare majstor igre i znam da smo imali rotirajući četverokut na sredini terena s izmjenjivim funkcijama koje nisu davale referentne točke. Igrali smo loptom po zemlji i napadali prostore. Nogomet kakav danas svi obećavaju.”