Intervju s Olejniczakom: “Tortona, nebo je granica. Euroligaški cilj”

Tortonino prvo mjesto ima čvrsto lice i meku ruku Dominika Olejniczaka. Poljski srednji branič Bertrama Yatchsa zapravo je jedan od simbola kluba na vrhu tablice Serie A po prvi put u 70-godišnjoj povijesti. Njegov zaštitni znak je polu-houk, jača strana repertoara koji ga bira za igrača s najboljim postotkom pogodaka iz igre u cijeloj Serie A (stratosferskih 69,2%) i kao najučinkovitijeg ofenzivnog skakača (4 u prosjeku). Klasa Derthona Basket ’96 odvela nas je na putovanje u ovu stvarnost koju obitelj Gavio, zahvaljujući i izgradnji ultramoderne Cittadella dello Sport, projicira prema sve svjetlijoj budućnosti.

Olejniczak, prvi si na ljestvici i pružaš san bazi obožavatelja koja nikada nije dosegla tako visoke visine, u čemu je tajna?

“Kemija koja se stvorila s osobljem i s grupom. Nema usijanih glava (termin je šareniji, ndr), ne postoji nitko tko igra za vlastitu statistiku i mislimo na opće dobro. Ako nastavimo u ovom duhu… Nebo je granica (nebo je granica, ndr)”.

Izvana se čini da je i organizacija, shvaćena kao klub u svim svojim sastavnicama, vrhunska i to, vrlo često, pomaže…

“To je sigurno jedan od glavnih razloga našeg uspjeha. Nikada nisam bio u tako savršenom klubu s ove točke gledišta. Ovdje u Tortoni jednostavno morate razmišljati o tome da date sve od sebe na parketu, oni se brinu za sve ostalo. Nikad nisam bio u euroligaškom klubu, ali rekao bih da smo na tim razinama… To je fantastično.”

Rezultati su također plod njegovih individualnih nastupa i tog polukruženja koji je sada njegov zaštitni znak. Odakle potječe ovaj tako učinkovit i danas sve rjeđi pokret?

“To je nešto što mi je odmalena uvijek bilo prirodno, ali ovo me potaknulo da još više radim na tome. Samo ponavljanjem tog pokreta možete učiniti da postane gotovo automatski. Nema tajne, već jednostavno puno, puno, puno rada.”

Fioretti je prva godina na mjestu glavnog trenera, ali potvrđuje da je jedan od najbistrijih košarkaških umova naše košarke. Što ga izdvaja od ostalih trenera koje je imao u karijeri?

“On ima opsesivnu pozornost prema detaljima, ali bilo bi jednostavno govoriti o tehnici ili taktici. On je prije svega mentor za nas, jedan od onih ljudi koji zaslužuju poštovanje slušajući vas i dajući vam puno savjeta za život izvan terena. Već je bilo epizoda u kojima je pomogao skupini svojim metodama, ali to su stvari koje ću zadržati za sebe i koje će ostati u svlačionici.”

Vi ste, između ostalog, kasnili u odnosu na ostatak skupine jer ste na Europskom prvenstvu sudjelovali u dresu Poljske, koja se kvalificirala kao šesta, a iza vas su selekcije poput Slovenije, Francuske i Srbije. Kakvo je bilo vaše iskustvo i kako ste se upoznali s Tortonom?

“Biti uključen ovdje bilo je fantastično i odmah su me natjerali da se osjećam kao jedan od njih. Što se tiče Europskog prvenstva, to je doista bio neopisiv ponos. Uvijek sam sanjao da mogu pružiti opipljivu ruku svojoj reprezentaciji (7,4 poena, 5,4 skoka i asistencija u prosjeku u 18′), ali iz raznih razloga to nikad nisam uspio. Bilo je stvarno uzbudljivo.”

Nakon iskustva u domovini, u Trefl Sopotu, igrali ste četiri sezone u Francuskoj, dvije u Gravelinesu i dvije u Saint-Quentinu. Koje ste razlike uočili u prilagodbi talijanskom prvenstvu?

“Razlike su po mom mišljenju minimalne. U francuskom prvenstvu ima mnogo izvrsnih sportaša, ali košarka se igra vrlo slično talijanskoj i europskoj. Iz tog razloga vjerujem da je moj ulazak ovdje olakšan.”

Sada dolazi težak dio: potvrditi sebe. Za šest dana, počevši od iduće nedjelje, čekaju vas: Varese kod kuće te dvostruka gostovanja u Trstu i Udinama.

“I zapravo je to nešto vrlo stimulativno, jer nikada nismo igrali toliko tijesnih utakmica. Sigurno će biti teško, ali i stimulativno i ovaj nas rekord čini još gladnijima. Strašno gladnima…”.

Prije ste nam rekli da nikada niste igrali u euroligaškom klubu: je li cilj doći tamo?

“Trenutno sam u potpunosti usredotočen na Tortonu, ali očito je da bih u budućnosti želio pokušati. Vjerujem da bi ambicija svakog igrača trebala biti da se natječe na najvišoj razini. A ja sam još dovoljno mlad da to učinim…”.

U kojim aspektima igre treba najviše napredovati?

“Rekao bih u korištenju lijeve ruke. S desnom smo već tu, ali nikad ne prestajemo učiti…”.

Je li postojao ili postoji model koji treba slijediti na putu Dominika Olejniczaka?

“On je uvijek bio i uvijek će biti Ante Tomić (prošlost između Real Madrida i Barcelone, sada u Badaloni, ndr). Visok muškarac te veličine (218 cm za 118 kg, ndr) koji se tako kreće i još uvijek radi te stvari s 38 godina, mislim da bi trebao biti primjer svima koji igraju na ovoj poziciji.”