Plavi krilni igrač, jedini Talijan u NBA: “Ovo je moja nulta godina, ovdje vjeruju u mene. U Detroitu sam shvatio da se ne mogu penjati na pozicijama, bilo je demotivirajuće”
Dan nakon što je Simone Fontecchio prvi put igrao za Miami bio je prilično težak: ujutro je FBI stigao u hotel kako bi uhitio Terryja Roziera, njegovog suigrača u Heatu nekoliko tjedana, zbog istrage koja je šokirala NBA. “Bio sam u hotelu, nisam ništa vidio ni čuo. Svi smo blizu Terryja u ovoj situaciji, da vidimo kako će ići”, rekao je sljedeći dan u svlačionici Memphisa, jedina polurečenica koja je izašla iz Heata, s obzirom da je trener Spoelstra novinarima jasno dao do znanja da nitko neće govoriti o slučaju. Bura je zasjenila košarku, a time i Fontecchiov dobar start u Miamiju: startao je s 13 i 14 poena, ali prije svega dvadesetak minuta prosječne upotrebe, desetak šuteva po utakmici, ukradenih lopti, skokova, izborio si prostor u ulozi prilično zakrčenoj između Wigginsa, Jaqueza i ostalih. “Opažam razliku u tome što me trenira trener poput Spoelstre koji je u 18 godina ovdje uvijek davao prilike onima koji su ih zaslužili. Pokušat ću uvijek biti spreman pokušavajući zaraditi minute i odgovornosti”, kaže Fontecchio. Koji je silno želio Miami ne samo zato što je to bila momčad za koju je navijao kada je 2006. osvojio ring sa Shaqom, Wadeom i Mourningom: “Sanjao sam o tome kao dijete, sretan sam što sam ovdje. Neću poreći da je to mjesto imalo i određenu privlačnost. Gallinari je također tu… Uz važnu talijansku zajednicu i mnogo prijatelja, još je bolje”. Ali iznad svega tu je košarka.
Po čemu je biti igrač Heata drugačiji?
“I izvana možete primijetiti da je drugačija sredina, pomalo poput San Antonija, a to sam potvrdio živeći iznutra. Ovdje su standardi viši i to vas čini odgovornim. Nije za svakoga, ali ako prihvatite ovu kulturu i ovakav način razmišljanja, možete živjeti i više uživati. Odmah shvatite koliki psihički i fizički napor je od vas potreban, sastancima, video analizama, ali i svakodnevnim susretima s legendama poput Pata, Rileyja, Alonza Tugovanje, Haslem, koji si uvijek prisutan: samo njihovo prisustvo stvara strahopoštovanje i poštovanje.”
U prošloj godini u Detroitu, osim promjene trenera, platio je i nesporazum da ga svrstavaju samo u šuterske stručnjake.
“U NBA-u vas pokušavaju ‘natjerati’ u etiketu, barem za igrače uloge kakav ja mogu biti. Iznad svega, imao sam percepciju da nema margine za penjanje preko pozicija i uzimanje minuta ako dokažem da to zaslužujem. Dugoročno gledano, to je bilo demotivirajuće. Napominjem da je to bila teška godina: sretan sam što sam izašao iz nje, gledajmo naprijed. Broj nula? Odabrao sam to jer je nova početak, novi izazov krećem od nule bez brige, samo idem na teren i dajem sve od sebe.”
Kakvi su se izgledi ukazali u Miamiju?
“Osjećam da trener ima povjerenja u mene: prepoznaje moje snage i stvari na kojima treba raditi, gura me puno u aspektima u kojima zna da može računati na mene. Savršeno je svjestan moje opasnosti od tri boda i stoga traži od mene da uzmem što više šuteva unutar napada, tjerajući i suigrače da me sve više traže. Ciljevi? Ovo je posljednja godina mog ugovora, fokus je na zaraditi još jednu jedno i postizanje ove volje ovisi o mojoj izvedbi, o vrsti uloge koju ću si moći izboriti.”
Spoelstra je bio impresioniran njegovom odgovornošću za reprezentaciju. Što mislite o Europskom prvenstvu?
“Nisam dobro počeo. Uvijek sam pokušavao pomoći momčadi, ne samo u napadu, preuzimajući odgovornost čak i ako mi stvari nisu išle, nego i u obrani, u smislu vodstva. Imali smo izvrsnu skupinu, drugo mjesto nije bilo zadano. Onda izlazak u osmini finala nikoga ne čini sretnim.”
Kako vas je dočekao izbornik Pozzecco?
“Uvijek sam govorio da mi je Poz bio jako bitan, već kao i Sacchetti: dali su mi odgovornost koju sam kao dijete mogao samo sanjati u reprezentaciji. I zahvalan sam mu na tome kako smo živjeli ovih godina, kako je pomogao stvoriti ovu skupinu koja je na Europskom prvenstvu 2022. bila na korak od povijesnog rezultata, a na Svjetskom je došla do četvrtfinala koje je dugo nedostajalo.”
A kako ste dočekali novog trenera Banchija?
“Razgovarali smo, pohvalio sam ga i poželio mu dobrodošlicu. Jedva čekam: poznavajući ga i vidjevši izvrsne rezultate Latvije, uzbuđen sam što radim s njim i vidjet ćemo kada to bude moguće.”
Bio je pionir u odabiru inozemstva, NBA odskočna daska bile su mu Alba i Baskonia: je li teže u Italiji?
“Mislim da svatko od nas ima svoj put, ima onih kojima je karijera eksplodirala u Italiji i onih koji su više sreće pronašli u inozemstvu. Ovisi i o tome kakve prilike imaš, koje ti se daju u Italiji, ali oni koji su morali – neki više, neki manje – uvijek su našli svoj put. S 24 godine već sam bio u Bologni i Milanu, ako sam želio igrati Euroligu i imati obaveze nisam imao puno alternative odlasku inozemstvu. Ali u reprezentaciji sada imamo mlade ljude poput Dioufa i Nianga koji eksplodiraju u Italiji.”
Banchi vidi generaciju sa sjajnom budućnošću: sada kao veteran, što vidite?
Otkrijte novu NBA sezonu uz G+ i The Athletic za samo 1,50 € mjesečno!
“Sigurno možemo imati ambicije. Tu je nova generacija dvadesetogodišnjaka, dodao bih i Sarra, koji imaju nešto što nam je nedostajalo proteklih godina: zapaženo atletsko umijeće. Ali kad dođeš u reprezentaciju nije zadano biti spreman, dapače s 18-19 normalno je da nisu: u reprezentaciji sam počeo dobro ići s 24-25 godina, potrebna je osobnost, nije automatski. Pravo je da se čeka, ali moramo im dati i vremena sazrijeti”.
© SVA PRAVA PRIDRŽANA
