Kada čuju za postolare ili obućare, većini je u glavi slika stare, zapuštene radnje u koju nitko ne zaviri danima, a iza koje po nekoj cipeli nabija stariji čovjek kojeg uglavnom znamo zato što onamo idemo izraditi ključeve. Nemalo nas je, stoga, iznenadilo kada smo, u razgovoru s najuglednijim zagrebačkim obućarima, doznali da njima danas ne nedostaje posla nego kvalitetnog kadra, a šokiralo kada su nam rekli da majstori koji se bave izradom obuće mjesečno zarađuju i do dvije tisuće eura neto.
Ipak, daleko je to od zlatnog doba, kako svi postolari, redom majstori s tradicijom dugom više desetljeća, zovu osamdesete godine prošlog stoljeća, kada je samo u Zagrebu bilo između 400 i 500 postolara. Danas ih nema ni četrdeset. Oni koji su opstali kažu kako će ovaj posao postojati još desetak godina, jer mladi nemaju interesa, a ukinut je i obućarski smjer, tako da se nigdje više ne mogu ni učiti novi majstori. Paradoksalno, istovremeno se vraća interes za cipele, čak i među muškarcima koji su se posljednjih godina sve više okretali tenisicama. A tko se bolje sjeća zlatnog doba od jednog od najuglednijih među poznatim zagrebačkim obućarima, Nenada Strugara, čiji je otac Alojz još kao dijete sa sela, iz Oroslavja, došao u “beli Zagreb grad”.
“Bio je promućuran i vrijedan, otišao je brzo vlakom u Italiju, gdje je vrhunski izučio zanat. Već s 40 godina, tamo šezdesetih godina prošlog stoljeća, otvorio je svoj obrt, a 1970. počeo je pod imenom Strugar proizvoditi cipele po uzoru na visoku talijansku modu toga doba. Tada je radnja procvala, a on je uveo i novitet, pa su se samo kod Strugara mogle kupiti i prave kaubojske čizme, kakve i danas radimo. To vam ne mogu opisati, ta zlatna vremena, pa pola je Zagorja radilo kod nas od kuće, nakon smjene u tada jako moćnoj tvornici obuće Astra u Oroslavju ‘lupali’ su cipele za našu radionicu. A koliko je tek bilo kupaca! Sjećam se da su ispred trgovine bile kolone i imali smo jednog čovjeka koji je samo uvodio red, da se svi ne naguraju odjednom u radnju. Neću pretjerati ako vam kažem da smo prodavali po sto pari dnevno”, prisjeća se tih dana legendarni zagrebački obućar.
Proizvodni dio
Ističe i zanimljiv podatak koji je suprotan uvriježenom vjerovanju da je ručno rađena obuća danas manje popularna nego prije jer je ljudima preskupa. “Zlatnih” osamdesetih se, kaže, za cipele u njihovoj radnji trebala izdvojiti jedna mjesečna plaća, što bismo danas preveli u 1200 – 1500 eura, možda i više. Cipele su danas trećina te plaće i koštaju od 400 do 500 eura. “Samo što ljudi više ne razumiju da to nije kupnja za tu sezonu, to su cipele koje traju i koje se mogu i popravljati. Znam da neki nose moje cipele stare 40 godina, a još imam i stare strojeve na kojima su rađene. Ma, mogao bih muzej otvoriti”, smije se Strugar od kojeg tražimo odgovor je li njegova profesija, podcijenjena u Hrvatskoj, tako prošla i u drugim europskim zemljama.
“Čujte, kako gdje. U Austriji, pogotovo u Beču, dobre cipele još su znak luksuza i prestiža, ljudi ih kupuju”, kaže Strugar koji je svoju zagrebačku radnju proširio i na Beograd, gdje također ima proizvodni dio. Dolazimo tako do zanimljive priče čija su sva stopala gazila ručno rađene đonove s potpisom Strugarove radnje. Nekad je to bio, otkriva nam ovaj postolar, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. U ratu su, otkriva nam, s prvim suradnikom tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška, generalom Vladimirom Zagorcem, potpisali ugovor o izradi cipela za časnike, od svečanih za balove do onih svakodnevnih službenih. Tijekom cijelog Domovinskog rata njegova je radnja “mobilizirana”, pa su iz nje izlazile tisuće pari cipela za vojnike na najtežim bojišnicama, a danas cipele hrvatskog obrtnika koji je obuvao i počasnu gardu “Crvene mundire”, kao i hrvatske generale, nosi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
“Da znate, ima i ljudi koji imaju puno mojih cipela. Jasmin Stavros imao ih je više od 300”, ponosno će Strugar. Dodaje kako se u zagrebačkim radnjama obuvala i kultna glumica Sophia Loren, ma kao da je cijeli svijet prošetao centrom grada u potrazi za dobrim cipelama u tim sretnim danima. A i Strugarova je adresa – Ilica 33. I to svjedoči o velebnoj obrtničkoj povijesti centra grada, ali i činjenici koju nam navode svi postolari, da se “po cipele ide u centar”, što je tradicija koja je opstala unatoč trgovačkim centrima i nebrojenim trgovinama obuće po nekoliko desetaka eura koja se raspadne na prvoj kiši.
Sportski modeli
Strugarov je život utoliko zanimljiv što, iako je u radnji od petnaeste kada je došao ocu kao šegrt, cipele nikad nije naučio proizvoditi. “Imam ljude koji to rade, netko mora i voditi posao”, smije se dodajući da je završio Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn. Kao svoju prednost ističe što se na vrijeme prilagodio novim trendovima, prepoznajući da sportska obuća više neće biti, kao nekada, rezervirana samo za sportske aktivnosti, nego će postati dio opće mode. Tako iz njegove radionice podjednako izlaze klasične muške cipele kao i sportski modeli. Zbog toga je broj kupaca, kaže, stabilan, “ali nije da se baš trgamo od posla”.
Doznajemo i još jednu zanimljivu priču, koju na prvu nikako ne bismo povezali s njihovim zvanjem. Do prije nekoliko godina, naime, Hrvatska je bila omiljena destinacija “dentalnog turizma” među Talijanima, koji bi dolazili u privatne zagrebačke ordinacije sređivati zube. Dobivali bi punu uslugu, od krunica i implantata do hotelskog smještaja, a tijekom boravka u Zagrebu obavezno bi obišli i postolare pa kupili više pari, jer su zagrebački postolari i među Talijanima još hit, što zbog kvalitete izrade i tradicije, što zbog zbog nižih cijena u odnosu na Italiju. No to je tržište također palo jer su Talijani prestali popravljati zube u Hrvatskoj, našavši očito neku jeftiniju destinaciju.
Ima Strugar i informaciju koja nas ostavlja bez daha, a mogla bi i sve one roditelje koji su djecu, umjesto u obrtnička zanimanja, tjerali na fakultete. “Znate koliku plaću kod mene prima majstor obućar? Dvije tisuće eura. Neto, da… Neće ispod toga. Ali što kad nema tko raditi? Ako ima mladih ljudi koji su se voljni primiti ovog posla, neće im ništa faliti, ali moraju znati raditi i moraju teško raditi”, zaključuje Nenad Strugar.
Krv nije voda
Zdravko Igrec majstor je treće generacije postolara, a njegova radnja u Jurišićevoj 7, nadomak glavnog zagrebačkog trga, svakako je najljepša u gradu, slažu se s time i njegovi kolege. Na tom je mjestu od 1937., kada se poslom počeo baviti najprije njegov djed Vjekoslav, pa istoimeni otac. Cipele Igrec i danas su statusni simbol među muškarcima koji drže do svog izgleda.
“Istina, ja sam u radionicu prvi put ušao još kao malo dijete, ali nije vam to mene u početku zanimalo. Može se reći da sam uživao u djetinjstvu, neopterećen cipelama. Imao sam neke druge planove. Bilo je to vrijeme Šuvarova školstva pa sam dvije godine srednje škole završio u ‘Končaru’, a nakon toga još dvije tu u Gundulićevoj, gdje sam postao upravni referent“, prisjeća se Zdravko Igrec. No krv nije voda, pa je nakon odustajanja od ideje da će završiti Pravni fakultet početkom tih zlatnih osamdesetih “završio” u majstorskoj radionici svoga djeda i oca. Zašto je to bilo zlatno razdoblje, pitamo ga.
“To se ne da usporediti. Cipela je tada bila nešto što je muškarac morao nositi, nije se nosila samo u svečanim ili posebnim prigodama. Bila je to normalna obuća. Kasnije su krenule tenisice, a sada se pojavljuju i neke tenisice koje bi, kao, trebale izgledati kao cipele, pa vidim da ih muškarci nose na odijela. Nema tu više posla kao nekada, kada je samo tu na ovom potezu od Ilice preko Stare Vlaške do Jurišićeve bilo više desetaka postolarskih radnji i svi su imali posla”, kaže Igrec, a nama njegova priča o tenisicama na odijelo odmah vraća uspomenu otprije godinu dana. Tada je na inauguraciju predsjednika Zorana Milanovića zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević došao u “kampersicama”, hibridu tenisica i cipela, o čemu se na kraju raspravljalo i u vodećim informativnim emisijama.
Centar mode
Igrec kaže da je to bilo “apsolutno prihvatljivo, ali i pokazatelj kako su moda i konfekcijske kuće zamijenile ulogu izrađivača obuće”. Jer svaki Igrecov par cipela ručno je rađen, a iako koštaju nekoliko stotina eura, to su cipele koje vas uz malo održavanja mogu služiti godinama, pa i desetljećima. Nekad se to znalo cijeniti. “Moj je otac bio dobar s cijelom legendarnom ekipom Dinama, od Zambate do Belina… Svi su se obuvali ‘kod Igreca’. Cipele su ovdje u Jurišićevu dolazili kupovati Vice Vukov, Mišo Kovač, ma nema tog sloja društva koji nam nije bio u radnji, suci, književnici, cijeli Zagreb koji je tada bio centar mode u bivšoj državi. Iz svih tadašnjih republika ljudi su dolazili kupovati cipele od nas zagrebačkih postolara, bili smo na glasu po kvaliteti izrade”, prisjeća se Zdravko Igrec.
Kao i mnogi postolari, i njegov je otac, od kojeg je radnju naslijedio 2011., kad se otac umirovio, za Jugoslavije odlazio u Italiju. Ondje je, kaže, bilo boja, dezena, kože i materijala kakvih se u nas nije moglo naći. Zagrebački su postolari tako često imali i talijanske kalupe, talijanske materijale, a vrhunsko znanje i tradiciju, što im je donosilo slavu i uspjeh. Promjenom mode njegov je otac Vjekoslav 1975. prestao proizvoditi ženske cipele, te se specijalizirao samo za muške, što je i Zdravkova specijalnost i od toga je dogurao gotovo do mirovine, no danas postolari, veli, ne žive ni blizu kao nekada.
Kao najveći problem navodi, protiv čega je i javno progovarao, odluke grada i države o visini najamnine prostora. Konkretno, prostor u Jurišićevoj, gdje je gotovo 90 godina radnja njegove obitelji, bio je pod Zagrebom, a sada je pod državom. Igrecu je najamnina u kratkom roku, otkriva nam, skočila nevjerojatnih 800 posto.
Sve po mjeri
“A da ja cipele dignem za 800 posto, pa tko bi to kupovao!? Troškovi prostora nas ubijaju, zato je bolje onima koji su u vlastitom prostoru. Uostalom, tko će danas dati 400 – 500 eura za cipele koje nosi par puta godišnje… Kupci su se prorijedili, iako vidim da mi u radnju ipak ulaze i mlađi muškarci, a i strani su turisti jako zainteresirani”, govori nam Igrec koji je nekada, kaže, zapošljavao deset radnika, a sada ih je uz njega troje.
Među postolarima se s poštovanjem izgovara i prezime Budiselić, po Bruni Budiseliću čija postolarska tradicija seže u davnu 1933. godinu, kada je radionicu dvjestotinjak metara od Igreca, u Ilici 21, pokrenuo njegov sad već pet godina pokojni otac Zlatko. Tada je bila i poznata kao postolarski obrt Zlatko, tek je proteklih godina pretvorena u BB Shoes, brend po kojem su prepoznatljivi. I oni su među nekoliko posljednjih radnji, ne samo u Zagrebu nego i u cijeloj Hrvatskoj, koji se uopće bave ručnom izradom cipela. “U radnji sam od 16. godine, a majstor sam postao s 20”, prisjeća se šezdesetogodišnji Bruno u čijoj je radnji svaki par cipela unikatan. Svaki se radi po mjeri kupca.
“Mi šusteri dobro znamo koja je čija cipela, tako i ja znam prepoznati Igrecov rad, Lepenov, Strugarov, a i oni moj. No mi smo među zadnjima koji tako rade. Čak ne bih rekao da nema kupaca, nego nema tko raditi. Mladi su ‘otjerani’, ukinut je smjer, nemaju se gdje ni obrazovati. Nose se još cipele, baš mi je nedavno čovjek došao s trinaestogodišnjim sinom, da mu izradim cipele. Rekao sam da to nema nikakvog smisla, čemu raditi cipele koje mogu trajati desetljećima dječaku koji će ih prerasti za pola godine. Ima još mušterija, samo se za njih treba boriti”, govori Bruno, koji ima sreću da uza se sve vrijeme u radionici ima svoju suprugu Tatjanu, a prije nekoliko godina mediji su se raspisali i o njihovoj danas dvadesetosmogodišnjoj kćeri Matei, koju su s 23 proglasili najmlađom i najperspektivnijom postolarkom u Hrvatskoj.
Usmena predaja
“Supruga i ja borimo se da joj ostavimo nasljeđe naše radnje, ali sama neće moći. Pomagat ćemo joj dok smo još u snazi, no mladih nema”, sliježe ramenima ugledni postolar čije se cipele i danas nose i izvan Hrvatske. Kaže kako su stranci posebno dobra klijentela, za cijenu ne pitaju.
“Ima mojih cipela po cijeloj Europi, a i svijetu, od Singapura do New Yorka i Kalifornije. Uvijek se sjetim jednog Engleza iz Manchestera koji je došao u Hrvatsku i kupio tri odijela. Normalno, ugledan čovjek zna da za tri odijela treba tri para cipela, pa je odmah naručio kod mene. Još je bio presretan kad sam mu rekao cijenu, rekao je da je to bagatela u odnosu na cipele koje inače kupuje”, otkriva nam Bruno Budiselić, kojemu je neshvatljivo da je Ministarstvo obrazovanja odlučilo ukinuti smjer obućarskog tehničara, a zadržati dizajnere. “A za koga će to oni dizajnirati”, pita se uz smijeh Budiselić. Dodaje kako brojne nagrade nikada nije posebno isticao niti reklamirao, kupci za njega uglavnom doznaju usmenom predajom, a danas i preko interneta, naročito društvenih mreža, gdje su aktivni.
“Onaj tko zna što su dobre cipele, odmah to prepozna, ne treba vam posebna reklama. Ali kako da ovaj posao opstane kad se meni na oglas za posao javljaju ljudi stariji od 50 godina? To vam govori kakva je naša scena. Ja bih najradije da je kao nekad, da je samo tu na mom dijelu Ilice deset postolara, e, onda bi to bila prava konkurencija i cipele bi bile najbolje”, kaže.
“Tito mi je bio prva mušterija”
Već četiri desetljeća zanat njeguje obitelj Lepen, čiji se obrt Lepen design na Cvjetnom trgu 1 nalazi od 1985. kada ga je, sa suprugom Višnjom, pokrenuo Antun Lepen. Danas sedamdesetpetogodišnji Antun Lepen u rodnom je Vukovaru radio kao modelar u tvornici obuće Borovo, kada je ondje radilo više od dvadeset tisuća zaposlenika. “Iako je obrt formalno glasio na mene od 1985., od 1981. radio sam u partnerstvu s pokojnim Vinkom Maršanićem, glasovitim majstorom. A profesor mi je bio legendarni Otelo Bartocco, nažalost, i on je prije nekog vremena umro u Italiji”, prisjeća se Lepen. Kad ga pitamo tko su mu bile mušterije, Lepen odmah ispali – Tito. “Može se reći da mi je Josip Broz Tito bio prva ‘mušterija’, došao je u Borovo po cipele koje sam mu ja ručno izradio na kalupu. Još se sjećam da je imao nogu broj 41. Kad ju je obuo, rekao je: ‘J..em ti, baš su dobre.’ Ja sam mu rekao da ćemo mu napraviti još ako bude zadovoljan”, prisjeća se. No slavnih je klijenata bilo mnoštvo.
“Kak’ trg nije bil’ uređen, Josipi Lisac peta je zapela između dvije kocke na pločniku i pukla. Što će sad? Došli su k meni, govori ona kako je hitno, ne može sad ni hodati. Veli: ‘Jedino da me Karlo okolo nosi na rukama’, a ja se smijem i kažem: ‘Nema problema, sve se da popraviti.’ Bila je iznenađena brzinom. Posebno sam ponosan na cipele koje sam izradio za bivšu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović. Gledao sam Svjetsko prvenstvo u nogometu u Moskvi i njoj u čast izradio sam cipele s uzorkom vatrenih, na crveno-bijele kockice, koje sam joj poklonio”, kazuje Lepen. Njegov tridesettrogodišnji sin Hrvoje postolar je s diplomom inženjera informatike koji je strast prema cipelama otkrio slučajno, i to preko YouTubea. Nakon radnog dana u IT sektoru odlazio je “igrati se” u radionicu. Uskoro je shvatio da nikada, zbog previše posla, ne može na počinak prije ponoći. “Tada sam shvatio da je vrijeme da dam otkaz i posvetim se ovome, pa od 2020. radim u radionici”, kaže simpatični Hrvoje, čiji je diplomski rad nespojiv s onim što danas radi, a nosio je naslov “GPS navigacija dronova”. Ističe da su nekada njegovi imali i po 16 zaposlenih, danas ih je mnogo manje, ali posla ima sve više.
“Mene su, kroz filmiće na YouTubeu, najviše zainteresirali posebni popravci, bojenje, estetski zahvati, rekli bismo. Tu sam shvatio nešto što ljudi danas ne znaju kada kupe tenisicu za 500 eura. Tu plaćaju samo marku. Često vidim da iste probleme imaju tenisice od 500 i one od 50 eura. Nema tu neke bolje kvalitete ako je skuplje, razlike su minimalne. Tako da se uglavnom bavimo popravcima od kojih se ne možemo ‘obraniti’, javljaju se svi, od sudaca do odvjetnika“, govori Hrvoje Lepen, čija je četrdesetpetogodišnja sestra također majstorica obućarskog zanata, i to ona prava, sa školom koju je danas nemoguće završiti. Doznajemo i kako Lepenovi dnevno prime barem jedan paket s cipelama ili tenisicama za popravak iz raznih krajeva Hrvatske. Nekada, kažu začuđeno, poštarina košta više nego popravak, ali ljudi u, primjerice, Dalmaciji nemaju izbora nego slati cipele na popravak u Zagreb, koji je očito još na glasu kao prijestolnica postolarske struke na ovim prostorima.
Postolari nestaju, to je i svjetski problem
Među posljednjima je u ovom poslu i postolar Darijo Semenčić, ujedno i predsjednik Sekcije obućara i postolara pri Obrtničkoj komori Zagreb. Njega pitamo što tišti naše majstore i kakva je situacija “na terenu”. Otkrivamo pritom kako ni on nije “pravi” postolar, već čovjek s diplomom inženjera telekomunikacija kojeg je život vratio korijenima, u radionicu koju je prije više desetljeća otvorio njegov otac Bogoljub. “Otac je počeo raditi 1969., i dok smo zajedno radili, moglo se. Nikada postolari nisu vozili najskuplje automobile, ali svatko si je mogao barem izgraditi kuću i vikendicu. Posljednjih sam godina posustao, teško je raditi sam, orijentirao sam se na popravke. A nema što nisam popravljao, sve što ima veze s kožom, pa čak i cerade”, kaže Semenčić. Ističe kako je njegov otac bio jedan od onih koji se od početka poslovanja nisu libili uzimati cipele na popravke, dok bi neki pristajali samo popravljati cipele koje su sami radili.
“Tata je radio sve. Sjećam se kako je znao govoriti da onaj tko voli jesti meso mora i kosti glodati, te su mi se riječi urezale. Danas nema mladih koji bi tako razmišljali, a to što je ministarstvo ukinulo smjer za koji se jedino u zagrebačkoj Školi za tekstil, kožu i dizajn obrazovao mladi kadar, to je sramotno. Ljudi koji se bave ovim poslom uglavnom su pred mirovinom. Rijetka je situacija da se obrt prenosi s oca na sina kao nekada. Da imam sina, metlom bih ga tjerao iz radionice. Težak je to posao”, kaže Semenčić. Sa sjetom se i on prisjeća osamdesetih godina, ali zapravo i doba sve do dvijetisućitih, dok su postolari bili tražena roba.
“Radilo nas je tristo, a nitko nikomu nije konkurencija. Tu na potezu od Kačićeve gdje sam ja, do Ilice, Vlaške pa sve do Medulićeve, ma teško bi bilo i pobrojati sve radnje. Ali, nije bolje ni u svijetu. Evo vam primjer, bila mi je nedavno gospođa koja živi u Chicagu, donijela je cipele na popravak. Bio sam znatiželjan kakva je situacija kod njih, rekla je da u cijelom Chicagu možda postoje dva ili tri mjesta gdje se cipele mogu popraviti. Očito je to svjetski problem. A cipele nikad nisu bile kompliciranije, pogotovo ženske, zahtijevaju filigranske popravke. Tko će to popravljati već za desetak godina, stvarno je nemoguće reći”, zaključuje postolar Semenčić.
