Promjenjivo, nepredvidivo i uzbudljivo 21. stoljeće u geopolitičkom smislu svakodnevno pruža dosta toga neočekivanog ili malo vjerojatnog. Osim brutalnih ratova u Iraku, Afganistanu, Siriji, Libiji, Jemenu, Ukrajini i drugdje, stoljeće u kojem živimo donijelo je i brojna bilateralna i multilateralna partnerstva.
Iako je s racionalnog gospodarskog i realpolitičkog stajališta iransko-brazilsko partnerstvo prirodno i poželjno, malo tko je očekivao kako će Savezna Republika Brazil i Islamska Republika Iran razviti snažne bilateralne odnose. Iransko-brazilski odnosi u posljednjim desetljećima doživljavaju sve veći uzlet, ali i izazove.
Iako su udaljeni oko 12 tisuća kilometara zrakom i nalaze se na različitim kontinentima, Iran je teokracija, a Brazil liberalna demokracija, Brazilci dominantno katolici, a Iranci šijiti, to nije spriječilo suradnju. Štoviše, čini se kako se različitosti spajaju. Dvije zemlje najviše je spojila težnja za reformom međunarodnog poretka u kojem bi Brasília i Teheran dobili status i položaj kojeg nedvojbeno zaslužuju kao vodeće države svojih regija – Brazil Latinske Amerike, a Iran Bliskog istoka.
Povijesni kontekst
Službeni diplomatski odnosi Perzije i Brazila uspostavljeni su 1903.kada je potpisan sporazum o prijateljstvu. Međutim, odnosi će pričekati sredinu 20. stoljeća za konkretniji razvoj. Tijekom većine Hladnog rata, veze između Brazila i Irana bile su ograničene. U to vrijeme Brazil je bio pod diktatorskom vlašću vojne hunte (1964.-1985.), dok je Iran bio pod monarhističkom vladavinom šaha Reze Pahlavija (1941.-1979.).
Premda su obje države bile čvrsto vezane uz Sjedinjene Američke Države i Zapadni blok, odnosi nisu detaljnije razvijani i nisu posjedovali geopolitički ni ekonomski značaj vrijedan spomena. Ipak, u tom razdoblju došlo je do prvih važnih poteza. Kulturni brazilsko-iranski sporazum potpisan je 1957. a stupio je na snagu pet godina kasnije. Godine 1961. brazilsko diplomatsko predstavništvo u Iranu uzdignuto je na razini veleposlanstva. Četiri godine kasnije, šah Reza Pahlavi posjetio je Brazil.
U početku su jedna i druga strana željele povećati svoj utjecaj u Južnoj Americi, odnosno Bliskom istoku kroz ono što se danas naziva mekom silom – knjige, filmove, glazbu, kazališne predstave, izložbe, studentsku razmjenu i sl. Odnosi su dodatno unaprijeđeni 1975. kada je osnovana Komisija za gospodarsku i tehničku suradnju.
Pobjeda Iranske islamske revolucije 1979. iz temelja je promijenila iransku vanjsku politiku i položaj u međunarodnoj zajednici. Iran je od jednog od najbližih američkih saveznika postao smrtni neprijatelj SAD-a (prvi nakon Sovjetskog Saveza). Iako je Iranska revolucija bila usmjerena protiv Istočnog i Zapadnog bloka, Iran je polako ali sigurno počeo kovati savezništva sa socijalističkim država diljem svijeta.
Najupečatljiviji je primjer stvaranje partnerstva s Kubom Fidela Castra. Tijekom Iransko-iračkog rata 1980.-1988. brazilska vlada je bila formalno neutralna. Iako je imala prethodno odlične odnose s Irakom prodavala je oružje objema stranama. Nakon rata, brazilsko-iranska suradnja doživjela je uzlet. Iran je osobito bio zainteresiran zbog mogućnosti brazilskog ulaganja u iransku industriju, elektrane, poljoprivredu i oružane snage (naročito zrakoplovstvo). Potpisan je Memorandum razumijevanja koji je uspostavio posebnu komisiju.
Odličan ulazak u 21. stoljeće
Međutim, smrt prvog iranskog vrhovnog vođe, ajatolaha Ruholaha Homeinija 1989. i dolazak na vlast Alija Hameneija, kao i predsjedničke administracije umjerenog Akbara Hašemija Rafsandžanija, unazadio je bilateralne odnose tijekom 1990-ih. Tih godina iranske šijitske vlasti pokušali su se pomiriti sa Zapadom što je bila politika koja nije donijela očekivane rezultate jer su zapadni lideri ostali ravnodušni. Istovremeno, Brazil je bio opterećen unutarnjim problemima i pokušajem jačanja odnosa sa SAD-om.
Ipak, zaokret se dogodio 2003. kada je brazilski predsjednik postao ljevičar Luiz Inácio Lula da Silva, a u Iranu je bio na vlasti njegov kolega Mohammad Hatami. Dva državnika su bila spremna iskovati savez. Lula je vodio vanjsku politiku koja je bila usmjerena na jačanje odnosa s Globalnim jugom, odnosno s državama u razvoju diljem Latinske Amerike, Afrike, Azije i Bliskog Istoka, uključujući Iran.
Uz to, nova strategija je težila izgradnji kvalitetnih odnosa Brazila s velikim i moćnim državama Kinom, Indijom, Rusijom i Južnom Afrikom, kako bi se stvorio ravnopravniji međunarodni poredak. Uvelike zahvaljujući Luli nastao je BRICS 2009. Drugim riječima, Lula je težio reformirati unipolarni svjetski poredak u kojem dominiraju SAD u korist multipolarnog svjetskog poretka kojeg čini tucet velikih sila. Lulin pristup predstavljao je revolucionarnu prekretnicu u brazilskoj vanjskoj politici, koja je sve više počela odstupati od tradicionalne usklađenosti sa zapadnim interesima.
Bogata suradnja
Brazilski predstavnici počeli su otvoreno zagovarati pravo svoje države da postane stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a. Slične poglede i namjere je imao i Teheran koji je bio pod intenzivnim američkim pritiskom. Suradnja s Brazilom i općenito socijalističkim vladama Latinske Amerike dala je Iranu potrebne resurse, a slično je bilo i u drugom smjeru. Brazilskoj državnoj naftnoj kompaniji Petrobras 2003. dopušteno je istraživanje bogatih iranskih rezervi nafte. Sljedeće godine Lula i Hatami su nazočili summitu G15 u Caracasu.
Teheran i Brasília uspostavili su stalni mehanizam konzultacija na visokoj razini o važnim bilateralnim pitanjima. Pod Lulom, Brazil je postao jedan od ključnih iranskih partnera u Latinskoj Americi. Bilateralna trgovina između dviju zemalja porasla je, s naglaskom na iranski uvoz brazilske hrane i poljoprivrednih proizvoda. Irancisubili zainteresirani za jačanje svojih veza s Brazilom radi gospodarskog rasta i diverzifikacije trgovinskih partnera u kontekstu sve jačih međunarodnih sankcija. Godine 2005. Iran je postao drugi najveći izvoznik u Brazil u regiji Bliskog istoka.
Brazil, Urugvaj i Venezuela bili su tri najveća iranska trgovinska partnera u Latinskoj Americi između 2005. i 2009. Međutim, nije uvijek sve išlo glatko. Npr. 2005. brazilske vlasti su odbile pomoći Venezueli s njezinim nuklearnim programom jer joj je pomagao sankcionirani Iran. Vatreni antizapadni govori Mahmuda Ahmadinedžada koji je postao iranski predsjednik 2005. sputavali su suradnju, ali ona se ipak odvijala. Najistaknutiji trenutak Luline diplomacije prema Iranu dogodio se 2010. kada je Brazil, zajedno s Turskom, pokušao posredovati u iranskoj nuklearnoj krizi.
Brazil je kao privremeni član Vijeća sigurnosti UN-a glasovao protiv sankcija UN-a protiv Irana i podržao pravo Teherana na mirnodopsko korištenje nuklearne energije te je zauzeo stav da bi Iran trebao biti uključen u međunarodne pregovore. Brazil je predložio sporazum prema kojemu bi Iran obogaćivao uranij u inozemstvu, čime bi se spriječila militarizacija nuklearnog programa. No, taj sporazum nije naišao na podršku Zapada, osobito SAD-a. Unatoč tome, Lulina inicijativa pokazala je koliko je Brazil bio spreman igrati neovisnu ulogu u međunarodnoj diplomaciji i ojačati svoj položaj na globalnoj sceni. Zauzvrat, Ahmadinedžad je podržao brazilske težnje za stalnim mjestom u Vijeću sigurnosti UN-a.
Zahlađenje odnosa
Nakon završetka Luline ere, brazilsko-iranski odnosi doživjeli su određene promjene. Dilma Rousseff, koja je naslijedila Lulu 2011., nastavila je politiku suradnje s Iranom, ali manjim intenzitetom budući da je dala prednost odnosima s Amerikom i ljudskim pravima. Ogroman utjecaj na odnose imale su međunarodne sankcije protiv Irana, koje su se pojačale tih godina zbog razvoja iranskog nuklearnog programa. Brazil, iako nije izravno sudjelovao u sankcijama, morao je balansirati između svojih ekonomskih interesa i geopolitičkih pritisaka. Novi pristup Rousseff rezultirao osim političkim zahlađenjem i padom robno-trgovinske razmjene od 73 posto.
Ipak, dolazak Hasana Ruhanija na vlast u Iranu 2013. donio je pozitivne pomake. Sljedeće godine delegacija Brazilskog parlamenta posjetila je Iranski parlament s ciljem popravka odnosa. Rousseff i Ruhani su se sastali 2015. u New Yorku te su obećali poboljšati kulturnu i gospodarsku suradnju. Brazilska predsjednica javno je pozvala na ukidanje sankcija koje su nametnule SAD i EU. U ljeto 2016. novi brazilski predsjednik je postao Michel Temer. On je zauzeo proamerički stav iako nije bio za potpuni prestanak odnosa s Iranom.
Glavna je razlika je to da u središte nije postavljao politička nego trgovinska pitanja. Brazilska vlada osigurala je 1,2 milijarde dolara za brazilske ulagače koji bi odlučili investirati u Iran. Dolazak desničara Jaira Bolsonara na vlast 2019. dodatno je zakomplicirao odnose s Iranom. Bolsonaro, poznat po svom proameričkom stavu i odličnim odnosima s administracijom Donalda Trumpa, zauzeo je distanciraniji stav prema Iranu. Njegova vlada nije pokazivala istu razinu interesa za produbljivanje odnosa s Teheranom, a brazilska vanjska politika postala je usklađenija s interesima SAD-a i Izraela.
Brazilska vlada je u početku odbijala da iranski brodovi nadolijevaju gorivo u brazilskim lukama, ali je naposljetku na to pristala kada je iranska vlada zaprijetila prekidom uvoza brazilske robe, a došla je i odluka Vrhovnog suda. Bolsonaro je bio jedan od rijetkih državnika koji je podržao američki atentat na zapovjednika Iranske revolucionarne garde Qassema Soleimanija. Unatoč tome, ekonomski interesi, osobito u poljoprivredi, održali su trgovinu. Brazil je i dalje ostao jedan od glavnih izvoznika hrane u Iran. Iranske potrebe za hranom i osnovnim sirovinama učinile su Brazil važnim partnerom, bez obzira na političke razlike.
Novi uzlet partnerstva
Povratkom Lule da Silve na vlast 2023. ponovo se otvorila prilika za revitalizaciju odnosa dvije države kao u prvom Lulinom mandatu. Živopisni brazilski predsjednik poznat je po svojoj vanjskoj politici koja zagovara suradnju s nezapadnim zemljama i zemljama u razvoju. Lula je želio obnoviti snažno partnerstvo s Teheranom i uzdići ga na nove razine. Iranski brodovi sada mogu bez problema pristajati u brazilske luke. Tijekom svoje latinskoameričke turneje u kolovozu 2023. u posjetu Brazilu bio je pokojni iranski predsjednik Ebrahim Raisi. Lula nije kritizirao svog iranskog kolegu, dapače konstantno je isticao važnost uklanjanja anti-iranskih sankcija. Istovremeno, odnosi Brazila i Izraela dosegnuli su dno nakon početka rata Izraela i Hamasa.
Brasília je povukla svog veleposlanika na konzultacije, a brazilska vlada gotovo svakodnevno kritizira izraelsku vladu zbog brutalne vojne kampanje u Pojasu Gaze.Iran je postao punopravni član BRICS-a prvim danom 2024. godine, čime su se otvorile nove mogućnosti suradnje unutar te multilateralne organizacije. Brazilski potpredsjednik Geraldo Alckmin nazočio je inauguraciji novog iranskog predsjednika Masuda Pezeškiana koncem srpnja ove godine. Bio je to najviši brazilski dužnosnik u Iranu nakon Lule 2010.
Alckmin se sastao s Pezeškianom i drugim uglednim iranskim predstavnicima poput ministra vanjskih poslova Abasa Aragčija kako bi ubrzao suradnju i rad bilateralne trgovinsko- ekonomske komisije. Dilma Rousseff predsjeda Novom razvojnom bankom BRICS-a koja razmatra uvođenje zajedničke valute unutar država članica. Bila bi to revolucionarna promjena ako bi članice BRICS-a uvele vlastitu valutu. Bio bi to veliki izazov za američki dolar. Dana 11. i 12. rujna u St. Peterburgu održan je 14. sastanak visokih dužnosnika BRICS- a zaduženih za sigurnosna pitanja. Na sastanku su tajnik iranskog Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost (SNSC) Ali Akbar Ahmadian i posebni savjetnik brazilskog predsjednika Celso Amorim pozvali na jačanje političkih, gospodarskih i sigurnosnih odnosa. Iranski izaslanik je podržao mirno rješenje rata Ukrajine i Rusije i mirovni plan kojeg su predložili Brazil i Kina.
Uloga muslimana u Brazilu
Iako je Brazil najmnogoljudnija većinski rimokatolička država na svijetu, muslimanska manjina postoji i broji manje od 1 posto stanovništva. Dobar dio brazilskih muslimana smješten je na tromeđi između Brazila, Paragvaja i Argentine gdje se spajaju rijeke Iguazú i Paraná. S brazilske strane granice nalazi se grad Foz do Iguaçu u brazilskoj saveznoj državi Paraná.
Grad je poznat po velikoj zajednici arapskih imigranata -15.000 do 20.000 arapskih imigranata i njihovih potomaka od kojih su većina muslimani (5 do 8% stanovništva).Muslimanska zajednica u Foz do Iguaçuu jedna je od najvećih u Brazilu, a grad ima nekoliko džamija, uključujući džamiju Mesquita Omar Ibn Al-Khattab.
Iako su većina muslimana suniti, šijitski Iran ima veliki utjecajjer se predstavlja kao zaštitnik svih muslimana. Znatan utjecaj ima i Hezbolah. Tromeđa je poznata po krijumčarskim aktivnostima, uključujući krijumčarenja oružja i vojne opreme između Hezbolaha, jemenskih Huta i brazilskih bandi. Ondje su aktivni iranski agenti i agenti Hezbolaha, koji vrše ne samo religijsku nego i političku indoktrinaciju. Navodno je Hezbolah zaradio 6 milijardi dolara od ilegalnih aktivnosti u Južnoj Americi.
Trgovina
Trgovinska razmjena obilježena je poljoprivredom i energetikom. Unatoč geografskoj udaljenosti, zapadnim sankcijama i političkim razlikama, obje zemlje su našle zajednički jezik u važnim gospodarskim poljima. Brazil, kao jedna od vodećih svjetskih poljoprivrednih sila, te Iran, bogat energentima, ekonomski su komplementarni. Irancima treba brazilska hrana, a Brazilcima iranski energenti. Brazilski poljoprivredni sektor odavno je prepoznao Iran kao važnog partnera.
To je bilo očito tijekom razdoblja zapadnih sankcija protiv Irana jer je Brazil bio jedan od rijetkih većih svjetskih igrača koji je nastavio trgovati s Iranom. Brazilski izvoz hrane u Iran često je bio pragmatičan, jer je omogućavao održavanje ekonomskih veza bez uplitanja u politička pitanja. S druge strane, Iran ima značajne energetske resurse(naftu i prirodni plin), te je nastojao povećati izvoz tih proizvoda u Brazil, osobito nakon ublažavanja sankcija u kontekstu Iranskog nuklearnog sporazuma 2015.
Petrobras je u posljednja dva desetljeća izvršio velika ulaganja u iranski naftni i plinski sektor. Trgovinska razmjena dvije države 2022. iznosila je preko 4 milijarde dolara. Brazilci su izveli robe u vrijednosti 4,3 milijarde USD, a najviše žitarica, soje, šećera, govedine, piletine, minerala, automobila i farmaceutskih proizvoda. Iran je izvezao robe u vrijednosti 128 milijuna dolara. Najviše je izvezeno umjetnih gnojiva, nafte, plina i povezanih proizvoda. Iran je tijekom godina pokazao interes za brazilsku tehnologiju biogoriva, budući da Brazil prednjači u proizvodnji etanola iz šećerne trske. Iranski energetski sektor mogao bi imati koristi od suradnje s Brazilom u tom području i to bi otvorilo nove potencijale.
Zaključak
U globalnom kontekstu Hladnog rata 2.0 u kojem se rastuća multipolarnost sve više suprotstavlja tradicionalnoj unipolarnoj dominaciji SAD-a, Brazil i Iran pronašlisu zajednički jezik te postali važni politički i trgovinski partneri. Suradnja je toliko uznapredovala da je čak i najveći protivnici koji dođu na vlast ne mogu zaustaviti.
Bila bi to ludost jer zajedničko tržište broji 303 milijuna ljudi.Brazilska industrija biogoriva, nuklearna energija i tehnologije za proizvodnju hrane mogle bi biti važni sektori buduće suradnje, osobito ako obje zemlje nastave tražiti neovisne puteve za jačanje svojih gospodarstava. Obje države žele kulturnu, znanstvenu, medijsku i drugu suradnju koja daleko nadilazi političke i ekonomske okvire.
Kroz jačanje odnosa s Brazilom, Teheran bi mogao proširiti suradnju s drugim zemljama Latinske Amerike, poput Venezuele, Nikaragve i Bolivije.Iako je Brazil rimokatolička, a Iran muslimanska zemlja, to ih ne sprečava da surađuju. Štoviše, diplomati obje države ističu kako religije moraju spajati ljude, a ne poticati razdore.Ako Brazil pod Lulinim vodstvom odluči zauzeti još aktivniju ulogu u globalnoj geopolitici, Iran bi mogao biti važan saveznik u naporima da se zacementira multipolarni svijet, u kojem bi obje zemlje imaleveliki utjecaj na međunarodnoj sceni.
Matija Šerić: SAD i Kuba: Povijest jednog sukoba
