Svaki rat ima trenutak u kojemu su proklamirani ciljevi ostvareni, troškovi rastu, javnost se okrenula – a rat se ipak nastavlja. Tri tjedna od početka Operacije Epic Fury, taj je trenutak nastupio.
Sjedinjene Države su, prema svakom mjerljivom kriteriju, postigle ono što su javno najavile. Iranski nuklearni kapacitet je degradiran. Balistički arsenali su napadnuti. Protuzračna obrana je neutralizirana. Vrhovni vođa – ajatolah Ali Hamenei – mrtav je, zajedno s većim dijelom svoje obitelji. Novi Vrhovni vođa, Mudžteba Hamenei, ranjen i oplakujući svoje najbliže, imenovan je 9. ožujka od strane Vijeća stručnjaka koje je zasjedalo u uvjetima bombardiranja.
Prema logici ograničenog rata – to je trenutak za zaustavljanje. Pitanje koje lebdi nad sukobom više nije jesu li ciljevi ispunjeni, jer jesu. Pitanje je zašto rat teče dalje – i u čijem interesu sada zapravo teče.
Iran prvi put ispalio mrcinu od rakete na Izrael: Šteta diljem zemlje
Američka javnost i argumenti za izlaz
Američko javno mnijenje rijetko je tako jednoglasno. Reuters/Ipsos istraživanje bilježi svega 29 posto podrške udarcima, nasuprot 43 posto protivljenja. Quinnipiac registrira 53 posto registriranih birača koji se protive nastavku vojnih operacija. Washington Post bilježi 42 posto onih koji zahtijevaju trenutačni prekid.
Nafta iznad 120 dolara po barelu, Hormuški prolaz u praksi zatvoren, zaljevska infrastruktura pod iranskim udarima – ekonomski argumenti za povlačenje jednako su rječiti kao i politički. Javnost instinktivno naslućuje, čak i kad to ne može precizno artikulirati, da je ovaj sukob prešao granicu svog opravdanja i ušao na tuđi teren.
Predsjednik Trump odrazio je taj osjećaj opisujući kampanju kao „posve dovršenu“ i „praktički gotovu“, nagovještavajući kraj operacija „već uskoro“ i pozicionirajući misiju kao odlučujući udarac kojim je okončan 47-godišnji sjenski rat s Iranom.
Izlazni put postoji, jasno je označen, a težište američke politike i javnosti gura prema njemu. Trumpove poruke ostaju ambivalentne – govori i o „dovršavanju posla“ – no dominantna struja u njegovoj retorici jest ona koja vodi prema vjerodostojnom izlazu.
Sto godina pohlepe: Zašto Iran nikad nije smio biti slobodan; kartel Sedam sestara
Iran: poluga, a ne predaja
Iranski položaj pogrešno se čita ako ga se tumači isključivo kao prkos. Mudžteba Hamenei neće kleknuti – čovjek koji je promatrao kako mu otac, majka, supruga, sin i sestra ginu u jednoj operaciji ne nudi ustupke pod bombama.
No prkos i strateški račun nisu međusobno isključivi.
Zatvaranje Hormuškog prolaza – kroz koji prolazi oko 20 posto svjetske opskrbe naftom – nije čin samouništenja. To je poluga. Iran drži uže i razumije da svaki dodatni dan blokade povisuje troškove za uvoznike energije diljem svijeta, iscrpljuje međunarodnu podršku kampanji i jača ekonomske argumente za pregovarački kraj.
Režim koji je pokazao da može dosegnuti zaljevsku infrastrukturu po volji, koji je preživio najintenzivniju zračnu kampanju od iračkog rata 2003., i koji sada vlada pod narativom mučeništva – drži karte koje ranije nije imao.
Ponudom stvarnog američkog povlačenja iz regije, oslobađanja od sankcija i međunarodnog priznavanja novog vodstva – Teheran ima racionalne poticaje za pregovore.
Zapadni komentar koji uporno primjenjuje logiku „ranjene zvijeri“ propušta tu poantu: Iran ne ratuje da bi pobijedio konvencionalnim sredstvima. Ratuje da bi cijenu nastavka učinio nepodnošljivom.
Izrael bez kontrole, Iran pod pritiskom: Trump između čekića i nakovnja
Zaljevske zemlje: uvlačenje u rat kojeg nisu htjele
Zaljevske monarhije – Saudijska Arabija, UAE, Katar i ostale – bile su domaćini američkih baza koje su poslužile kao poligon za početne udare. Iste su te baze potom postale iranski ciljevi.
Iranski udarci oštetili su zračne luke, naftna postrojenja, hotele i turističku infrastrukturu diljem regije. Industrije stoje, investitori bježe, a stanovništvo promatra posljedice rata za koji mu je rečeno da će biti brz i ograničen.
Zaljevski vođe javno osuđuju iransku agresiju dok u tajnosti pritišću na prekid neprijateljstava kroz svaki dostupni kanal.
Njihova frustracija Washingtonom je stvarna: njihov teritorij iskorišten je za udare koji su im prodani kao zaštita, a zaštita je bila nepotpuna. Neki analitičari detektiraju tiho preravnanje – zaljevske države koje diskretno istražuju deeskalacijske kanale prema Teheranu kako bi zaštitile vlastitu stabilnost.
Nikada nisu htjele ovaj rat. Žele da prestane. Njihovi interesi, u ovom konkretnom trenutku, podudaraju se s iranskim po pitanju primirja – i s američkim po pitanju izlaza.
‘Epski bijes’ ili epski promašaj? Izlazak SAD-a iz rata s Iranom je neizbježan. Štete goleme, posljedice dugoročne
Izraelov drukčiji račun
Sve nas to dovodi do jedinog sudionika ovog sukoba čiji strateški račun pokazuje u suprotnom smjeru od svih ostalih.
Izrael je ušao u ovaj rat s ciljevima koji nikada nisu bili identični washingtonskim. Degradiranje iranskog nuklearnog programa bila je zajednička točka. Sve iza toga – promjena režima, trajno eliminiranje Irana kao regionalne sile, učvršćivanje neupitne izraelske prevlasti na Bliskom istoku – isključivo je izraelska agenda.
Premijer Netanyahu javno je izjavio kako Iran mora proći kroz promjenu režima, pozivajući Irance da „iskoriste trenutak“ i sruše klerikalni sustav. Priznao je kako Iran „više nije prijetnja kakva je bio“, i istovremeno inzistira da kampanja nije završena.
Logični krajnji cilj njegove pozicije nije primirje. To je raspad iranske države.
Problem je strukturni: zračna sila ne može isporučiti državni raspad. Tri tjedna najintenzivnijih napada razbila su iranske vojne kapacitete, odrubila vodstvo i usporila nuklearni program za godine – a Islamska Republika i dalje funkcionira, i dalje uzvraća i i dalje drži Hormuz.
Ako je cilj raspad režima, a zračna sila je dosegla svoje granice, sljedeći instrument su kopnene snage. Kopnene snage znače masivnu, dugotrajnu američku angažiranost koju Kongres nije odobrio, koju javnost nije podržala i koju je Trump izričito nastojao izbjeći.
Netanyahu to zna. Pitanje je smatra li to preprekom ili varijablom kojom treba upravljati.
Tiho uvlačenje: Kallas razmatra slanje pomorske misije EU u zaštitu Hormuškog tjesnaca, što želi Trump
Zamka eskalacije – i pitanje koje se ne može zauvijek odlagati
Izrael je potaknuo ovaj sukob, oblikovao njegovu javnu opravdanost i integrirao njegovu provedbu s američkim sredstvima od prvog udara.
Sada nastoji koristiti tu integraciju kao strukturalnu bravu – čineći američki izlaz izglednim kao napuštanje, svaki pregovarački dogovor izglednim kao predaju terorizmu, a nastavak eskalacije jedinim preostalim oblikom vjerodostojnosti.
To je pozicija koja služi izraelskim strateškim interesima s jasnoćom koja zaslužuje da bude izravno imenovana.
Neugodnije pitanje – koje ozbiljna analiza ne može neograničeno odlagati – jest što se događa ako trenutna putanja prema deeskalaciji potraje i Izrael zatreba novi okidač kako bi održao američku angažiranost.
Poticajna struktura za provokaciju koja bi resetirala javnu i političku računicu u Washingtonu – nadjačavajući ankete, gušeći glasove koji pozivaju na izlaz i prisiljavajući na američku preobvezu – nije hipotetska. Ona je strukturalna.
Država s razvijenim obavještajnim službama, dokazanim kapacitetom za tajne operacije, integriranom prisutnošću unutar američkih vojnih operacija i gorljivim strateškim interesom u produživanju američke vojne angažiranosti – ima sredstva, motiv i, ako trenutna putanja potraje, priliku.
Povijest nudi porazan katalog slučajeva, od Tonkinskog zaljeva do obavještajnih procjena koje su prethodile Iraku, u kojima je granica između provokacije i fabrikacije bila naknadno teško utvrdiva.
Ova primjedba nije optužba. Ona je strukturalno zapažanje o poticajima koje je svaka ozbiljna strateška analiza dužna registrirati.
Je li ‘igra’ gotova: Belgijski premijer pozvao EU na pregovore s Rusijom o pristupu jeftinim energentima
Racionalni put i tko ga blokira
Racionalni izlaz iz ovog sukoba vidljiv je i prohodan. Sjedinjene Države proglašavaju kampanju uspjehom – opravdano, s obzirom na ono što je postignuto – i započinju fazno povlačenje iz regije.
Iran, kojemu se nude stvarni ustupci umjesto zahtjeva za bezuvjetnom predajom, prihvaća novu regionalnu ravnotežu.
Zaljevske države, čija su gospodarstva krvarila u ratu koji se dijelom vodio na njihovom tlu, normaliziraju odnose i obnavljaju se.
Izrael učvršćuje dramatične strateške dobitke koje je već ostvario: iranska vojska slomljena, nuklearni program usporen za godine, mreža proksija degradirana, regionalni utjecaj umanjen.
Taj ishod ostavlja Izrael jačim nego ikada u njegovoj povijesti. Odvraćanje je obnovljeno. Kapaciteti neprijatelja su u ruševinama. Regionalni položaj je uzdignut.
Prema svakom racionalnom sigurnosnom računu, to je pozicija s koje se konsolidira, a ne eskalira.
Argument da Iran mora biti dalje degradiran – do točke državnog raspada, pod novim vodstvom s razlogom za osvetu – nije sigurnosni argument. To je imperijalni argument.
Brkanje eliminacije suparnika s postizanjem sigurnosti pogreška je koju povijest dosljedno kažnjava: srušene države rađaju kaos koji prijeti svima, uključujući one koji su taj raspad inženjerirali (iskonstruirali).
Izbor koji dolazi
Putanja rata sada ovisi o jednom jedinom pitanju: hoće li Washington dati prednost vlastitim strateškim i političkim interesima ili će ih nastaviti podređivati maksimalističkim ciljevima saveznika koji je potaknuo sukob i koji ne pokazuje interes za njegovo završavanje pod uvjetima koji ne uključuju iranski državni raspad.
Trumpove miješane poruke – „posve dovršeno“ uz „dovršiti posao“ – sugeriraju predsjednika koji razumije argumente za izlaz, ali još nije pronašao političku arhitekturu kojom bi ga izveo pored izraelskog protivljenja.
Povijest u tome nije ohrabrujuća.
Obrazac američkog uplitanja na Bliskom istoku koje je počinjalo kao ograničeno i definirano, a završavalo kao otvoreno i generacijsko, nije slučajan. Odražava dosljedno dokazanu sposobnost aktera s maksimalističkim regionalnim agendama da oblikuju američki politički diskurs, da izlaz preokviruju kao slabost i da konstruiraju uvjete u kojima se nastavak angažiranosti čini neizbježnim.
Tjedna analiza Zorana Metera: Europa nije svjesna što ju čeka; ovo neće moći izdržati
Raskriže je ovdje.
Jedan put vodi prema američkom izlazu, iranskoj prilagodbi, zaljevskoj stabilizaciji i novoj regionalnoj ravnoteži u kojoj je Izrael jak, ali djeluje unutar granica.
Drugi vodi prema kopnenom ratu, generacijskom zaplitanju i Bliskom istoku preoblikovanom ne prema američkim nacionalnim interesima, već prema ambicijama jednog saveznika.
Samo jedna strana vozi prema drugoj opciji.
Washington bi trebao biti posve svjestan koja je to strana – i zašto.
