Svojedobno je u jednoj od svojih brojnih kolumni zagrebački odvjetnik Zvonimir Hodak ustvrdio da Hrvatska nema svoju ljevicu. Novinar i proljećar Josip Šentija tvrdio je pak da je hrvatska ljevica bila možda manje hrvatska nego što je trebala biti, ali je bila više hrvatska nego što je smjela biti. Kakva god ljevica u Hrvatskoj nekoć bila, pravu definiciju demokracije i onoga što bi država trebala biti svojedobno je iznio general Ante Gotovina.
Kako je primijetio, Hrvatska zemljopisno nalikuje na pticu koja ima svoje lijevo i desno krilo. Desno krilo na domaćoj političkoj sceni već dugo uglavnom predstavlja HDZ, a njega posljednjih godina vodi premijer Andrej Plenković, kojemu se, objektivno govoreći, podredila kompletna hrvatska politička scena. Nedvojbeno je da Plenković trenutno u političkoj areni nema konkurencije, on je vladar hrvatske političke scene baš kao što je to u Americi Donald Trump. Najmoćniji političar u državi još bi dugo mogao ostati nedodirljiv. Najveća oporbena stranka, SDP, nedavno je za predsjednika izabrala neprimjetnog i netalentiranog Sinišu Hajdaša Dončića, političara za kojeg bi se moglo reći da ima čak i manje karizme od svojega prethodnika Peđe Grbina.
Ljevica, dakle, posljednjih godina uvelike ovisi o Grbinu i Hajdašu, koji toj frakciji donose više štete nego koristi. Štetu joj je svojim djelovanjem dobrano nanio i bivši predsjednik SDP-a, aktualni predsjednik države Zoran Milanović, za kojeg se do posljednjih parlamentarnih izbora vjerovalo da je jedini koji može parirati Plenkoviću.
Nedostaje karizma
Na te je izbore Milanović ušao protuustavno, s Pantovčaka, vjerujući da može spasiti svoj SDP, no pokazalo se da mu u borbi s Plankovićem nisu pomogli ni svadljivi karakter ni snažna retorika. Istina, Milanović je na predsjedničkim izborima uvjerljivo pobijedio, no činjenica je da nije imao adekvatnog protukandidata, baš kao što ga nije imao ni Plenković na izborima na kojima je dosad sudjelovao.
Predsjednik je u drugom mandatu retoriku osjetno ublažio, a osim toga, za njega je već neko vrijeme teško reći da je lider ljevice, štoviše, u jednom trenutku njegova prethodnog mandata činilo se da je bliži desnom nego lijevom političkom spektru. Nema dvojbe da ljevica već dugo proživljava krizu identiteta zbog koje na površinu teško izlaze nove, prepoznatljive figure pa se već neko vrijeme kao najpoznatiji političar s lijevog spektra koji sudjeluje u izvršnoj vlasti percipira zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević.
On uživa naklonost medija te mnogi u njemu vide Milanovićeva nasljednika na Pantovčaku ili budućeg premijera. Uz Tomaševića, kao predstavnice ljevice profilirale su se njegove stranačke kolegice Sandra Benčić i Ivana Kekin, ali je, objektivno govoreći, stranka Možemo još daleko od toga da nadiđe okvire Zagreba i na nacionalnoj političkoj sceni zauzme dominantnu poziciju na lijevom spektru. Koliko god Benčić i Kekin bile vidljive i prepoznatljive, čini se da im za ozbiljniju političku karijeru ipak nedostaje karizma kakvu ima njihov zagrebački kolega Tomašević. Karizme, drskosti i medijske prepoznatljivosti ne nedostaje zato Daliji Orešković, koja je u aktualnom sazivu Sabora postala najaktivnija zastupnica čije se riječi pomno prenose u udarnim terminima dnevnika.
Sukob interesa
Možda Orešković nikad neće postati ministrica, premijerka ili kakva druga dužnosnica, ali se već može zaključiti da je pridobila takvo povjerenje lijevog biračkog tijela da može računati na novi mandat u Saboru. Prosječan građanin teško da bi odmah mogao odgovoriti na pitanje kojoj stranci ona pripada, ali da pred njega stavite fotografije svih političarki iz SDP-a i drugih lijevih opcija te im dodate fotografiju Dalije Orešković, vjerojatno bi ona bila prva koju bi prepoznao.
Sviđala se nekomu ili ne, Orešković je po svemu sudeći mudra političarka koja je pravodobno shvatila da će, provocirajući desnicu teškim temama o kojima se drugi na lijevom spektru ne usude govoriti, izgraditi profil hrabre političarke bez dlake na jeziku. S tim je imidžem, uostalom, ta bivša snaha pokojnog Slavena Letice i zakoračila na političku scenu, na kojoj se isprva kalila kao predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Iz te je ere desničari pamte po tome što je zbog nje okončana karijera bivšeg šefa HDZ-a Tomislava Karamarka. Povjerenstvo s njom na čelu zaključilo je da je Karamarko bio u sukobu interesa.
Tu su odluku naknadno poništili sudovi, ali je Orešković ostala dosljedna, odbijajući priznati da je pogriješila u slučaju Karamarko. Kritičari će reći da ona u svojem javnom djelovanju njeguje takozvanu projugoslavensku orijentaciju, no to nije nimalo čudno s obzirom na biračko tijelo kojem se obraća, jer ono s odobravanjem dočekuje njezine izjave da SFRJ nije bila totalitaristička država. Profilirajući se na ljevici, Orešković se, naravno, zamjerila dijelu desnog biračkog tijela, a time i braniteljskoj populaciji kojoj je ponajviše zasmetalo to što ih je nazvala zabraniteljima. Stoga dobar dio njihovih pripadnika ne bira riječi kada govori o njoj, a njezini stavovi često izazivaju oštre reakcije braniteljskih udruga.
Braniteljske emocije
Posebno oštre reakcije Orešković je izazvala ovih dana, “lajkom” na komentar u kojem se poginulog francuskog dragovoljca Jean-Michela Nicoliera naziva plaćenikom. Burna reakcija javnosti i braniteljske populacije razumljiva je i utoliko što su ovih dana pronađeni Nicolierovi posmrtni ostaci, što je sigurno utjecalo na njihove emocije. Nakon što je taj “lajk” odjeknuo u javnom prostoru i izazvao silu političkih reakcija, oglasila se i Orešković objasnivši kako prema braniteljima osjeća veliku zahvalnost za slobodu koju živimo.
“Iz poštovanja prema obitelji Jean- Michela Nicoliera čije su kosti napokon pronađene, neću o njemu ovih dana govoriti. Komentar jednog branitelja kojeg je HDZ maliciozno prikazao u drugačijem svjetlu, a koji sam ‘lajkala’, nije bio posvećen Jean-Micelu Nicolieru nego Rudolfu Perišinu“, pokušala je objasniti Orešković svoj postupak, ali nije baš uspjela. Situacija je izmaknula kontroli pa je moralo reagirati i dubrovačko Općinsko državno odvjetništvo, koje je zbog prijetnji smrću upućenih saborskoj zastupnici na društvenoj mreži ispitalo 27-godišnjeg muškarca kojemu je izrečena mjera opreza.
Orešković je rekla kako poruke koje su joj upućene shvaća ozbiljno pa je razgovarala s djelatnicima kriminalističke policije. Eter je doista pun svakojakih poruka, njime podjednako snažno odjekuju i oštri govori zastupnice Orešković u Saboru, gdje se HDZ-ovcima posebno zamjerila kada ih je nazvala bandom prokletom. Često Orešković kritizira i djelovanje Crkve, no i to je svakako odlika svake prave ljevičarke koja nikada nije krila da je ponosna na svoje obiteljsko nasljeđe.
Zvučno ime
U tom kontekstu Orešković je svojedobno izjavila da je stric njezina djeda bio Marko Orešković, poznat kao Krntija, dok je njezin djed bio Petar Orešković. Krntija je inače bio hrvatski komunist i partizan koji je smaknut 20. listopada 1941. godine. Nadimak Krntija dobio je jer je jedno vrijeme radio kao taksist i jedva prolazio na tehničkom pregledu. U Partiju se učlanio dok je bio osobni vozač ministra građevine u Beogradu.
Orešković nije bila članica Partije, ali je u aktualni saziv Sabora ušla na listi SDP-a koji u identitetskoj i kadrovskoj krizi u njoj prepoznaje zvučno ime s kojim se isplati nastupati na parlamentarnim izborima. Reklo bi se da je njezin odnos sa SDP-om na tragu one “ruka ruku mije”. Čini se isto tako da Orešković, koja inače nije sklona Crkvi i vjeri, ipak umije okrenuti drugi obraz jer je predsjedniku Milanoviću oprostila što ju je nazvao narikačom i prosječnom odvjetnicom. Nastavila je s njime surađivati na parlamentarnim izborima i u kampanji za predsjedničke izbore, na kojima ga je podržavala.
Trenutno je aktivna u Stranci s imenom i prezimenom, čiji naziv rijetko komu u državi išta predstavlja. Premda njezina stranka javnosti nije poznata, Orešković svojim, desnici često iritantnim, nastupima prerasta u najpoznatiju hrvatsku političarku na ljevici koja odavno nije imala ozbiljnog i relevantnog političkog predstavnika.
