Iseljeništvo kao dimenzija vanjske politike Republike Hrvatske (2. dio)

Stručni suradnik spec. pol. Bruno Rukavina objavio je znanstveni članak u Zborniku radova 3. međunarodne znanstveno-stručne konferencije Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država. Glavni cilj znanstvenog članka je istražiti iseljeništvo kao dimenziju vanjske politike modificirajući i nadograđujući vanjskopolitičke modele i strategije suodnošenja s iseljeništvom. Rezultat istraživanja je mapirana vanjskopolitička strategija prema iseljeništvu koja se sastoji od četiri aspekta: poznavanje iseljeništva, identificiranje ciljeva i kapaciteta, izgradnja povjerenja i mobilizacija dionika.

Hrvatska i iseljeništvo u 21. stoljeću

Iseljavanje s današnjeg prostora Republike Hrvatske je konstantan strukturni dugotrajan proces koji nastaje u ad hoc kontekstualnim okolnostima. Istražujući i analizirajući različitu povijesnu akademsku literaturu o iseljeništvu može se uvidjeti nekoliko valova iseljavanja s područja Hrvatske:

1. srednjovjekovni ratovi i osmanska osvajanja;
2. bolest vinove loze i ekonomske posljedice u primorskoj Hrvatskoj (19. stoljeće i početak 20. stoljeća);
3. teška ekonomsko, društvena i politička situacija u međuraću i Kraljevini SHS/Jugoslaviji;
4. Drugi svjetski rat i post-ratni socijalistički/komunistički totalitarni režim u počecima Federativne Narodne Republike Jugoslavije;
5. ekonomske migracije iz Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije;
6. Domovinski rat i izbjeglice iz ratom pogođenih područja Hrvatske;
7. ekonomsko-društvene migracije nakon ulaska u Europsku uniju (Banjan 2013: 7-44) (Zečević 2013: 4-10) (Alaupović 2020: 4-15)(Nejašmić 2014: 411-427) (Nejašmić 1990: 512-523)(Markić 2018: 7-16) (Vladić 2017) (Bezić Filipović 2022) (Pokos i Turk 2022: 84-95) (Akrap i dr. 2017: 545) (Ragazzi 2009: 9) (Kavish 2014: 17-20).

Za razumijevanje iseljeništva kao dimenzije vanjske politike Republike Hrvatske važno je znati strukturu hrvatskog iseljeništva. Ovdje istraživači nailaze na prvi izazov ili ograničenje u istraživanju, a to je nedostatak preciznih službenih kvantitativnih podataka i informacija koje bi govorile koliko točno ima Hrvata u dijaspori.

Prema dostupnim podacima Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske oko 3.200.000 Hrvata živi izvan granica Hrvatske (Središnji ured). „Na temelju procjena pojedinih država diljem svijeta, broj Hrvata i njihovih potomaka je sljedeći: Argentina: oko 250.000; Australija: oko 250.000; Austrija: oko 90.000; Belgija: oko 7000; Brazil: oko 70.000; Bolivija: oko 5000; Čile: oko 200.000; Danska: oko 2500; Ekvador: oko 4000; Francuska: oko 40.000; Irska: oko 20.000; Italija: oko 60.000; Južna Afrika: oko 8000; Kanada: oko 250.000; Luksemburg: oko 3000; Nizozemska: oko 10.000; Norveška: oko 2000; Novi Zeland: oko 100.000; Njemačka: oko 500.000; Paragvaj: oko 5000; Peru: oko 6000; Sjedinjene Američke Države: oko 1.200.000; Švedska: oko 40.000: Švicarska: oko 80.000; Urugvaj: oko 5000; Velika Britanija: oko 5000; Venezuela: oko 5000“ (Središnji ured).

Nadalje, po evidenciji Državnog zavoda za statistiku u razdoblju od 2011. godine do 2023. godine iz Hrvatske je iselilo oko 414.773 stanovnika, a u Hrvatsku je uselilo oko 340.202 (Državni zavod za statistiku 2021, 2022, 2023, 2024). U posljednje dvije godine vidljivo je da se trend promijenio, odnosno da sve se više ljudi useljava u Hrvatsku nego što se iz nje iseljava, (hipotetski) zbog međunarodnih sukoba, globalne pandemije, ekonomske krize i ostalih nesigurnosti globalnog poretka.

Tablica 1. Vanjska migracija stanovništva Republike Hrvatske (Državni zavod za statistiku 2021, 2022, 2023, 2024)

Navedeni podaci pokazuju veliki potencijal za suradnju Republike Hrvatske s iseljeništvom. Međutim, zbog čega dolazi još uvijek do iseljavanja iz Hrvatske? Najčešći model koji se koristi prilikom objašnjavanja migracija je push-pull model. „Uzroci migracija su mnogobrojni, ali jedan od poznatijih teorijskih koncepata koji opisuje kauzalnost migracija je push-pull model. On se sastoji od negativnih ili potisnih čimbenika u mjestu porijekla migranta i kombinira ih se s pozitivnim ili privlačnim čimbenicima drugog mjesta“ (Rukavina 2022: 14) (Franchet i Gierveld 2000).

U Republici Hrvatskoj glavni potisni faktori su lošija percepcija života i poslovnih prilika, ne potencijalna i negativna (pesimistična) društvena klima, korupcija i nepotizam na svim sustavnim razinama, izazovi u implementaciji javnih politika i pružanju javnih usluga, „pravni čimbenici su nesigurnost i nepovjerenje koje stvara pravni sistem, neučinkovito pravosuđe te neučinkovita i zastarjela administracija“ (Kocijan 2022: 7) (Troskot i dr. 2019: 888).

S druge strane postoje mnogobrojni privlačni faktori u drugim državama za hrvatske stanovnike poput „visokog stupanja organizacije rada, dohotka, kulture stvaralaštva, dostupnosti informacija te uređen svakodnevni život, bolji radni uvjeti, razvijanje karijera, napredovanje, profesionalno usavršavanje, bolji standard i kvaliteta života, lakši pristup razvijenim tehnologijama te stabilni politički sustav s javnim politikama koje potiču profesionalne resurse, zaposlenost i kvalitetno obrazovanje u povoljnoj političkoj i gospodarskoj klimi“ (Kocijan 2022: 8) (Troskot i dr. 2019: 889-890).

Push-pull model pokazuje jedno svojevrsno upozorenje hrvatskoj političkoj eliti. Naime, većina novih iseljenika iz Republike Hrvatske, nisu otišli samo zbog ekonomskih razloga, nego zbog razočaranosti situacijom u hrvatskom društvom, prvenstveno zbog korupcije, nepotizma i percepcije nepravde u društvu. „Iseljenici jasno poručuju kako se ne žele vratiti u istu situaciju iz koje su otišli dok se ne riješe klijentelizam i korupcija te dok se ne riješi napredovanje u društvu“ (Večernji list 2022) (Jurić 2020: 1028-1036).

S porastom „iseljavanja rastu i korupcija i klijentelizam zato što onda lakše operiraju oni koji su uspostavili svoje klijentelističke mreže. Ne odlaze klijentelisti, nego kritičari. Krilatica kojom se to može sažeti je: kritičari odlaze, doznake dolaze“ (Večernji list 2022).

Možda vladajuće političke strukture podržavaju iseljavanje jer im omogućava zadržavanje statusa quo, s čim se nastavlja utamničenje institucija Republike Hrvatske. Iseljavanje stanovnika služi kao ispušni ventil protiv društvenih promjena i nakupljenih frustracija među građanima zbog društveno-političke situacije u Republici Hrvatskoj. Sličnu taktiku ispušnog ventila koristila je Austro-Ugarska koja je poticala iseljavanje, naročito slavenskog stanovništva početkom 20. stoljeća (Kardum 2009: 16-25).

Političko-ekonomskim elitama Republike Hrvatske odgovara iseljavanje kritičnih glasova kojima bi cilj bio otvaranje državnih institucija i uspostavljanje meritokracije s kojom bi se omogućio razvoj Republike Hrvatske. Upravo zbog degradacije državnih institucija i demografskog kolapsa društva postoji potencijalna opasnost u budućnosti na gubitak državnosti Republike Hrvatske. „Za najveći dio hrvatskog društva političke i ekonomske institucije ostale su vrlo zatvorene, što je izravno utjecalo na povećanje društvene apatije i nejednakosti, degradaciju srednje klase, sputavanje inovacija nužnih za razvoj te gospodarsku i društvenu stagnaciju“ (Stier 2016: 50).

Hrvatska je upala u degeneracijsku fazu tipičnu za Zapadna društva, koju objašnjava autor Neill Ferguson. Hrvatska od degeneracije nije uspjela zaštiti četiri ključne institucije Zapadne civilizacije: demokraciju, tržišni kapitalizam, vladavinu prava i civilno društvo (Ferguson 2013: 13-19).

Dakle, stvara se veliki potencijalan izazov u ovoj dimenziji vanjske politike zbog toga što jedan dio hrvatskog iseljeništva neće htjeti sudjelovati u aktivnostima hrvatske vanjske politike. Suvremeni hrvatski iseljenici su razočarani situacijom u Hrvatskoj i nisu više samo hrvatski stanovnici koji su otišli za vrijeme SFRJ, što predstavlja izazov za potencijalne djelatnosti hrvatskih institucija s novom hrvatskom dijasporom.

Unutarnja politika je vanjska politika, kako država stoji iznutra, tako će se ponašati i biti percipirana izvana (čuvena hermeneutička izreka: kako iznutra, tako izvana). Za uspješnu vanjsku politiku, ključna je integrativna i meritokratska unutarnja politika. Kako se može otvarati prema iseljeništvu, kad su institucije hrvatske elitistički zatvorene samim građanima Republike Hrvatske? „Elitizam sprječava hrvatsko društvo da slobodno diše i razvije sve svoje potencijale. Hrvatska još uvijek nije napravila meritokratski kvalitativni iskorak koji bi je učinio državom uspješnih, bogatih i sretnih građana. Razloge više ne možemo tražiti u ratu i vanjskoj agresiji, niti u negativnom stavu nekih svjetskih sila koje su na Hrvatsku jako dugo gledale kao na neželjeno dijete“ (Stier 2016: 48-50).

Ukratko, Hrvatskoj je potrebna prvotno unutarnja promjena, odnosno „nova paradigma koja će otvoriti institucije, integrirati sve društvene mogućnosti naroda i tako stvoriti novu osnovu za razvoj“ (Stier 2016: 51). U suprotnom, kako nas iskustvo uči u Hrvatskoj potrebno je određeno krizno razdoblje (uzrokovano vanjskim ili unutarnjim silnicima) koje će primorati stare elite na povlačenje i omogućiti novim (nužno meritokratskim) elitama upravljanje državom za izlazak iz krize i uspostavu otvorenog meritokratskog državnog sustava. Meritokratske promjene iznutra uspješno će dovesti do kvalitetnije vanjske politike i ukloniti trenutačne unutarnje izazove koje su uzrok iseljavanja i izazov u trenutačnom suodnošenju s iseljeništvom. „Hrvatski građani ne vide državne političke i ekonomske institucije kao svoje i zato ih nemaju potrebu osnažiti. Mnogi se osjećaju kao stranci u svojoj državi i vjeruju kako je elita otuđila političke i ekonomske institucije Republike Hrvatske“ (Stier 2016: 50-51).

Ovakva situacija unutarnje politike Hrvatske je i razlog zbog kojeg su se mnogi odlučili odseliti i tako stvarajući novi kontekst hrvatskog iseljeništva s kojim je izazovno surađivati u raznim pogledima od potencijalnog povratka do investiranja (koje iseljenicima zbog korupcije neće biti isplativo i u to se ne upuštaju) (Fišić 2024) (Landeka 2014) (Vesić 2024) (Maleš 2024: 41-42).

30 godina pobjedonosne Hrvatske i 1100 godina Hrvatskog kraljevstva (1. dio)

Iseljeništvo kao dimenzija vanjske politike

Iseljeništvo je jedna od glavnih vanjskopolitičkih dimenzija svake države i pravna je obveza svake države brinuti se za svoje građane izvan granica. Istovremeno iseljeništvo može služiti kao most između dvije države. „Organizacije dijaspore služe interesima članova i u državi domaćinu i u matičnoj državi“ (Ionescu 2006: 31-32). „Vanjska politika više nije isključivo domena diplomatskog zbora; nego organizacije zajednice dijaspore i članovi igraju važnu ulogu u promicanju jače, dublje i učinkovitije bilateralne suradnje sa svojim državama podrijetla. Partnerstva koja se grade na postojećim vezama s državama podrijetla i oslanjaju se na talente, kreativnost, resurse i mreže zajednica dijaspore vitalni su dio procesa vanjske politike“ (Khara 2020: 12).

Tako iseljeništvo može postati posrednik i katalizator razvoja bilateralnih odnosa između svoje domovine i države prebivališta. „Zajednički razvoj stavlja dijasporu u središte razvojnih partnerstava – kao vezu između dviju država koje dijele povijest i sadašnju realnost migracije“ (Newland 2022: 6). Dijaspora je postala važna tema u vanjskopolitičkom diskursu nacionalnih država, a osnažuje bilateralne odnose između nacionalnih država te se smatra „izvorom gospodarskog razvoja matičnih država uz njihovu aktivnu ulogu u razvoju država domaćina“ (Khara 2020: 12).

„Dijaspora je također konceptualizirana u kontekstu povratka dijaspore u domovinu. Povratak ovdje možda nije uvijek fizički povratak dijaspore. Povratak se može konceptualizirati u smislu društvene, kulturne, duhovne, gospodarske, političke i intelektualne povezanosti dijaspore s domovinom, kao i doprinosa dijaspore društveno-ekonomskom razvoju i intelektualnom kapitalu matične države“ (Khara 2020: 12). Zato u provođenju vanjske politike sve veću ulogu imaju organizacije zajednice dijaspora koji promiču jaču, dublju i učinkovitiju bilateralnu suradnju sa svojim državama podrijetla.

Pojedini autori koji su proučavali vanjsku politiku i dijasporu naglašavaju kako je nužno imati mapiranu strategiju odnošenja s iseljeništvom koja se sastoji od različitih aspekata. Međutim, raznim modelima i strategijama nedostaju pojedini politološki aspekti i te praznine autor upotpunjava kombinacijom nekoliko modela s vlastitim argumentima/idejama.

Prvi aspekt vanjskopolitičke strategiju je poznavanje vlastitog iseljeništva, pri čemu se treba voditi računa o konstantnoj komunikaciji s dijasporom, naročito aktivnim slušanjem potreba i želja samih iseljenika te stav iseljenika prema matičnoj državi. U ovom aspektu važno je podučavati provoditelje vanjskopolitičkih odluka (konzule i diplomate) o prikupljanju i analiziranju podataka o iseljeništvu te identificiranju svih udruga i organizacija dijaspore. „Konzulati i veleposlanstva igraju ključnu ulogu u prikupljanju podataka o dijasporama, radeći i održavajući veze sa zajednicama iseljeništva“ (Ionescu 2006: 34).

Drugi aspekt vanjskopolitičke strategije prema iseljeništvu je identificiranje ciljeva i kapaciteta suradnje s dijasporom. Riječ je o dvostrukom identificiranju ciljeva i kapaciteta, matične države i same dijaspore. Nužno je poznavati političke, ekonomske, ljudske, financijske i druge resurse te ih uskladiti s nacionalnim ciljevima matične države i ciljevima koje ima dijaspora. U sklopu unutarnje politike matične države i odredišne države potrebno je osnaživati postojeće institucije i programe koji su povezani s iseljeništvom na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini.

Postoji nekoliko javno-političkih preporuka za izgradnju kapaciteta suradnje s dijasporom: „1) Osigurati da je politički angažman jasan, dobro poznat i osiguran na višoj vladinoj razini. 2) Osigurati da resursi posvećeni vanjskoj politici prema dijaspori odgovaraju ciljevima dijaspore i nacionalnim ciljevima države. 3) Promicati institucionalne promjene kako bi se osposobilo javne službenike da učinkovito surađuju s predstavnicima dijaspore. 4) Dijeliti znanje s drugim državama koje rade s dijasporom, razgovarati o međunarodnim iskustvima, postaviti raspravu o dijaspori u šire razvojne strategije i kontekst migracijske politike i istraživanja. 5) Osigurati da programi sadrže komponente evaluacije i procjene koje mogu pružiti informacije o troškovima i koristima, stvorenim administrativnim teretima i postignućima ciljeva koja ne bi bila moguća bez intervencije politike“ (Ionescu 2006: 65).

Dobar praktičan primjer ovog aspekta strategije su stipendije za nadarenu djecu iseljenika (koje promiču meritokraciju) (Karabegović 2024: 119-122). „Programi povratka talenata bili su neki od najranijih programa s dijasporom“ (Newland 2022: 18).

Treći aspekt, iako zvuči normativno, određuju ga vrlo praktične aktivnosti, a riječ je o izgradnji povjerenja s iseljeništvom. Ovaj aspekt otvara prostor kreativnosti i inovativnosti državnih vanjskopolitičkih politika prema dijaspori. Postoji lepeza različiti praktičnih primjera kako se može izgrađivati povjerenje s dijasporom, a to je prvenstveno uz pomoć kulturnih događanja, promicanja i provođenja radionica za učenje jezika matične države, približavanje, objašnjavanje i povratne informacije o javnim politikama prema iseljeništvu, intervencije i zagovaračke aktivnosti matične države u državi domaćina za kvalitetnije uvjete života iseljeništva, fleksibilnost i pragmatičnost prilikom izvođenja projekata za iseljeništvo.

Također, mnogo mogu pomoći dvojna državljanstva, posebni servisi ili udruge koje pomažu dijaspori po pitanju dokumenata ili socijalnih službi, privilegije pri dobivanju državljanstva ili druge posebne privilegije za potomke državljana matičnih država, aktivan konzularni rad i uspostavljena mreža konzulata u državi domaćina. Nadalje, „pravo glasa u inozemstvu dijaspori nudi pristup političkim odlukama matične države i u nekim slučajevima zastupanje njihovih specifičnih interesa“ (Ionescu 2006: 38). „Neke matične vlade uvele su posebne programe, poput olakšanog kretanje bez viza za ljude koji više nisu državljani države podrijetla, bilo zato što su morali napustiti svoje državljanstvo kako bi stekli državljanstvo države domaćina, bilo zato što su migranti nove generacije“ (Ionescu 2006: 39).

Četvrti i posljednji aspekt po ovom pitanju mapiranja odnosa s iseljeništvom odnosi se na mobilizaciju donositelja odluka i svih potencijalnih dionika o iseljeništvu. Kako bi se određene aktivnosti ili odluke o iseljeništvu donijele i na samom kraju implementirale, važno je imati kontakt i utjecaj s glavnim donositeljima odluka u matičnoj državi, u državi domaćina i u među samim iseljenicima. Ključno je promicati različita vrsta partnerstva, volontiranja, potiče investiranje, stvaraju i/ili adaptiraju državne institucije (mreža konzulata, ministarstva, agencije i vijeća koja se bave iseljeništvom) s meritokratskim načelima.

Razina mobilizacije ovisi o različitim kriterijima i vrlo je kontekstualno uvjetovana sa strukturom pripadnika iseljeništva, njezinom ulogom, povezanošću i odnosima s matičnom državom što sve utječe na njezin aktivizam. Neke od prostorno-vremenskih značajka koje utječu na mobilizaciju dijaspore su pozicioniranost, trans-lokalne veze i umreženost, snage iseljeničkih veza s državnim politikama u različitim vremenima, transformacijski događaji, uspješne/neuspješne prošle mobilizacije dijaspore i njezin učinak na unutarnju i međunarodnu politiku te drugi. Važno je razumjeti kako dijaspora nije nepromjenjiva „slobodno-plutajuća skupina pojedinaca ili mreža, nego je ugrađena u lokalni, nacionalni, nadnacionalni i globalni kontekst, koji oblikuje njezin aktivizam i oblikovana je od tog aktivizma“ (Koinova 2017: 1263).

Na kraju je izuzetno važno da se integrira i uključi samo iseljeništvo u kreiranje, razvoj, planiranje i implementaciju javnih politika prema iseljeništvu jer su oni krajnji korisnici i ciljana skupina iseljeničkih javnih politika. Ova četiri aspekta omogućavaju učinkovito djelovanje vanjske politike prema dijaspori i iseljeničko uključivanje u razvoj matične domovine (Rannveig Agunias i Newland 2012: 23-35).

U sva četiri aspekta nužna je konstantna komunikacija ili mehanizam konzultacija s dijasporom. „Postojanje pouzdanog kanala komunikacije potaknulo bi formalno priznavanje dijaspore kao vjerodostojnog i nezamjenjivog čimbenika razvoja u državi porijekla u uspostavljenim razvojnim krugovima“ (Mohamoud 2021: 24). Međutim, bez jedne politološke dimenzije nijedan od ovih aspekata neće biti pokrenut, a to je nužnost političke volje koja potiče sva četiri aspekta te sve inicijative, programe, projekte i ostale aktivnosti povezane s iseljeništvom kao dimenzijom vanjske politike.

Republika Hrvatska ima ustavnu i međunarodnu pravnu dužnost brinuti za hrvatske građane izvan Domovine. Kad je Hrvatska postala punopravna članica Europske unije (EU), hrvatski državljani imaju pravo na „diplomatsku i konzularnu zaštitu bilo koje države članice EU kad se nalaze u trećoj državi u kojoj Republika Hrvatska nema diplomatsko-konzularno predstavništvo“ (Ustav 141.d). Stoga je iseljeništvo, kao dimenzija vanjske politike, a priori vanjskopolitički cilj svake države, ali u određenim kontekstima ono može biti i sredstvo za ostvarenje nacionalnih interesa. Primjerice, za vrijeme Domovinskog rata, hrvatsko iseljeništvo je odigralo vrlo važnu i značajnu ulogu u humanitarnoj, financijskoj, ali i vojnoj potpori Hrvatske za vrijeme velikosrpske agresije. Često dijaspore mogu imati značajan utjecaj na sukobe u međunarodnim odnosima. „Ima razloga vjerovati da je politička težina zajednica dijaspore u unutardržavnom sukobu porasla“ (Demmers 2002: 95).

Za uspješnu implementaciju pozicioniranja iseljeništva u vanjskoj politici RH važno je definirati nacionalne interese koje Hrvatska treba ostvarivati. Iseljeništvo može pomoći u ostvarenju hrvatskih nacionalnih interesa u drugim državama kao pomoćni instrument hrvatske vanjske politike. Ovdje je važno naglasiti da je nužno odsustvo straha prema iseljeništvu i važnost konstantne otvorenosti prema hrvatskim iseljenicima, neovisno o tome gdje su oni svijetu. To su sve hrvatski kontakti i potencijalni mostovi koji mogu pomoći u ostvarenju hrvatskih nacionalnih interesa.

Međutim, problem nastupa u onom trenutku kad se uvidi da ne postoji vizija Hrvatske nego „vanjskopolitička izgubljenost zbog nedefiniranih hrvatskih nacionalnih interesa, koje hrvatska politička elita ne želi definirati zbog svojih sebičnih atomiziranih privatnih interesa“ (Rukavina 2024a). Bez jasne vizije Republike Hrvatske i definiranih nacionalnih interesa, koji proizlaze iz političke volje, kao i svi aspekti mapirane vanjskopolitičke strategije odnosa s dijasporom, teško je za očekivati uspješnu i učinkovitu vanjsku politiku prema hrvatskom iseljeništvu. Mapirana vanjskopolitička strategija odnosa prema dijaspori može biti svojevrstan priručnik/putokaz za odnose s hrvatskim iseljeništvom, ali nijedan priručnik/putokaz ne može pomoći ako se ne zna prema kojoj viziji ili cilju (nacionalnim interesima) ide Hrvatska.

Borba za vlast u pozadini povijesnih prepirki i nova vizija Hrvatske

Zaključak

Kako se iseljavanja iz država konstantno odvijaju, iseljeništvo ili dijaspora kao posebna dimenzija vanjske politike uvijek je izuzetno relevantna tema. Istraživački rad je dokazao da teorije međunarodnih odnosa, liberalizam, realizam i konstruktivizam objašnjavaju ulogu iseljeništva u međunarodnim odnosima. Za Republiku Hrvatsku ovo teorijsko razumijevanje je izuzetno važno jer se u posljednjih petnaest godina (ali i stoljećima ranije) hrvatsko iseljeništvo konstantno povećavalo (iako se u posljednje dvije godine vidi obrnuti trend, da se u Hrvatsku sve više useljava).

Za uspješnu vanjsku politiku nužno je unaprijediti organizaciju i funkcionalnost države i društva unutarnjim politikama. Nadalje, vrlo je važno definirati viziju Hrvatske, misiju i nacionalne interese te ulogu hrvatskog iseljeništva koje je istovremeno a priori vanjskopolitički cilj, ali i potencijalno sredstvo ostvarenja nacionalnih interesa Republike Hrvatske.

Različita istraživanja naglašavaju kako je iseljeništvo odigralo važnu i pozitivnu ulogu u šest ključnih područja: novčane doznake (novac poslan od iseljenika u matičnu državu), izravna ulaganja, transferi ljudskog kapitala, filantropski doprinosi, ulaganja na tržištu kapitala i turizam (Sheffer 2003: 189-192) (Rannveig Agunias i Newland 2012: 94-136) (Newland 2022: 4-26) (Shain i Barth 2003: 454-471).

Za uspješnu implementaciju vanjske politike prema iseljeništvu modificirana je i nadograđena mapirana vanjskopolitička strategija odnosa s dijasporom koja se sastoji od četiri aspekta: poznavanje iseljeništva, identificiranje ciljeva i kapaciteta, izgradnja povjerenja i mobilizacija dionika, koje pokreće politička volja. Navedeno predstavlja glavni rezultat i doprinos istraživanju. U analiziranju ovih aspekata, autor je naveo mnogobrojne primjere različitih praksi odnosa s dijasporom, što su svojevrsne praktične lekcije/javno-političke preporuke za hrvatsku vanjsku politiku.

Odnos hrvatskog iseljeništva i Republike Hrvatske je prije svega simbiozan i kao takav se treba meritokratski razvijati. Riječ je o međuovisnosti jer Hrvatska, kao matična država, predstavlja svojim državljanima mjesto u koje se uvijek mogu vratiti i koja se brine o njima i njihovom ustavnom i međunarodnom pravnom statusu, a iseljeništvo za Republiku Hrvatsku predstavlja mnogobrojne prilike za institucionalni državni meritokratski razvoj.

Iseljeništvo kao dimenzija vanjske politike Republike Hrvatske (1. dio)

„Naposljetku, dolazimo do zaključka da Republika Hrvatska treba iskoristiti vještine, znanja i ideje hrvatskog iseljeništva i omogućiti im jednostavne postupke ulaganja u domovinu, na obostranu korist“ (Mesarić Žabčić 2012: 143).

IZVOR:

Rukavina, Bruno (2026) Iseljeništvo kao dimenzija vanjske politike Republike Hrvatske. U: Perić Kaselj, Marina; Posavec, Kristina; Blazsetin, Vjekoslav: Zbornik radova 3. međunarodne znanstveno-stručne konferencije Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država. Institut za istraživanje migracija. str. 924-945. Dostupno na: https://imin.hr/2026/02/16/objavljen-zbornik-radova-radova-3-medunarodne-znanstveno-strucne-konferencije-migracije/?lang=hr (Pristupljeno 25.3.2025.)