Jedan doživljaj s ovogodišnjeg ljetovanja potaknuo me na pisanje jer mi se čini kako se radi o nečemu zanimljivom i korisnom, a o čemu vjerujem da ljudi (što je uključivalo i mene) nemaju puno saznanja.
Naime, prilikom šetnje obalom na Dugom otoku, kod uvale Sakarun zapazio sam među naplavinama predmet poprilično neuglednog izgleda, koji je na prvu izgledao kao plovak za ribolov. Međutim kad sam ga podignuo, osjetio sam da je teži od plovka i da je njegov „štapić“ zapravo nekakva savitljiva antena. Zbog dugotrajne izloženosti atmosferilijama i moru, izgledao je loše i istrošeno. Ipak, sitnim slovima naziralo se „wildlife..“ i „scientific instrument“ i kao ljubitelj prirode i iz znatiželje sam ga ponio sa sobom.
Na internetu sam nakon kraće potrage našao informaciju da se radi o sofisticiranom uređaju naziva MiniPAT (eng: pop-up archival transmitting tag, PAT ili PSAT), koji služi praćenju kretanja i ponašanja velikih morskih životinja. Kombinira tehnologiju spremanja podataka na uređaj i komunikaciju preko satelita, pri čemu ta komunikacija sa bazom funkcionira samo kada je životinja na površini, ili kad se PAT odvoji i ispliva. Unatoč malim dimenzijama ovaj uređaj prikuplja cijeli niz korisnih podataka, GPS trag, dubinu, temperaturu, svjetlost, brzinu kretanja ili zaranjanja, te mnoge druge. Oblik mu je hidrodinamičan, da bi stvarao što manji otpor svom domaćinu, a na tijelo se spaja pomoću kopče pri čemu se koristi iglica od materijala koji korodira, pa se odabirom odgovarajuće iglice s poznatim vremenom korodiranja može odrediti vremensko trajanje praćenja životinje. Nakon odvajanja PAT ispliva i šalje podatke preko satelitske veze (od tuda i ime pop-up).
Kad sam saznao o čemu se radi, a bio je vidljiv i tekst na talijanskom sa zamolbom nalazniku da uređaj vrati, te kontakt podatak – broj telefona, odlučio sam kontaktirati vlasnike. Našao sam i serijski broj uređaja. S obzirom da ne znam talijanski, a pretraga broja nije dala rezultate, odlučio sam na adresu nekoliko talijanskih instituta za biologiju mora poslati e-mail, na engleskom, sa zamolbom da pokušaju naći vlasnika broja i proslijediti mu moj e-mail. Računao sam da znanstvena zajednica, koja koristi tako specifičan uređaj, nije velika te da su dobro međusobno povezani. Taktika se pokazala uspješnom i još istoga dana javio mi se znanstvenik iz Barija, koji je postavio taj PAT.
Objasnio mi je da je prije malo više od godinu dana postavljen na morskog psa modrulja te da im je njegov povratak jako bitan, budući da je tek nakon vraćanja uređaja moguće izvaditi sve vrijedne podatke koje je on prilikom svog rada prikupio. Satelitskom vezom se zbog raznih ograničenja, šalju samo neki podaci i u manjem opsegu. Razmijenili smo podatke i on je organizirao kurirsku službu koja je preuzela MiniPAT, tako da cijeli postupak nije tražio nikakav moj poseban angažman ili trošak, osim malo dobre volje. Ne znam je li to uobičajeno, ali u ovom slučaju za nalaznika je bila predviđena i korektna nagrada za trud.
Cijela ta priča bila je dosta zanimljiva mojoj obitelji i prijateljima, a većina komentara bila je u smjeru kako sam ga uopće primijetio, jer više-manje svi koji su vidjeli uređaj rekli su mi da ga ne bi zapazili pa makar i stali na njega na plaži. Zaista ne izgleda ni posebno, ni korisno, ni zanimljivo i svojim ispranim izgledom se potpuno stopi sa ostalim naplavinama i komadićima koječega, kojih na žalost ima puno na našoj obali. Pa i meni je malo nedostajalo da samo prođem pored njega…
Zato sam se i odlučio napisati ovaj tekst, s ciljem povećanja svijesti među ljubiteljima prirode, mještanima, ribičima i turistima o postojanju ovakvih uređaja i njihovoj važnosti. Sigurno je da istraživači, na žalost, moraju računati na velik postotak njihovog gubitka međutim taj postotak se ipak može smanjiti a svaki uređaj koji se vrati je doprinos više razumijevanju morskog života i samim time može doprinijeti njegovom očuvanju. A da bi netko uređaj vratio – prvo ga treba primjetiti.
Damir Pavelić
