Talijanska istraživačka emisija Le Iene otkriva milijunske makinacije u talijanskoj Maremmi, iza kojih se krije sustav manipulacije obnovljivim izvorima energije gotovo identičan onome koji već godinama gledamo u Bosni i Hercegovini.
U središtu afere nalaze se deseci projekata izgradnje vjetroelektrana visine i do 236 metara – viših od Unicredit tornja u Milanu – najveće građevine u Italiji, koji bi unakazili zaštićeni ruralni krajolik Toskane, posebice vinorodna područja Scansana.
Projekti su prijavljeni od strane tek formalno registriranih firmi s minimalnim kapitalom od 2.500 eura, često bez stvarnog sjedišta i jasnih kompetencija, a sve s ciljem – kako navode talijanski novinari – da „prođu lakše administrativne procedure i na kraju sve prodaju velikim korporacijama“.
„Ovo su projekti koji nisu tu da proizvode struju, nego da troše novac“, navodi se u reportaži. Europa je Italiji kroz Plan oporavka i otpornosti (PNRR) odobrila 219 milijardi eura – ali uvjet je povećanje kapaciteta obnovljivih izvora do 2030. godine. To je, po svemu sudeći, otvorilo vrata neviđenoj spekulaciji i legaliziranoj prevari.
Mali projekti, veliki interesi
Kako u svom statusu navodi Slaven Raguž, predsjednik HRS-a, mehanizam je gotovo preslikan. Kod nas, primjerice u Stocu, „ogromna površina podijeljena je na više manjih projekata kako ne bi podlijegala federalnoj regulativi, nego županijskoj“. Županija zatim te projekte odobrava – a oni kasnije završe u rukama velikih, najčešće stranih investitora, bez jasne kontrole, nadzora ili javnog interesa.
Razlika je u reakciji.
Dok su u Italiji protiv ovakvih zahvata javno ustali gradonačelnici, načelnici, regionalni parlamenti pa čak i ministarstva – u BiH su lokalne vlasti glavni promotori i potpisnici. Kod nas još nismo čuli ni za jednog dužnosnika koji je prijavio pokušaj korupcije u vezi s „zelenim projektima“. Naprotiv, većina ih rado reže vrpce i stavlja se na raspolaganje investitorima – bez obzira na imovinsko-pravne sporove, ignorirane urbanističke uvjete ili otpor lokalne zajednice.
Firma s kapitalom od 2.500 eura planira milijunske elektrane
U talijanskom slučaju, kako pokazuju Le Iene, tvrtke koje stoje iza projekata često su osnovane neposredno prije podnošenja dokumentacije, bez prethodnog iskustva, imovine, čak i bez fizičkog ureda.
Geometar iz Foggije, Antonio Visconti, sa suprugom osniva više takvih firmi koje zatim prijavljuju projekte u vrijednosti stotine milijuna eura.
Jedna od njihovih tvrtki koja je podnijela čak četiri od ukupno deset projekata za vjetroparkove u Maremmi, ima temeljni kapital od samo 2.500 eura. Tvrtka ima web stranicu na kojoj nema nikakvih korisnih podataka.
Projekti vjetroelektrana u Maremmi dubljim uvidom novinara rađeni su površno i metodom “copy-paste”, pri čemu se zakoni i podaci iz drugih regija doslovno prepisuju u dokumentaciju. Iako se radi o području s jednim od najslabijih vjetrova u regiji, podaci o vjetru su izostavljeni ili skriveni, a vrijednost svakog projekta doseže i do 120 milijuna eura.
Male, često fiktivne firme prijavljuju projekte koje kasnije preuzimaju velike korporacije, isključivo radi povlačenja EU novca – ne zbog stvarne potrebe za energijom.
Kako je mafija u Italiji preuzela vjetar i sunce, i što Hercegovina može naučiti iz uhićenja tamošnjih solarnih tajkuna
Dok se Europska unija posljednjih godina sve više okreće zelenoj tranziciji, Italija se suočila s jedinstvenim problemom: njezin sektor obnovljivih izvora energije postao je novo igrali&scaron…
Lokalna zajednica složno se usprotivila
Kako navode autori istraživanja, cijelo područje poznatog vina Morellino di Scansano, kao i čitava toskanska Maremma u pokrajini Grosseto, moglo bi biti preplavljeno desecima i desecima megavjetroturbina. I to zahvaljujući geometru iz Foggije koji vjerojatno nikad nije ni bio u Maremmi.
Na noge su se digli gradonačelnici, ekolozi, vinari i vlasnici agroturizama.
Gradonačelnica Scansana, Maria Bice Ginesi objašnajva kako je vrijednost ovog kraja u tome što je daleko od svega, još uvijek u skladnom odnosu s prirodom. Kuće tamo smiju biti visoke maksimalno sedam, a čempresi 10 metara.
Sada objašnjava kako bi za realizaciju projekta investitori najprije morali izgraditi cestu koja prolazi kroz vinograd i uništava ga, a zatim bi morali sagraditi most kojim bi prolazile miješalice koje će dovoziti tone i tone betona. No, najgore od svega, kaže ona, da pritom nitko iz lokalne zajednice nije bio ni informiran ni uključen u projekt.
“Znate li kako sam saznala za taj projekt? Nazvao me novinar i pitao: “Gospođo gradonačelnice, jeste li Vi za taj električni projekt?” Ja nisam znala ništa. Poslao mi je snimku zaslona sa stranice ministarstva. Zar ja, kao gradonačelnik, ne bih trebala znati”, pita se ona.
Parcelacija i fragmentacija
Kad bi svi ti projekti bili prijavljeni kao jedan – morali bi proći strožiju evaluaciju. Ovako, zahvaljujući parcelaciji i formalnoj fragmentaciji, zaobilaze zakonske mehanizme.
Nešto slično već se godinama događa i u Hercegovini. Investitori prijavljuju više pojedinačnih energetskih projekata snage do 5 mW upravo da izbjegnu kompleksniju i strožu proceduru ishodovanja dozvola. Solarni projekti po Hercegovini, gdje su sporne koncesije, prostorni planovi i rad lokalnih odjela za urbanizam su možda najočigledniji primjer.
Kako bi zaobišli stroge zakonske procedure, investitori u Italiji projekte vjetroelektrana dijele na više manjih, formalno neovisnih firmi koje kasnije sve kupuje jedna velika kompanija. Time izbjegavaju složene dozvole, iako u praksi svi projekti čine jedan veliki energetski park. Pravila se pritom otvoreno krše, a nadležne institucije – od financijske policije do ministarstava – ostaju pasivne. U četiri srednje talijanske regije već je prijavljeno gotovo tisuću takvih projekata, potaknutih europskim fondovima za zelenu tranziciju. Italija mora do 2030. doseći 70 gigavata iz obnovljivih izvora ako želi zadržati 219 milijardi eura iz EU fondova, što otvara prostor za masovne zloporabe.
Zelena tranzicija – ili zelena prevara?
Pitanje koje ostaje otvoreno glasi: služi li „zelena tranzicija“ poboljšanju života, ili je samo novi oblik privatizacije prostora i javnog novca?
U Italiji se i najmanja odstupanja iznose u javnost, reagira se politički i institucionalno. U BiH šutnja traje i kada je jasno da projekti ne zadovoljavaju osnovne uvjete – a često i kad narušavaju kulturnu, prirodnu i gospodarsku strukturu lokalne zajednice.
Kada će ijedan naš načelnik javno reći: „Ovo nije u interesu građana“? Kada ćemo, kao u Italiji, gledati gradonačelnike kako prijavljuju pokušaje mita, a ne kako ga upisuju u proračune pod stavkom „renta“?
Možda baš tada počne i prava zelena tranzicija. Do tada, sve izgleda samo kao – vrlo profitabilna prevara.
Istraživački prilog emisije “Le Iene” autora Nicola Remiscega i Gaetana Pecorara, uz suradnju Barbare Gabellone, Marca Alinija i Serene Leazze možete pogledati OVDJE.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
